Strijelac prvog gola za BiH oprostio se protiv Finske u rodnoj Zenici  

Strijelac prvog gola za BiH oprostio se protiv Finske u rodnoj Zenici  

Kada je 2004. godine, tada tridesetogodišnji Mirsad Hibić, fudbaler Atletiko Madrida i reprezentativac Bosne i Hercegovine, odlučio napustiti fudbal i vratiti se u domovinu, mnogi su tu njegovu odluku primili s rezervom. Odluka tadašnjeg kapitena bh. reprezentacije izazvala je nevjericu kod ljubitelja sporta. Nisu mogli vjerovati  da sa fudbalskih terena odlazi veliki igrač i sportista. Za mnoge, bilo je to nekako iznenada.

„Nisam otišao iznenada. Oni koji su me dobro poznavali znaju da sam dugo razmišljao o tom činu. Imao sam problema sa povredom zgloba, koju sam nosio od djetinjstva. Želio sam da budem sa porodicom i prijateljima, u svom gradu – Zenici.  Jednostavno, željan sam bio života i činjenice da ne moram gledati na sat kad će trening, utakmica, karantin, letovi“, govorio je Hibić.

Iako je relativno rano rekao „zbogom“ fudbalu, Mirsad Hibić  je za dvanaest godina igračke karijere ostvario ono o čemu maštaju na hiljade dječaka... Hiba - kako ga i danas zovemo, branio je boje Čelika, splitskog Hajduka, te slavnih španskih ekipa Sevilje i madridskog Atletika, a u za njega najdražem dresu Bosne i Hercegovine, kako je uvijek isticao, nastupio je 36 puta.
Inače, kao i svi Zeničani, prve fudbalske korake je napravio na Kamberovića polju.

„Otišao sam na trening kada je pionire vodio Nermin Hadžiahmetović. Počeo sam zajedno sa Nerminom Šabićem, Sergejom Ticom... Nakon kratkog perioda rahmetli Meho Pintol, velika igračka i ljudska veličina, prebacio me u nešto stariji tim koji je predvodio Elvir Bolić“.

Mada još kao kadet, Hibić je 1989. godine debitovao za prvi tim Čelika.
„Gostovali smo Sutjesci u Nikšiću. Vodio nas je Kemal Hafizović i bila je to posljednja utakmica u Drugoj ligi. Izgubili smo čak 6:0, i tada sam mislio da je za to mene kraj svijeta. Ipak, u tadašnjoj Međurepubličkoj ligi, trener Hafizović je napravio dobar kombinovani tim u kojem su igrali Bolić, Šabić, Beganović, Komšić, Nikić, Pavlović... Ja sam u to vrijeme dobio poziv selektora Mirka Jozića i bio jedini juniorski reprezentativac iz 3. Lige. U to vrijeme bili su tu Savo Milošević, Ivica Mornar, Miki Rapaić, Albert Nađ...“

U ljeto 1992. godine Mirsad Hibić prelazi u Hajduk, koji ga šalje na „kaljenje“ u obližnji Solin.

„Imao sam sreću da sam u Solinu zaigrao na stoperskoj poziciji na kojoj sam uspio dati čak osam golova i biti jedan od najboljih strijelaca Druge hrvatske lige. Na Poljud me vraća 1993. godine trener Ivan Katalinić. Sa Hajdukom sam osvojio šest trofeja u Hrvatskoj, a u sezoni 1993/1994. Proglašen sam za najboljeg igrača zapadnih susjeda“.

Briljantne igre u dresu „Bilih“ dovele su ga pred vrata hrvatske reprezentacije.

 „Hrvatska je trebala igrati protiv Italije u Splitu. Robert Jarni se povrijedio i tadašnji selektor Hrvatske Ćiro Blažević je putem medija rekao da ću ja zamijeniti Jarnija. Tadašnji predsjednik Hajduka Nadan Vidošević rekao je da je na meni da odlučim, ali da će u svakom slučaju Hajduk stati uz mene. Dileme nije bilo, želio sam igrati samo za svoju BiH, a u glavi mi je stalno bila slika, zamislite: igraju BiH i Hrvatska u mojoj Zenici. Nikada se nisam pokajao“.

Upravo u svojoj Zenici je zvanično obukao dres „A“ selekcije, aprila 1996. godine.

„Bio sam povrijeđen, ali sam odlučio da izađem na teren protiv Albanije, kako bih upisao službeni nastup za BiH. Istina, to nije bio moj debi za reprezentaciju. Igrao sam na Mediteranskim igrama 1993. godine u Monpeljeu. Selektor je bio Mirsad Fazlagić. Na premijeri smo igrali protiv Alžira 1:1, a ja sam postigao prvi službeni gol za našu zemlju.  I u drugom susretu protiv Grka sam bio strijelac, ali smo, nažalost, izgubili sa 3:1“.

Iako je uvijek govorio da mu je najljepše bilo živjeti u Sevilli, Hibić je na poziv Fesusa Hila, predsjednika jedne od najpopularnijih ekipa sa Pirinejskog poluostrva, prešao u španski „radnički klub“ – Atletico iz Madrida.

„U Sevilli mi je bilo lakše igrati. Madrid traži cijelog čovjeka. Na svakoj utakmici bilo je najmanje 50.000 navijača, mnogo bučnijih od Realovih i Barseloninih. Pritisak na igrače i trenere je bio veliki. Istina, ja nisam imao nikada problema. Inače, gdje god da sam igrao bio sam ljubimac navijača. Počev od mojih Robijaša u Zenici, preko Torcide u Splitu, pa do ovih španskih navijača“.

U bh. reprezentaciji Hibić je imao i radosnih i tužnih trenutaka.

„Sticajem okolnosti, meni su najdraži i najtužniji trenuci vezani za reprezentaciju u susretima sa Dancima. Kada smo ih dobili u Kopenhagenu sa 2:0 bio sam najsretniji čovjek na planeti, a najtužniji kada ih nismo uspjeli pobijediti na Koševu i plasirati se na Evropsko prvenstvo. Plasman BiH na EURO ili SP ostala mi je jedina neispunjena sportska želja“.

Gdje je i počeo, tu je i završio. Oproštaj od reprezentativnog dresa u Zenici protiv Finske, protiv koje danas, upravo na Bilinom polju  BiH igra pretposljednju kvalifikacionu utakmicu za Mundijal 2022. godine u Kataru.

„Tužan sam bio, ali i sretan istovremeno. Možda nisam bio svjestan toga čina, ali bio sam zadovoljan svojom karijerom. Postigao sam mnogo i želim da naša reprezentacija plasira na završnice najboljih reprezentacija“, kaže Mirsad Hibić, koji je danas živi u svojoj rodnoj Zenici.

federalna.ba/Muhamed Bikić

Mirsad Hibić