MUHASILOVIĆ ZA FR: Nakba koja je počela 1948. u Palestini još uvijek traje, nikad nije ni prestajala

Palestinci obilježavaju 76. godišnjicu masovnog protjerivanja iz današnjeg Izraela, događaja koji je u centru njihove nacionalne borbe. Ali na mnogo načina, to iskustvo blijedi u poređenju sa katastrofom koja se sada odvija u Gazi. Palestinci godišnjicu, koju obilježavaju danas, nazivaju “Nakba”, što na arapskom znači “katastrofa”. Oko 700.000 Palestinaca, većina predratnog stanovništva, pobjegla je ili je protjerana iz svojih domova prije i tokom arapsko-izraelskog rata 1948. koji je uslijedio nakon uspostavljanja Izraela. Nakon rata, Izrael je odbio da im dozvoli povratak jer bi to rezultiralo palestinskom većinom unutar svojih granica. Većina Palestinaca završili su kao izbjeglice bez državljanstva u Pojasu Gaze, u okupiranoj Zapadnoj obali i u susjednim arapskim zemljama, a samo je manjina otišla dalje u inozemstvo. Do danas je samo mali broj Palestinaca zatražio ili dobio druga državljanstva. Kao rezultat toga, velika većina od trenutno oko 6,2 miliona Palestinaca na Bliskom istoku ostala je bez državljanstva i to čak i u trećoj ili četvrtoj generaciji. O Nakbi, etničkom čišćenju Palestine, genocidu koji se danas provodi na teritoriji Gaze za Radio Federacije govorio je Jahja Muhasilović profesor međunarodnih odnosa.

Od prve Nakbe palestinskog naroda 1948. godine, koja danas, 15. maja obilježava svoju 76. godišnjicu, i raseljavanja Palestinaca sa njihove zemlje i iz domova zbog straha od masakra cionističkih kriminalnih grupa, ubijanje i raseljavanje nije prestajalo. Sedamdeset pet godina nakon prisilne okupacije, obnovljena je Nakba i nastavljeno je etničko čišćenje palestinskog naroda u najkrvavijem zločinu genocida koji je svijet ikada vidio. Možemo li napraviti neku paralelu između Nakbe 1948. i užasnog stradanja palestinskog naroda danas?

„Paralela između Nakbe koja je počela 1948. i onoga što se dešava danas je kontinuitet. Zapravo Nakba koja je počela 1948. nastavila se u serijama, odnosno intervalima. Taj događaj koji se desio 1948. godine pri osnivanju Izraela kada je oko 700.000 Palestinaca otjerano sa svojih ognjišta je nazvan Nakba. Međutim ukoliko pratimo evoluciju događaja nakon Nakbe mi ćemo vidjeti da se ona u više navrata ponavljala i evo vidimo nakon 7. oktobra nakon što je Izrael počinio brutalnu invaziju na Pojas Gaze vidimo da se proces Nakbe nastavio. I ono što vidimo kao rezultat toga je da je Palestinaca sve manje na njihovim ognjištima i da oni bivaju istjerani. Isto kao što je 1948. godine svijet šutio na ono što se desilo palestinskom narodu gdje je na nepravedan način Jevrejima dodijeljena država na njihovom teritoriju, iako Palestinci nisu bili odgovorni za holokaust koji im se desio. Međutim kako bi se evropske sile otkupile za ono što su uradile Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata, međunarodna zajednica je odlučila da im pokloni na tuđem teritoriju državu. I naravno kao što je svijet i tada šutio, i kao što je šutio u mnogo navrata nakon što je Izrael nastavio da ruši palestinske kuće i da protjeruje stanovništvo sa svog ognjišta, vidimo da se ta praksa nastavila. I cijeli svijet svjedoči od 1948. da pred očima cijele jedne globalne javnosti nestaje jedan narod.“

Čini se da Nakba nikad nije ni prestajala? Da li smo svjesni Nakbe novog doba, da li smo dovoljno glasni?

„Mislim da nismo i mislim da generalno cijeli svijet je zakazao iako naravno ne mogu generalizovati. Ali, mislim da nije dovoljno urađeno nešto konkretno. Naravno globalna javnost tu ne može mnogo uraditi. Jedino što mogu uraditi je napraviti pritisak na svoje vlastite političare da oni konkretno nešto poduzmu po pitanju onoga što Izrael radi u Palestini. Međutim, onda se nameće jedno ozbiljno pitanje koje eventualno političke elite mogu postaviti globalnoj javnosti, a glasi da li ste vi spremni da mi kao država nešto uradimo. Razlog zašto se Izrael ovako ponaša je upravo ta podrška koju ima iz kolektivnog Zapada. Pored toga arapski svijet je najpozvaniji da uradi nešto, muslimanski svijet sa obzirom da su Palestinci uglavnom muslimani, ima tu i kršćanskih zajednica ali većinom su muslimani. Kada bi nekoliko zemalja ozbiljno sa svoje strane nešto uradile, bilo političke elite ili njihova javnost misim da bi Izrael osjetio dovoljan pritisak da se u najmanju ruku povuče sa pojasa Gaze. Tako da mislim da se nije dovoljno uradilo i da se na neki način pokušava oprati savjest. Odnosno demonstrira nam se nemoć koja vlada i postavlja jedno ozbiljno pitanje, koliko još ovakvih genocida kao nad Palestincima treba u svijetu da se desi da bi ljudi preuzeli u svoje ruke kontrolu. Pitam se da li sa ovim što se dešava u Palestini se postavlja jedan novi standard gdje ćemo na malim ekranima gledati niz genocida, a ništa po tom pitanju nećemo uraditi.“