Mentalno oboljele najčešće napuštaju prijatelji i najbliži, pa bolest kriju
Višedecenijsko suočavanje s političkom, ekonomskom ali i moralnom krizom, te činjenica da su radnici u realnom sektoru i penzioneri u ovoj zemlji svedeni na socijalne slučajeve, razlozi su zbog kojih stalno raste broj osoba s mentalnim poteškoćama. Podaci kojima raspolažu centri za mentalno zdravlje samo su kap u moru, jer mnogi zbog stida te odnosa porodice i društva bolest kriju. A njima, baš kao i svima nama treba podrška kako bi se vratili životu kakav su imali prije bolesti. Da je to moguće potvrđuje i ova priča iz srednje Bosne.
Za razliku od ostalih bolesti o kojima javno govorimo, obolijevanje od mentalnih u našem tradicionalnom odgoju najčeće se skriva kako unutar porodice tako i društva. S takvom dijagnozom oboljelog najčešće napuštaju prijatelji i najbliži, pa bolest kriju. Zbog stigmatizacije i sveprisutne diskriminacije se boje da budu vidljivi, napominje Edin Hodžić, predsjednik Udruženja građana za podršku osobama u duševnoj nevolji Most Vitez.
“Govorimo o bolesnim ljudima kada imaju infarkte, inzulte, dijabetese, hipertenzije i tako dalje, a jako malo i nedovoljno govorimo o mentalnim poteškoćama”, ističe neuropsihijatrica doc. dr. Rasema Okić.
Priznanje o postojanju bolesti prvi je korak ka ozdravljenju, kaže Vitežanin Ivan Križanac, koji je nakon obolijevanja od teškog oblika PTSP-a motiv za ozdravljenje našao u porodici i radu. Dva mjeseca nakon poroda supruga se morala, kaže, vratiti na posao i on je djeci trebao biti podrška.
“Odjednom sam s četvero djece, sebe sam zaboravio. Onda sam se podigao i nastojao sam da se liječim i da se borim. Otad je krenuo moj put oporavka”, priča nam on.
Da su motiv za život i podrška najvažniji, potvrđuje i priča Sarajke Vesne Resulović. Nakon što je s najvišom ocjenom završila pravni fakultet i zaposlila se, suočila se s psihičkim poteškoćama koje je uz podršku porodice i ljekara uspijevala prevazići. No, nakon smrti roditelja smještena je u fojnički zavod Bakoviće, u kojem je je počeo njen oporavak.
“Uključila sam se u radno-okupacionu terapiju, onda sam vidjela da život ima smisla”, poručuje.
Uz podršku osoblja zavoda Bakovići, Vesnino traženje životnog smisla uspješno je nastavljeno, pa već punih osam godina živi u stanu u Kiseljaku.
“U lokalnoj zajednici u Kiseljaku sam sretna i doživjela sam blagostanje. Ono što je cilj samoga života u lokalnoj zajednici - da vodite profesionalan i privatan život kako vi želite”, kaže Vesna.
Uz Vesnu, još je dvanaest osoba koje žive zajedno u tri stana, koji su primjer da je oporavak moguć i koji bi mogli normalno živjeti u svojim kućama, kaže njihova asistentica Indira Ganija, samo im treba malo podrške. Potvrđuje to i Ahmed, koji je umjesto u Zavodu sada korisnik socijalnog stanovanja uz podršku.
“Bez obzira na sve nedaće koje ih negdje čekaju kroz život, oporavak je moguć - uz nadu i podršku”, kaže Indira.
“Jednostavno, čovjek ne vjeruje sam sebi da je bio u Zavodu Bakovići. Svi su povučeni, kratkotrajno pričaju. Stvarno je velika razlika biti u lokalnoj zajednici nego u Zavodu”, dodaje Ahmed Sendić, certificirani instruktor za prava osoba s mentalnim poteškoćama.
Ovdje se, kažu, prvi put poštuje njihova volja i vidljivi su kao i ostali stanovnici Kiseljaka. Neki poput Vesne ovdje su konačno pronašli i osobu s kojom žele provesti ostatak života, uz osmijeh. Koji se ne plaća, a svima nama je lijek.
federalna.ba