'Mrzim to. Sranje je. Ali nije me porazilo': Michael J Fox o sažaljenju, Parkinsonovoj bolesti - i potencijalnom lijeku

„Priča nije o meni,” kaže Michael J Fox, ljubazan, čvrst i, jedini put u razgovoru sa The Guardianovim novinarem, neuvjerljiv. “Priča je o snazi optimizma. Da je to stvarno izbor. Prihvatanje ne znači biti rezigniran nečim. Pogledaš je i kažeš: ‘Šta ova istina traži od mene?’” “To je kao s našim slavnim bivšim predsjednikom: jedini odgovor na to je istina. Možete biti uhvaćeni u mitologiju koja se prezentira. U nativizmu i mržnji, ogorčenosti i podlosti svega toga. To će vas pojesti. Dakle, morate se boriti protiv ove stvari.”

Čekaj, kaže mu novinar: u smislu Donalda Trumpa, ne gubi li istina bitku? “Ne mislim da bi trebalio o tome. Mislim da je on u pozadini i da dobija na brzini. Ono što je važno je da se stalno podsjećamo na to ko smo. Mislim da ćemo prevladati. Ali svijet sada nije lijep.”

Michael J Fox kao Alex P Keaton i Courteney Cox kao Lauren Miller u epizodi sedme sezone serije Family Ties. Fotografija: NBC Universal/Getty Images

Fox se javlja iz svog ureda u Los Angelesu. Pomoćnici se kreću oko njega u zamućenoj pozadini. On lebdi u središtu ekrana: kestenjasta kosa, po koja sijeda, još uvijek primjese dječačkog izgleda uprkos njegove 62 godine, od kojih je više od polovice živio s Parkinsonovom bolešću.

Foxova priča - a priča jeste o njemu - je jedna paklena priča. Simpatični Kanađanin koji je napustio školu, odselio u Los Angeles, po kontejnerima kopao kako bi našao hranu, a zatim dobio ulogu yuppie tinejdžera u fantastičnoj komediji Family Ties. Superzvijezda je zapečaćena filmom Povratkom u budućnost. Do augusta 1985. bio je zvijezda američkog filma broj 1 (ali i 2, ako računamo Teen Wolf) u kinima, te tada najveće TV serije. Njegov lik je tada bio na svakoj naslovnici časopisa, u svakom talk showu, ali i na svakom zidu spavaće sobe.

Glavni je lik više filmova – The Secret of My Success, The Hard Way, Casualties of War – i ženi se svojom ljubavi iz Family Ties, Tracy Pollan. Jednog dana 1989. primjećuje trzaje u malom prstu. U dobi od 29 godina, dobio je dijagnozu, boluje od Parkinsonove bolesti. Uobičajeni životni vijek: 10-20 godina. Fox tada počinje piti. Luduje na inozemnim filmskim setovima sve dok mu Pollan ne kaže da ne želi odgajati djecu s alkoholičarem. Prestaje s alkoholom, počinje sa još jednim sitcomom (Spin City), a 1998. izlazi u javnost sa svojom dijagnozom. Godine 2000. osniva Zakladu Michael J Fox za istraživanje Parkinsonove bolesti (prvobitno nazvanu PD Cure dok ga supruga nije upitala: "Pedicure? (Pedikura?")). Do sada je podijelio 2 milijarde funti.

Ovo je općenito priča ispričana u filmu Still: A Michael J Fox Movie, dokumentarcu Davisa Guggenheima, koji je nominiran za Baftu - ali ne i za Oscara. "Nije me baš pretjerano rastužilo", kaže Fox. “Mislim da ima nešto u tome da je osvojio četiri Emmyja.” Snobizam s malih ekrana (ili komedija) nije mu stran. Svejedno kaže: "Već imam Oscara." Dali su mu počasni "i ne mogu reći da ne uživam".

Still je nastao otprilike u vrijeme kad je primio tu nagradu, 2022. Spaja arhivske snimke njegovog rada, čitanja iz njegovih (briljantnih) memoara i intimnih razgovora sa Guggenheimom. Fox je u modricama – doslovno, od svih padova – ali nepokoren, optimističan i duhovit.

U video pozivu za The Guardian ranije ove sedmice, on je na mnogo načina isti. Um je još uvijek oštar kao britva. Vidi li ikakve paralele između sebe i prethodnih Guggenheimovih sagovornika? "Ne", uzvraća on. “Bill Gates je puno viši od mene“, kaže mijenjajući temu. "Sviđaju mi se tvoje tapete", kaže naginjući se kako bi malo razgledao zid iza novinara- nevjerovatan, ali entuzijastičan obožavatelj plakata Britanske željeznice iz 1950-ih.

Ali njegova je priča preskočila nekoliko poglavlja otkako je Still snimljen. U filmu ima čarolije stalnog fokusa koje danas više nema. Njegovo tijelo se ljulja u gotovo neprestanom pokretu. Ne govori o svojoj stalno prisutnoj boli, ali riječ "razbijen" mu stalno pada na pamet. Emocije koje može prikazati na licu su prigušenije, što može otežati razgovor, kao i njegov ponekad mrmljajući govor. Kad se pak nasmiješi, to je duboko dirljivo.

Film Still bavi se likom Foxa iz 2022., željnog mira, i sablasno mladenačkog pin-upa iz 80-ih. A možda se ti likovi i preklapaju. U isječcima je (za)uvijek kinetičan: probija se kroz vrata, juri na skateboardu, klizi preko haube automobila. “Michael se uvijek kreće, kreće, kreće, kreće, kreće”, kaže Guggenheim, u razgovoru za The Guardian. “Pitate se: je li graciozan kao Fred Astaire ili je, kao, napola pao? I dalje želi trčati preko sobe kako bi mi dodao dijetalnu Colu, ali ne bi trebao."

Neki od najupečatljivijih materijala koje su sastavili Guggenheim i njegov urednik potiču iz ranih sezona Spin Cityja kada Fox – koji još nije izašao u javnost sa svojom dijagnozom – otkriva kako ga njegovo tijelo izdaje. Lijeva mu se ruka okreće iza leđa; zgrčenost čovjeka zabrinutog da ga ljudi više ne bi smatrali smiješnim kad bi znali da ima Parkinsonovu bolest.

Bilo je čudno gledati to, potvrđuje Fox: pričanje u sitcomu postalo je medicinski dokaz. Što kažete na ostale snimke? “Ljudi me ponekad pitaju kako se osjećam kad se vidim tako mladim, atletskim i baletnim. Uzrujava li me? Ne. Promijenim li kanal? Da."

Muhammad Ali i Fox na saslušanju u Senatu 2002. Fotografija: William Philpott/REUTERS

To ga je potaknulo na razmišljanje. Pa je učinio nešto što radi često: pita se šta bi učinio Muhammad Ali. Nazvao je Alijevu udovicu Lonnie, koja mu je rekla da njen suprug voli pregledavati snimke svojih starih borbi. “Mogao je to gledati satima. I ja sam također jako sretan. Jako sam ponosan na svoj rad. Sviđa mi se što to nešto znači. Ono što je stvarno super je kada ljudi priđu i kažu - ne znaju baš kako bi to rekli, ali otprilike - 'Hvala ti za moje djetinjstvo.' Ne mogu preuzeti odgovornost za njihovo djetinjstvo, ali razumijem šta govore. Tu je postojala ta veza.”

Veza između Alija i Foxa je očigledna: obojica su postali poznati kao brzonogi zabavljači, a zatim slučajno i legendarni jer su imali Parkinsonovu bolest. Obojica su tu moć pretvorili u filantropiju. “Ono što smatram divnim kod Michaela,” kaže Guggenheim, “jest da nije imao nikakve ambicije poboljšati svijet. Želio je postati slavan i bogat. Kad je to postao, kupio je sportski auto i još jedan sportski auto i još jedan sportski auto. Kad mu je uspostavljena dijagnoza, njegov prvi odgovor bio je da pije i pobjegne. Da čini sve pogrešne stvari.”

Ono čemu se Fox najviše divio kod Alija, kaže on, bilo je koliko je olako nosio ljubav kojom je bio obasipan – i svoje neočekivane nove odgovornosti. Često im se nazdravljalo na istim događajima. “Volio sam stajati pored njega,” kaže Fox, “jer je to bio najbolji način da budem nevidljiv. Ne bi vidjeli tebe, samo njega. Ali nije imao vremena govoriti o tome šta je značio svijetu. On je učinio ono što je učinio, a ja sam, u mnogo manjoj mjeri, jednostavno učinio ono što sam učinio, jer se to činilo ispravnim.”

U filmu Povratak u budućnost II, Foto: Allstar

Pretjerana refleksija je besmislena. “Jednostavno je to što jest. Nije me porazilo. Volio bih da je to herojska stvar. Nije baš da kažem: 'Da! Daj, daj!’ Mrzim ovo. Sranje je. Teško je ustati ujutro i nastaviti dalje. Ali imam prekrasnu porodicu i ovaj ured s trofejima.” “Ne zanima me hagiografija. Sigurno me ne zanima da me se smatra bilo kakvim svecem ili mučenikom.”

Jer je dosadno?

"Dosadno je. Stvarno je dosadno. Život je nešto što treba prihvatiti pod svojim uslovima.  Ako pokušate napraviti kutiju za dragulje u koju ćete ga staviti i istaknuti ga na određeni način, neće uspjeti. Neće imati nikakvu vrijednost.”

Fox je odbio priznanje producenta za Still, “tako da ostajem vjerodostojan svjedok. Inače, sve što kažem ili učinim je upitno. Koji je moj motiv?" Ali je tražio više iskrenih snimaka na kojima je (vrlo umjereno) drzak: "I ljudi s invaliditetom mogu biti seronje." To je i razlog zašto je volio glumiti verziju sebe u seriji Curb Your Enthusiasm u kojoj možda, ali i ne mora biti, ponavlja svoje simptome, samo kako bi živcirao Larryja Davida.

Fox nije glumio deset godina. Je li teško stalno biti svoj? “To je borba. Vrlo je teško. Muka mi je od priče o meni. Predobro se poznajem.” “I nikad ne znam što predstavljam ljudima, jer to nije nužno ono što osjećam. Kažete ljudima: šta god ste me vidjeli da radim, ja zapravo radim nešto drugo. Ali nije ničija odgovornost da nagađa kako se osjećam. Ne želim tjerati druge ljude da isprave svoje puteve ili preurede svoj položaj kako bi se nosili s onim ko sam ja u ovom trenutku.”

Gledati ljude kako ga gledaju je “lijepa stvar, ali čudna stvar. Nema veze sa mnom. Ima veze s onim što me vide.”

Prije razgovora s Foxom, novinar The Guardiana kaže da je namjeravao da ga pita ima li ikakvih nedoumica što je tako istaknuti glasnogovornik Parkinsonove bolesti s obzirom na njegovu iznimnost: njegovu relativnu mladost i kondiciju, njegovu slavu, novac i pristup najnovijim intervencijama – kao i to što nije razvio demenciju, kao i do 80% pacijenata s Parkinsonovom bolešću. Odlučiti se za odbacivanje tog pitanja nije bilo teško, bile su potrebne samo dvije sekunde u njegovom društvu. Parkinsonova bolest je brutalna, bez obzira na to koliko ste blaženi. Ipak, Fox ne želi sažaljenje (on to naziva "benignim oblikom zlostavljanja"). Baš kao što ne želi obogotvorenje. Naprotiv, tvrdi da ga je bolest spasila, a ne izbacila iz kolosijeka. Da je to ključno za njegov čarobni život, a ne kosmička osveta - iako Guggenheimov film dopušta i tu misao. Foxov čvrsti optimizam je ono što je prvo privuklo redateljevu pažnju. Neizgovorena zagonetka filma, kaže Guggenheim, jest "šta se dogodi kada se neizlječivi optimist suoči s nečim savršeno osmišljenim da isti taj optimizam - porazi?"

Ima li Fox odgovor? “Posljednje čega vam može ponestati jeste budućnosti. Nije važno gdje ste ili šta radite, uvijek ćete imati budućnost. Dok je jednom jednostavno više nemate. Onda se sve promijeni i postane bitno. Ali ja sam u ovome do posljednje scene. Neću otići ranije da dođem do auta prije nego što počne gužva.”

Fox sa suprugom Tracy Pollan. Fotografija: Apple TV

Hodajući kući jedne noći nakon snimanja, Guggenheim kaže da je bio iznenađen što zavidi Foxu. “Ovo su mračna, mračna vremena. Bliski istok, izbori u Americi. Je li moguće izabrati optimizam? Čini se da Michael to radi, a ja ne, i pokušavam naučiti kako." Fox na ovu opasku zastaje. “Stvarno je zastrašujuće šta se sada događa. Moja djeca su mladi ljudi. Osjećam se loše zbog sranja s kojima će se morati nositi kad mene ne bude. Ali jedini odgovor je biti optimističan. Ako ste opsjednuti najgorim mogućim scenarijem i on se stvarno dogodi, proživjeli ste to dvaput. Ne želim to učiniti. Želim živjeti za svaki dan.” I u tome je možda pomogla Parkinsonova bolest. Gotovo čim je rekao ljudima da je ima, imao je misiju da je se riješi. “To je jednostavno postala moja svrha. I onda je to bio odgovor. Nisam imao vremena razmišljati o tome. A Parkinsonova bolest je bila daleko najuzbudljivija stvar – puno više od moje karijere.”

Možda je čak u tome i bio uspješniji. Vođena s ciljem trošenja svakog centa, svake godine, Fox Foundation je finansirala više istraživanja od američke vlade. “Želimo kasetno bombardirati sve ove stvari. Štao god da se događa, mi ulazimo i istražujemo, radimo rizična finansiranja." Uzbuđen je zbog duboke moždane stimulacije i optimističan u pogledu biomarkera, koji utiru put identificiranju bolesti prije nego što se simptomi pokažu. U trenutku kad mu se prst počeo trzati, “75% mojih stanica koje proizvode dopamin bilo je mrtvo. Ali ako to učinimo rano, možemo to liječiti profilaktički i možemo to eliminirati."

Pollan, Fox i dvoje njihove djece, Sam i Esme, u filmu Still. Fotografija: Apple TV

Upitan za implantate kičmene moždine, određeni za šire ispitivanje kasnije ove godine, oni zaobilaze mozak u pokušaju ispravljanja motoričke funkcije. Može li to uzeti u obzir? “Ne gledam ništa od ovoga kao priliku da istražujem mogućnosti za sebe”, kaže. Osim toga, nepovezani tumor na kičmi koji mu je uklonjen 2018., isključuje ga iz takve vrste liječenja: "Imam malo Parkinsonove Plus." Nasmiješi se, a zatim postane pomalo zagonetan. Još je nešto na horizontu. On je "svjestan istraživanja" u "području za koje još ne može specificirati“ ali za koje je siguran da će napraviti stvarnu razliku: "Kladim se u sve!" U kojem vremenskom okviru? “Upravo je to način na koji ja ne razmišljam!” kaže. “Ali, dobro, odgovoriću. Mislim da ćemo u sljedećih 10, 15 godina imati održivo rješenje u nekom obliku, bilo da se radi o izliječenju ili patološkom izbjegavanju bolesti.”

Novinar The Guardiana ostao je bez teksta, a Fox, uvijek ljubazan, radi njegov posao umjesto njega. “Pitanje koje slijedi je: hoću li biti tu kada do toga dođe? Sumnjam. Ali u redu je. Ne razmišljam o sebi - samo želiš upoznati trenutak. I mislim da je trenutak blizu. Za velike, velike odgovore.”

federalna.ba/The Guardian