Muzikalije – Marinko Zekić Marin
**
Dobro je čitati ... čitati poeziju, jer sa poezijom komuniciramo na iznimno ličnoj razini i ako joj se prepustimo, ona postaje naše ogledalo
**
Poezija Marinka Zekića /Sarajevo, 1969-e – Poznanj, Poljska, 2021.godine) ostala je u rukopisima. Marinova majka, profesorica Zdravka Zekić posthumno je objavila tri zbirke poezije svoga sina – prva zbirka „Egzil u egzil“ objavljena je 2019.godine, u Izdavačkoj kući Dobra knjiga Sarajevo. Drugu knjigu poezije Marinka Zekića naslova „Feller“ objavila je Izdavačka kuća Bosanska riječ Sarajevo u biblioteci Posebna izdanja, iste godine, a treću zbirku, koju čitamo u ovom izdanju emisije „Čitamo knjige“ naslova „Muzikalije“ objavila je KULTura sNOVA, Zagreb, 2021.godine.
**
Marinko Zekić Marin je u rodnom Livnu završio osnovnu školu, potom sarajevsku Drugu gimnaziju i studij južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu, u Sarajevu. Ratnih devedesetih bio je u Sarajevu. Nakon kraćeg boravka u Njemačkoj, od 1998.godine radio je kao lektor za hrvatski jezik na Univerzitetu Adam Mickiewicz, u gradu Poznanj, Poljska. Titulu doktora humanističkih nauka, Marinko Zekić stiče 2003.godine. Rad je naslovio - “Kulturni identitet bosanskih muslimana, Bošnjaci – najistočniji muslimanski Europljani i najzapadniji autohtoni islamski narod“. Dr.Marinko Zekić habilitirao je 2016.godine, na istom univerzitetua, a tema rada bila je ”Muslimanski odgovor izazovima Okcidenta, islamizacija Zapada ili vesternizacija islamskoga svijeta s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, bosanskohercegovačke muslimane – Bošnjake”. Disertacija je objavljena i u Varšavi je proglašena jednim od najboljih djela iz područja balkanistike. Dr.habitus Marinko Zekić Marin autor je velikog broja objavljenih naučnih radova. Bio je istinski i iskreni posvećenik i autor poezije. Prvog dana proljeća, 21.marta 2018.godine Marinko Zekić Marin je preminuo.
**
Iz recenzije doc.dr.Mirzane Pašić Kodrić
... Zbirka „Muzikalije“ Marina Zekića Marina, baš kao i prethodne zbirke, izrazito je heterogena knjiga poezije, i izrazito razuđene i raznolike poetike. Naime, i u ovoj zbirci, riječ je o knjizi koja od prve svoje sranice, većim dijelom u formi slobodnog stiha i bez rima, svjedoči o umjetničkoj zrelosti, ali i stručnosti autora, reklo bi se od rođenja talentiranog i naprosto predodređenog za književnost, što kasnije, kroz profesionalno oblikovanje i hoće postati njegov izrazito uspješni životni poziv.
Naziv zbirke „Muzikalije“ u harmoniji je sa nazivima pjesama koje nose naslove oznaka različitih tempa u muzici – largo, allegro, adagio ... a, cjelokupna zbirka mogla bi se podijeliti u tri motivska ciklusa: pjesme o užasu i strahotama opsade u Sarajevu, pjesme o ljubavi te refleksivne pjesme o apsurdu smrti i besmislu postojanja. Zapravo, poetiku sarajevskog užasa rata snažno pečati bijeg lirskih subjekata u različita tempa muzičkih pjesničkih snoviđenja. A jedini smisao i utjeha postojanja te bijega od apsurda je ljubavna čežnja, a koja bi se morala interpretirati i na širem metafizičkom značenju ljubavi ... Kao i u obje prethodne pjesničke zbirke, i u „Muzikalijama“ Marinka Zekića prisutan je naglašen utjecaj S.S.Kranjčevića, ali ipak u izrazito originalnoj Zekićevoj poetici koja naprosto svira notama originalnosti te (i) odlikama postmoderne poezije.
**
U zaostavštini Marinka Zekića Marina nalazi se i desetak posebnih bilježnica/dnevnika. U jednom od tih dnevničkih zapisa, pjesnik ispisuje – Koliko puta, probudivši se, ostajem uskraćen za poklon što nudio mi ga je san ... Koliko prekrasnih priča i pjesama ostade zarobljeno magičnim zagrljajem noći ... Koliko puta noću posegnuh za hrpom papira gdje držim zatvorene ispisane riječi plašeći se da ne nestanu odnoseći sa sobom trag što ostavi ga olovka ... Otvarao bih tada svoje dnevnike, brzo, ne bih li ih iznenadio pri bijegu i pri slabašnoj svjetlosti grada utonulog u san. Provjeravao bih da li su svi prolazi zatvoreni, ima li svaka rečenica točku ...Tada bih zapisivao nove riječi i ostavljao ih kao čuvare onih koje su nastale ranije. Šta tražim, šta pokušavam i šta dokazujem ispisujući redove i redove stranica bijelog papira što se nižu u sveske? Zar su potrebni razlozi i povodi ... dovoljno je prisloniti olovku na papir i prepustiti mislima na volju. Ono što napišete možda neće imati nikakvog smisla, ali to će biti svjedočanstvo jednog trenutka i to će biti jedina prava istina koja se, nažalost, ne može ničim dokazati osim tragovima ostalim za olovkom. Zašto pokušavati i uporno istrajavati u nastojanju da prepravljajući, oduzimajući i dodajući nove riječi stvorite savršenstvo ...
Nije li trenutak dovoljan za sebe?!
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Poeziju Marinka Zekića Marina interpretirao Haris Etemi
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Izvor / foto – Selma Dizdar