Mjesec dana od potresa: Preživjeli i dalje u strahu i na ulici

Songul Yucesoy pažljivo pere svoje suđe, trljajući tanjire i pribor za jelo prije nego što ispere mjehuriće i položi ih da se osuše. Nimalo neobična scena rekli bi, osim što se ova odvija na otvorenom, u sjeni njene uništene kuće. Kuća je već alarmirajuće nagnuta, prozorski okviri vise, a veliki komad zahrđalog gvozdenog krova sada počiva u bašti.

Prošao je mjesec od razornih zemljotresa u Turskoj i Siriji - a zvaničnici samo u Turskoj procjenjuju broj poginulih na 45.968. U Siriji je poznato da je život izgubilo njih više od 6.000.

Oni koji su preživjeli suočavaju se s neizvjesnom budućnošću. Jedan od njihovih najozbiljnijih problema je pronalaženje sigurnog mjesta za život. Najmanje 1,5 miliona ljudi sada su beskućnici, a nejasno je koliko će im vremena trebati da pronađu odgovarajuće sklonište. Turska agencija za katastrofe AFAD je u međuvremenu navela da je skoro dva miliona ljudi sada napustilo zonu potresa. Neki žive sa prijateljima ili voljenim osobama negdje drugdje u zemlji. Letovi i vozovi van regiona besplatni su za one koji žele da odu.

Ali u gradu Samandagu, blizu mediteranske obale, Songul je jasno da ona i njena porodica ne idu nikuda. "Ovo je veoma važno za nas. Šta god da se dogodi - čak i ako se kuća sruši - mi ćemo ostati ovdje. Ovo je naš dom, naše gnijezdo. Sve što imamo je ovdje. Nećemo otići."

Dragocjeni komadi namještaja pažljivo su izvučeni iz kuće i postavljeni vani. Na vrhu uglačanog drvenog stolića nalazi se suvenir sa odmora, slika napravljena od školjki iz turskog ljetovališta Kušadasi. Tu je zdjela s voćem, s bijelom plijesni koja se proteže preko velike narandže. Stvari koje izgledaju normalno u zatvorenom prostoru čudno je i neprikladno gledati vani, na otvorenom.

Trenutno cijela porodica živi u tri šatora samo nekoliko koraka od njihove oštećene kuće. Tamo spavaju i jedu, dijeleći hranu kuhanu na maloj peći za kampiranje. Nema odgovarajućeg toaleta, iako su ga izvukli iz kupatila i pokušavaju ga ubaciti u improvizovanu drvenu šupu. Čak su napravili i mali prostor za tuširanje. Ali sve je to ono najosnovnije, a nedostatak prostora i privatnosti je očigledan. Šatori su skučeni i pretrpani.

Bio je to mučan mjesec za Songul. U potresu je poginulo sedamnaest članova njihove rodbine. Njena sestra Tulay je zvanično nestala. “Ne znamo da li je još uvijek ispod ruševina”, kaže. "Ne znamo da li je njeno tijelo još izvađeno ili ne. Čekamo. Ne možemo ni tugovati. Ne možemo čak ni pronaći naše izgubljene."

Songulin zet Husemettin i 11-godišnji rođak Lozan poginuli su kada se njihova stambena zgrada u Iskenderunu srušila dok su spavali. BBC je posjetio ono što je ostalo od njihove kuće, rasprostranjenu gomilu iskrivljenih krhotina. Komšije su ispričale kako su se urušila tri stambena bloka. "Donijeli smo Lozanovo tijelo ovdje", kaže Songul tiho. "Uzeli smo ga iz mrtvačnice i sahranili blizu nas u Samandagu. Husemettin je sahranjen na groblju anonimnih, tamo smo ga našli."

Slika porodice se smješka sa Tulayovog još uvijek aktivnog Facebook profila, zagrljeni, lica jedna do drugih. Lozan čvrsto drži crveni balon.

Kriza beskućništva koju je stvorio potres toliko je akutna zbog stvarnog nedostatka sigurnih prostora koji su ostali. Više od 160.000 zgrada je urušeno ili teško oštećeno. Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) procjenjuje da je najmanje 1,5 miliona ljudi još uvijek u zoni potresa, ali da nemaju gdje živjeti. Teško je znati pravi broj, a mogao bi biti i daleko veći.

Kontejneri stižu, ali presporo. Šatori su se pojavili posvuda, od velikih novih kampova do pojedinačnih razasutih u ruševinama. Još uvijek ih nema dovoljno. Vijest da je turski Crveni polumjesec prodao dio svojih zaliha šatora koje finansiraju porezni obaveznici jednoj dobrotvornoj grupi dovela je do frustracije i bijesa. U nekim gradovima ljudi i dalje žive u javnim zgradama.

U Adani porodice spavaju na dekama i dušecima raštrkanim po odbojkaškom terenu. U lučkom gradu Iskenderunu su se smjestili u dva voza parkirana na željezničkoj stanici. Sjedala su postala kreveti, police za prtljag su ispunjene ličnim stvarima, a osoblje se trudi da stvari održe čistim i urednim. Suze pune oči jedne mlade djevojke dok grli jastuk umjesto medvjedića. Ovo nije dom.

I Songulova djeca se bore. Igračke i igre koje su imali ostale su zaglavljene u opasnim kućama, a škole nema. "Dosadno im je, ne postoji ništa što bi ih zaokupilo. Samo sjede. Igraju se sa svojim telefonima, a onda kada im ponestane baterije, rano odlaze na spavanje." Kad padne noć, stvari su još teže. Sada u Samandagu nema struje. Songul je stavio šarena solarna svjetla preko njihovog bijelog šatora, tik iznad podebljanog logotipa UNHCR-a. Beskućnici u svojoj zemlji, nisu izbjeglice, ali su ipak izgubili sve.

"Stavio sam lampe ovde da se vide", objašnjava Songul. "Plašimo se kada padne mrak. Bez struje je veliki problem. Strah je prevelik, a po cijele noći osjećamo naknadne potrese, pa je teško spavati." Počevši da plače, rukom briše suze. "Mi smo slobodni ljudi, navikli smo na slobodu, nezavisnost, da svako živi u svojoj kući", dodaje njen suprug Savas. "Ali sada smo tri porodice, jedemo u jednom šatoru, živimo, sjedimo i boravimo u jednom jedinom šatoru." "Ovo je sve novo za nas, ne znamo šta budućnost nosi. I strah je uvijek prisutan. Kuće su nam srušene, šta će biti dalje? Jednostavno ne znamo."

federalna.ba/BBC