Na razvalinama, Kuća i drugi elementi, Glasovi, Fraktali, Neko drugi – Enver Kazaz

**

Dobro je čitati ... čitati da bismo se pročitali. Čitati poeziju, to ritmičko stvaranje ljepote u riječima.

**

Širem auditoriju Enver Kazaz poznat je prvenstveno po svom naučnom radu, publicistici, književnoteorijskim i kritičkim tekstovima, esejima o književnosti i književnim djelima. Studentima Filozofskog fakulteta u Sarajevu profesor je, predavač, mentor ... Da podsjetimo na neka književnonaučna djela Envera Kazaza – „Musa Ćazim Ćatić – književno naslijeđe i duh moderne“;  „Morfologija palimpsesta“; „Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka“ (koautorstvo s Ivanom Lovrenovićem i Nikolom Kovačem); „Bošnjački roman XX vijeka“; „Neprijatelj ili susjed u kući“; „Rat i priče iz cijelog svijeta“; „Antologija bosanskohercegovačke suvremene pripovijetke“ (koautorstvo s Ivanom Lovrenovićem); „Unutarnji prijevodi – Antologija postjugoslovenske književnosti“ (koautorstvo sa Davorom Beganovićem); „Subverzivne poetike“; „Tranzicija, kultura ideologija“; „Pjesništvo i rat – tešanjska izlaganja“; „Jezik negativne ontologije“; „Čitanje razlika“  ... No, Enver Kazaz je i pjesnik. Prva knjigu poezije „Traži se“ Enver Kazaz objavio je 1996.godine. Zbirka „Na razvalinama“ objavljena je 2014-e, a „Kuća i drugi elementi“ 2016.godine, obje u izdnju Izdavačke kuće Synopsis. Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj objavio je dvije knjige Envera Kazaza – „Glasovi“ i „Fraktali i različite pjesme“, a Izdavačke kuća Buybook izdavač je knjige „Neko drugi“.

**

Goran Sarić: Osluškivanje nečujnog i buka i bijes

(Enver Kazaz: “Glasovi”, poezija, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2018.) 09.novembar 2019.

Naše doba nije naklonjeno knjizi i književnosti. Fejs, twitter, instagram – sva sila (a)socijalnih medija - dobrano su potisnuli štampanu riječ. Većina ljudi danas razmišlja ovako: Zašto bih išao u biblioteku – o knjižari da i ne govorimo! - kad mogu “švrljati” po internetu? Šta će mi novine i knjige?

Mali primjer: “u srcu” univerziteta na kome radim evo već dva desetljeća nalazi se mali trg. Njime dnevno prođe i po nekoliko hiljada ljudi: studenata, profesora, administrativnog osoblja… Ima tu i menza, kafić, supermarket, pa i knjižara. Ipak je to akademski trg! Ali, u toj knjižari odnedavno ne možete kupiti novine. Ni jedne jedine!

Što se tiče “lijepe književnosti”, proza se još kako-tako i drži. Romani poznatih pisaca u Holandiji se nerijetko prodaju u stotinama hiljada primjeraka. Od toga se dâ lijepo živjeti. No, takav uspjeh je rezervisan samo za odabrane.

A poezija… Ona je, grubo rečeno, totalno zapostavljena. Ne samo da se nije ostvarilo proročanstvo velikog pjesnika da “poeziju će svi pisati” nego i ono malo objavljenih knjiga iz tog književnog žanra gotovo da više nema ko čitati!

Tako u eri selfija i lajkanja lirika odumire poput dinosaura. Jer, dobar stih traži pažljivog čitaoca: koncentraciju, dubinu, prefinjenost… Zato svaku valjanu knjigu poezije treba s pažnjom propratiti.

Upravo takav slučaj je s knjigom poezije uglednog univerzitetskog profesora, književnog teoretičara i kritičara, prof. dr. Envera Kazaza (Kamenica, 1962), djelu koje nosi naslov “Glasovi” (Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2018).

Iako mu je ovo već četvrta poetska zbirka, Kazaz je – dijelom i zbog spomenute marginaliziranosti poezije – široj javnosti prije svega poznat po britkim polemikama s predstavnicima šovinističke vlasti, njihovim udvoricama i čankolizima.

O čemu u novoj knjizi pjeva Enver Kazaz? Naslov sve kaže: o glasu, i glàsanju. Kao što u pogovoru primjećuje Ivan Lovrenović, ovdje se radi o istraživanju “glasa u njegovim beskrajnim modifikacijama kao bitno određujućeg elementa čovjekovoga čovještva; osluškivanje glasa u svim njegovim bezgraničnim pojavljivanjima…”

To onda znači da u Kazazovim “Glasovima” imamo posla sa svojevrsnim "varijacijama na “zadanu temu”. Nije onda ni čudo da se ova knjiga od preko dvije hiljade stihova, sa šezdeset i tri pjesme (“segmenta”, kako ih naziva Lovrenović) numerisanih tek rimskim brojevima, iščitava kao kompaktno “izvajano” djelo, koje kao da je u hipu “iscurilo” iz pjesnikovog pera!

Što se samog postupka tiče, odmah da primijetim da je pjesnik ovdje sebi zadao težak zadatak. Naime, u gotovo svim “segmentima” (pjesmama) ove knjige imamo posla s rimom i rimovanjem. Često je to otvorena, ponekad skrivena rima, dok katkad imamo posla i sa slobodnim stihom. Sâm autor kaže da se ovdje upustio u svojevrsno “istraživanje prostora stiha i pjesme, mogućnosti rime”. To mu je najvećim dijelom uspjelo, s tim što mi se čini da ponegdje ipak ima nategnutog “pjevuckanja”, kao u pjesmi pod brojem XXVIII:

“…kao bura more/Talasaš nježne zore/I svaki put iznova tako/Putuješ, a nigdje nisi mak'o”. (Podebljao GS)

Takva, ne odveć česta mjesta, mi se čine jednim od rijetkih slabijih mjesta u “Glasovima”.

A sad o onim najupečatljivijim momentima.

Jedna od najupadljivijih značajki ove knjige je to da je ona skoro u cijelosti izgrađena na dihotomijama: glas-nemuštost, život-smrt, ljubav-mržnja, priroda-ljudi … Naspram breze, trave, vode, širine neba, stoji onaj koji odvajkada, uporno i neumoljivo kvari igru: Njegovo Đavolstvo Dvonožac. Biće koje s puno nasilja i, kako to naziva prof. dr. Sulejman Bosto, “antropocentrične oholosti”, ruši i melje sve oko sebe. Na taj način se nasuprot “ljudske povijesti kao povijesti nasilja, stratišta, laži”, pojavljuje jedan tajni svijet: glas i šapat (prividno) neživih stvari koje mi, slijepci kod očiju, smatramo neživima. Iliti, kako to veli Bosto:

„...natura naturans koja se u Kazazovom izričaju oglašava svojim lijepim vitalizmom, glasovima, tijelima i dušama biljaka, svjetla, stabala, svjetlosti, vode, tijela, dodira... – kao protuteža teškoj dijalektici života i smrti, mržnje i ljubavi, erosa i thanatosa, prijateljstva i mržnje, patnje i užitka...“

Ima tu, u tom osluškivanju nečujnog, i suptilnih naznaka istočnjačkih učenja, vječitog obnavljanja života u različitim pojavnim oblicima.Tako se“Glasovi” mogu čitati i kao uporno traganje za žuđenim stapanjem sa stvarima koje dišu i pulsiraju na svoj zagonetni način. Evo jednog takvog primjera:

“A jesi li slušao/Glas stabla u proljeće,/Umilan kao djevojački/Nježan kao njena/Bradavica/I slušao li si/Kako u korijenu/Temelje veže/Vasionske kuće…”

Iz toga proizilazi da spas za čovjeka nije u religiji, niti u uobičajenoj predstavi Boga. Naprotiv. Ovaj potonji se u Kazaza očituje kao strogi, nemilosrdni sudija:

„...ocu/Koji nas/Vreba/S neba/I svaki pogrešan/Korak/Piše/Za postojanje/Ono /Kad vremena/Neće biti...“

S druge strane tajnog jezika bilja stoji ljudska komunikacija - bučno, isprazno blebetanje:

“Jedni drugima/Vičemo/U prazne uši/I niko nikog/Ni gluh/Nas svemir/Ne čuje.”

Kad je o tom motivu riječ, čini mi se da je jedna od najjačih pjesama ona pod brojem XXXIII. Ona opjevava dihotomiju između „mnogoglasja“, mase u kojoj „nikakve jednine/Nije/Ni lica riječi/Ne raspoznaš/Već samo jezik/Odlijepljen od/Stvari“. Jer „Masa/Od postanja/Isto talasa/I u neznanja/Ista/Tone...“

Dvonožac je daleko odlutao od prvotnog sklada s prirodom – ako ga je ikada i imao! On je povodljiv, vlastoljubiv a vlasti snishodljiv, grub i agresivan, nemilosrdan prema slabijima od sebe. Glup i sebičan, on ama baš ništa ne uči iz istorije:

“…historija/Kako se glasa/Kako je/Um prepozna/Kako se sliva/U znanje/Ima li u njoj/Ikakve svrhe/I cilja/Daje li smisao/Njenom hodu/Naš vladar dični... “

U ovim stihovima prepoznajemo onog ranije pomenutog, društveno angažovanog Envera Kazaza.

“Gdje se sakrio smisao krti/Za kojim vrsta oduvijek traga/Što zove boga, a sluša vraga [...]. Televizija donosi/Vijesti crne/U njima samo/Ljudska vika/I svijet koji čeka/Smaknuće.”

U pjesmi pod brojem XLVI mnoštvu su pandan Bik i Srna. Taj sjajni “segment” završava ovako:

O, sestro srno/Moćni biče/Sred ovog mnoštva/Što se miče/Ubija stalno/I ukrug vrti/Vi ste mi boštva/I iza smrti.“

Kad pjeva o surovoj, nasiljem i pukim materijalizmom obilježenoj svakodnevici, Kazaz često „otklizne“ u kolokvijalni, svakodnevni jezik. Tako, u pjesmi o glasovima mitskim (LVI), imamo svijet kojim caruju „tehnologija“, „dnevne informacije“, „ratovi“, „klimatske promjene“, „modifikacije gena“. Kao da slušamo verčernji dnevnik, a ne glas vrsnog pjesnika! No, upravo ovakvim izričajem Kazaz slikovito prijazuje ogromni jaz između čovjeka i svijeta koji ga okružuje, koji zorno pokazuje da se svojim (ne)djelima neprestano očitujemo kao nesretna, raspolućena bića koja žude raj, a na zemlji tvore još-malo-pa-pakao. Ali kad nas sve izda, ipak ostaje ljubav. Na njoj, sve hropćući, izdiše nesavršeni svijet:

A u šâptu/Tvome, draga/Dođu mi sva blaga/I okom se samo/Tvojim mjeriti mogu/[…]/Već sam iznad stvari/U kosmosu između/Naših koža/Ili to sam tamo/Međ zvijezdama prosut…

I tako se u najnovijoj knjizi poezije Envera Kazaza smjenjuju glasovi svjetla i glasovi tame, uzvici nade i vapaji straha, umilni i osioni glasovi, šapat trava i ljudski buka i bijes… Izlaz je – kao što i kaže lijepa pjesma kojoj zaključujem prikaz ove dragocjene knjige – tamo iza riječi, u šapatu, za naše “tvrde” uši, nemuštoga svijeta.

O tebi jutros mislim

Moj glasu

O nadi što je nosiš

Da spas

U predjelima

Iza riječi traži

Svemu što se

Ne može izreći

Evo

Na vrhu prstiju

Stoj

I čežnjom svojom

Cijeloga me boji

A nekad se

Stoglavo

U grudima

Zgužva

I ljubav proguta cijelu

Za ribu u vodi

I jelu šumsku

I kamenjarku travu

O tebi, glasu

Nijem što umreš

A s tobom svijet moj

Raspada se

I trune nasred srca

I svaki put

I sve iznova tako

Glasu moj mili

Bespomoćna

Rako

**

Enver Kazaz - Neko drugi – Buybook, 2021

Liričaru Kazazu na osnovu pročitanog iz zbirke Neko drugi – naprosto vjerujem. Uprkos frekventnosti riječi koje skoro da su prognane iz savremene lirike, smrt, ništavilo, vječnost itd., ovaj rukopis nema ni trunku pretencioznosti, a posjeduje rijetku dragocjenost u današnjoj produkciji lirskih tekstova: egzistencijalno jamčenje koje očito stihove čuva od pogrešne intonacije.

Izraz u ovoj poeziji je sveden, slike jednostavne. Ali, egzistencijalna strava i čežnja za nemogućim – za podmlađivanjem – daju ovom rukopisu autentičan, tragičan štimung. ‘Drug iz srčanog ožiljka’ je kao alter ego, kao sama smrt ili njen metafizički kreator, odlična personifikacija straha koja povezuje pjesme iz prvog dijela. Cijeli rukopis je lišen artizma, ali vođen rukom čovjeka koji smireno, sa smislom za mjeru, piše na ivici, zagledan i u sebe, osluškujući svoje tijelo, i u ponor smrti koji ga zove.

Među pjesmama ima niz onih koje će ostati kao što su ‘Banja Olovo’, ‘Mudrost bolesti’ ‘Zmijin svlak’, ‘Potvrde smrti’, ‘Zarobljena smrt’, ‘Gospodar slučaj’. Među njima su i dvije programske pjesme, prva ‘Obasjanje tijela’ i posljednja ‘Sjeme’. Naravno, ovaj niz je nepotpun i vrijeme će mu dodavati i oduzimati naslove.

Svoju smrt / Čeznem u riječi isklesati, kaže Kazaz (‘Vječnost’). Ovaj pokušaj da se mimo posezanja za religioznim formulama i metaforama misli ‘nemislivo’ i pjeva ‘nepjevljivo’ jeste na momente udivljujući. Pjesnik je ‘istraživač ništavila’, ali ne nekog apstraktnog, već onog koje je samo njemu namijenjeno.

Čini mi se da u bosanskohercegovačkoj poeziji nije bilo ovakvog zrelog pokušaja da se nešto o čemu nemamo nikakvo direktno iskustvo, već samo indirektne naznake, starenje, bolest, urušavanja oko nas i u nama, strah, obuhvati jasnim, a estetizujućim jezikom.

Dragoslav Dedović

                                                              **

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar