'Morao sam dati svoj dio': istorija političkih govora na dodjeli Oskara

Na ovogodišnjoj dodjeli Oskara bilo je relativno malo iznenađenja – velika priča o  Oppenheimeru, koja je zavela glasače i veličanstvena ljepota Ryana Goslinga koja je zavela gledaoce. Inače prilično miran prenos naišao je na nešto oštriji ton kada je britanski scenarista i režiser Jonathan Glazer stupio na pozornicu.

Režiser je primao nagradu za najbolji međunarodni igrani film za uznemirujuću dramu iz Drugog svjetskog rata The Zone of Interest, čija je radnja smještena na periferiji Auschwitza, te je prekinuo apolitični trend u davanju izjava te noći.

“Sve naše izbore smo napravili da bi se oni odrazili i suočili s nama u sadašnjosti”, rekao je Glazer. „Da ne kažem 'pogledaj šta su tada radili', nego 'pogledaj šta radimo sada.' Naš film pokazuje kuda dehumanizacija vodi u najgorem obliku. Ona je oblikovala svu našu prošlost i sadašnjost. Trenutno stojimo ovdje kao ljudi koji pobijaju svoje jevrejstvo i holokaust koji je otet okupacijom koja je dovela do sukoba za toliko nevinih ljudi, bilo da su žrtve 7. oktobra u Izraelu ili tekućih napada u Gazi – sve su žrtve ove dehumanizacije. Kako da se odupremo?"

Glazerove riječi su u tom trenutku bile pohvaljene, ali su ubrzo pogrešno citirane, protumačene i obrađene na internetu. Određeni mediji, a zatim i određene ličnosti su odlučile da vide njegov govor kao "Glazera koji potpuno opovrgava svoje jevrejstvo". "Mnogo ljudi u Hollywoodu pokazuje svoje dupe kada muškarac izađe na binu da 'demantuje svoje jevrejstvo' i pola sobe plješće", objavila je Meghan McCain na Tviteru/X. Abraham Foxman, advokat koji je ujedno i nacionalni direktor Lige za borbu protiv klevete, pisao je o svom šoku, te kako je Glazer  svojim riječima “oskrnavio sjećanje na više od milion Jevreja koji su umrli”. Kao odgovor na širu konfuziju, voditelj MSNBC-a Chris Hayes nazvao je izjavu  "nespretno sročenom", rekavši i to da su mnogi ljudi "očigledno pogrešili" u tumačenju onog što su čuli.

Dezinformacije su se takođe kovitlale zbog odsustva videa na zvaničnom YouTube kanalu Oskara, a bolji poznavaoci ističu da se radi o tome da emiter ABC zapravo posjeduje prava na njegov govor u narednih 30 dana, nakon čega će isti biti dostupan. Ali čak su i neki koji su čuli i razumjeli citat u cijelosti brzo pokazali svoje nezadovoljstvo. U saopštenju Pokreta za borbu protiv antisemitizma navodi se da je Glazer „pretvorio veličanstveno dostignuće u još jedan 'biti Jevrej trenutak' i iskoristio ga kao priliku da napadne Izrael, dok je David Schaecter, predsjednik Preživjelih u Holokaustu, nazvao govor „činjenično netačnim i moralno neodbranjivim”.

Kada je Glazer intervjuiran za The Guardian uoči objavljivanja The Zone of Interest, pitali su ga o važnosti filma za ono što se dešava u Gazi. „Bolesna stvar u vezi sa ovim filmom je da je pravovremen i uvijek će biti takav dok nekako ne evoluiramo iz ovog ciklusa nasilja koji održavamo kao ljudska bića. A kada će se to dogoditi? Ne za vrijeme našeg života.”

Diskusija će se vjerovatno nastaviti, iako će sasvim sigurno biti jednostrana s obzirom na razumljivu Glazerovu averziju prema svjetlima reflektora. Poslužiće kao podsjetnik kako politički govor tokom primanja nagrade tokom Oskara može postati mač sa dvije oštrice. Glazer je dobio pohvale od mnogih jer je bio jedini pobjednik koji se osvrnuo na sukob koji je do sada odnio više od 31.000 života. (Boots Riley je podijelio svoju podršku na X-u, Mehdi Hasan iz Guardiana nazvao je iskrivljavanje njegovih riječi “ sramotnim”, a u uvodniku Haaretz-a dodaje se: “Istina, čak i ako je nekim Izraelcima neugodno, jeste da je Glazer bio u pravu”), u vrijeme kada mnogi dobitnici nagrada ne žele biti dijelom tog sukoba, njegove riječi su izazvale odgovor mnogo većeg intenziteta.

Uprkos značajnom padu gledanosti od svog vrhunca, dodjela Oskara ostaje najgledanija emisija na svijetu, a ove godine samo u Americi gledalo ju je nešto više od 19 miliona Amerikanaca. To je zauvijek bila faza velike moći i velike odgovornosti, i dok se većina govora o prihvatanju držala formule – mama, tata, Bog, agent – drugi su koristili globalni forum da komentarišu pitanje koje je mnogo bitnije da bi se veoma ubrzo nakon toga suočili s posljedicama.

Godine 2003. Michael Moore je osvojio Oskara za najbolji dokumentarni film za Bowling for Columbine, film koji je sam po sebi apel za strožiju kontrolu oružja, a na scenu je izašao kako bi uputio još jednu, veću molbu. Ceremonija se održala samo četiri dana nakon američke invazije na Irak (bila je to pomalo suzdržana noć bez crvenog tepiha i sa distopijskim vijestima razbacanim posvuda), a to je bilo i vrijeme kada je većina Amerikanaca podržavala odluku Georgea Busha. Ipak, Moore je, kao i demonstranti vani, bio ogorčen od samog početka, mnogo prije nego što su se i drugi počeli tako osjećati.

U reklamnoj pauzi prije proglašenja nagrade, ohrabrio je svoje kolege nominirane da mu se pridruže u antiratnoj izjavi. Nakon ovacija, među kojima su mu aplaudirale zvijezde poput Martina Scorsesea, Cameron Diaz i Julianne Moore, MIchael je sa scene rekao. "Oni su ovdje u znak solidarnosti sa mnom jer mi volimo javnu riječ". „Volimo publicistiku a živimo u fiktivnim vremenima. Živimo u vremenu u kojem imamo fiktivne izborne rezultate koji biraju fiktivnog predsjednika.”

Tada je počelo negodovoanje i zviždanje. Moore je dalje rekao da je Bush predsjednik koji ih "šalje u fiktivni rat iz fiktivnih razloga", ali je muzika brzo počela da ga nadglašava (producent Oskara Gilbert Cates nazvao je Mooreovu taktiku "neprikladnom"),  a aplauz koji je ga je pratio kada je dolazio na scenu, sada je uslijedio jer je konačno otišao.  Godinama kasnije, Moore je otkrio kako su stvari tada krenule loše. Rekao je da ga je većina prisutnih ostatak noći izbjegavala, upoređujući njegov dolazak na bal guvernera sa "odvajanjem Crvenog mora". Stvari su bile još gore kod kuće u Michiganu sa natpisima u blizini njegove kuće i "zidom od konjskog đubriva visine oko metar", ostavljenog na prilazu kući. Nakon toga je odlučio da unajmi obezbjeđenje. Dok su ga desničarski mediji radosno omalovažavali, Moore je fizički napadnut „oko šest puta u naredne dvije godine“. „Ljudi će se kasnije sjetiti da sam ’taj tip koji je rekao istinu’“, napisao je 2017. „Ljudi u drugim zemljama vidjeli su te noći da ne podržavaju svi Amerikanci  Georgea W Busha. Nisu svi Amerikanci podržali invaziju na Irak.”

Dvadeset pet godina prije te noći, osvajačica nagrade za najbolju sporednu glumicu Vanessa Redgrave izazvala je kontroverzu prije nego što je uopće otvorila usta. Tokom produkcije drame o Drugom svjetskom ratu Julia, sprijateljila se s nekim palestinskim studentima i bila narator u filmu Palestinac, dokumentarnom filmu koji je osim toga i producirala. Neki su to smatrali antiizraelskim, uključujući Ligu za borbu protiv klevete, a ispred prostorija gdje se ceremonija održavala bili su članovi Jevrejske odbrambene lige koji su palili njene slike.

Nakon što je održala govor o očekivanoj zahvalnosti,  Redgrave je „udarila po maloj gomili cionističkih huligana čije ponašanje predstavlja uvredu za položaj Jevreja širom svijeta i za njihov veliki i herojski zapis u borbi protiv fašizma i ugnjetavanja“. Čuli su se uzdasi, nešto zviždanja, a kasnije tokom noći, pisac Paddy Chayefsky je kritikovao njen izbor riječi na sceni (takođe ju je „otkačio“ kada je pokušala razgovarati s njim). Kao i kod Glazera, njen govor je pogrešno protumačen, a Redgrave je kasnije rekla da je mislila na Jevrejsku odbrambenu ligu kada je govorila o huliganima, a ne o nekoj većoj grupi. U intervjuu za Guardian 2016. godine, kada je upitana o onima koji je nazivaju antisemitom, sve je to nazvala “apsurdnim” prije nego što je dodala: “Svako ima pravo misliti o bilo kome šta hoće, ali pošto ja to nisam niti sam ikada bila, šta možeš učiniti? Pomisliti: ‘U redu, proći će vremenom i to.”

Priznala je i da je to nakratko uticalo na njenu karijeru, ali da je to bilo manje važno od prozivanja na nepravdu. Redgave je nakon toga bila još dva puta nominovana za Oskara. "Nisam znala da je obećanje da ću se boriti protiv antisemitizma i fašizma kontroverzno", rekla je 2018. "Uviđam da jeste." Dodala je: "Morala sam dati svoj dio."

Pet godina prije toga, u vjerovatno najpoznatijem primjeru koliko brzo publika može da se okrene, glumica po imenu Sacheen Littlefeather izašla je na scenu da primi, ili bolje rečeno, odbije Oskara u kategoriji za najboljeg glumca u ime Marlona Branda. On je dobio Oskara za svoju ulogu u filmu Kum, ali umjesto njega, ona je održala pripremljen govor koji je odmah izazvao bijes. Kazavši da Brando ne može prihvatiti nagradu zbog “tretmana prema američkim Indijancima od strane filmske industrije i televizije, kao i zbog nedavne nasilne okupacije Wounded Kneea.“ Začuo se aplauz, ali je bilo i zvižduka, a tu je spremno čekao i John Wayne, kojeg su navodno šestorica zaštitara morala spriječiti da se popne na binu tokom njenog govora.

Kasnije tu veče, Clint Eastwood se našalio kada je uručio Oskara za najbolji film („Ne znam da li da uručim ovu nagradu u ime svih kauboja koji su upucani u svim vesternima Johna Forda tokom godina“), dok su drugi ispuštali uvredljive zvuke i gestikuliracije upućene njoj. „Otišla sam tamo kao žena ratnica“, rekla je za Guardian 2021. „Otišla sam tamo sa gracioznošću i ljepotom, hrabrošću i poniznošću svog naroda. Govorila sam iz srca.” Njena karijera je zastala nakon toga (kasnije je sebe nazvala "legom kontroverzi") sa tvrdnjama da je J Edgar Hoover upozorio one u industriji da je ne zapošljavaju, što je dovelo do virtuelne crne liste. To je, međutim, pomoglo u podizanju međunarodne svijesti o tome šta se dogodilo u Wounded Kneeu (to je bio prvi put da su nagrade prikazane globalno, sa publikom od 85 miliona ljudi).

Odgovor nekih na Glazerov govor i prihvatanje filma koji je Steven Spielberg nazvao „najefikasnijim prikazom holokausta od njegove Schindlerove liste“, dolazi u teškim, burnim vremenima za industriju. Od oktobra, poznate ličnosti suočavaju se s otpuštanjem iz filmova i odbacivanjem od strane njihovih agenata zbog kritikovanja izraelske vlade. To što će Glazerov suzdržani i promišljeni govor, u kojem je govorio za one koji su pogođeni na obje teritorije, postati najnovija eskalacija nepobjedivog kulturnog rata, nažalost nije pravo iznenađenje, završavajući tako sezonu dodjele nagrada u kojoj je manjkalo hrabrih političkih izjava. Malo je vjerovatno da će filmski stvaralac, čiji rad nikada nije insistirao na širokoj publici niti zahtijevao veliki budžet, biti profesionalno pogođen, ali reakcija i mnogi koji su se pojavili mogli bi se pokazati kao mračno upozorenje drugima u budućnosti.

federalna.ba/The Guardian