Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama - najrašireniji oblik ugrožavanja osnovnih ljudskih prava

25. novembar je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Ovaj datum odabran je u znak sjećanja na sestre Mirabal koje je 1960. godine u Dominikanskoj Republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo.

Nasilje nad ženama najrašireniji je oblik ugrožavanja osnovnih ljudskih prava - prava na život, privatnost i porodični život, zaštitu dostojanstva, dom, slobodu izražavanja, na život bez mučenja i nečovječnog postupanja i dr. Ipak, najveći broj nasilja ostaje neregistrovan. Univerzitetski profesor, Dženana Huremović:

„Nažalost, rodno zasnovano nasilje primjećujemo dosta kasno. A, kada ga primjetimo, tražimo svaki način da ga opravdamo. Rodno zasnovano nasilje nije nešto što se smije dešavati u bilo kojem prostoru i u bilo kojem društvu. Osnovna, garantovana ljudska prava su pravo na život i pravo na slobodu. Rodno zasnovano nasilje narušava svako ljudsko pravo i to u svakom svom obliku – bilo da je to verbalno, neverbalno ili fizičko.“

U sigurnoj kući Medica Zenica, zbog nasilja u porodici, prošle godine bilo je zbrinuto više od 90 osoba. Ove godine 45 osoba. Ali, statistika govori da, osim majki i žena, smještena su i djeca. Sabiha Husić, direktorica Udruženja Medica Zenica:

 „Da li institucije tu djecu vide kao žrtve nasilja? Apelujem da se svako nasilje evidentira i dokumetuje. Međutim, da li institucije tu djecu vide kao žrtve nasilja. I, naravno, u sigurnoj kući Medica Zenica, bila su smještena djeca bez bioloških staratelja, bez majki, dakle, zato što su bile žrtve porodičnog nasilja od najmilijih, od onih koji treba da im pruže ljubav, toplinu, brigu i omoguće jedan normalan, zdrav život u porodici i zajednici“.

Žene se nerado odlučuju prijaviti nasilnika, najčešće zbog straha od izazivanja nasilnika i uzrokovanja još težeg nasilja, ekonomske zavisnosti, niskog nivoa samopouzdanja, mišljenja kako joj ionako niko ne može pomoć. UN navodi kako je polovina svih ubijenih žena stradalo od ruke svojih sadašnjih ili bivših partnera. Nikakvi razlozi i opravdanja ne mogu postojati, iako ih često bosanskohercegovačko društvo pokušava pronaći kaže Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće Sarajevo:

“Za nasilje se odgovornost prebacuje na žrtvu. Nasilnik nju ubjeđuje da je ona kriva i odgovorna zato što se on ponaša nasilno, jer je učinila ili nije učinila nešto, ona radi sve da bi se promijenila“.

Jedna od korisnica sigurne kuće u Zenici navodi kako bi svima preporučila da ne trpe nasilje i da ga prijave odmah:

„Imam 37 godina. Trauma je. Nasilje. Podrška sigurne kuće jako puno znači. I svim ženama bih poručila da ne trpe nikakvo nasilje. Znači – nikakvo. Ja sam ga trpila 10 godina. I ne bih nikome preporučila da trpi ništa. Meni lično u Medici i, vjerujem, svima nama – ja bih, da mogu ikako, ostala bih zauvijek. Mislim, možete mi vjerovati. To je 100% tako“.

Šutjeti o nasilju u porodici, bilo u vlastitoj, u okolini ili nad nekim od poznanika, nije mudar potez. Ako se odvažite i prijavite nasilnika možda ćete nekom djetetu omogućiti ljepše djetinjstvo, vratiti mu osmijeh na lice, izmučenu ženu iščupati iz „ralja nasilnika“, a prije svega, možda ćete spasiti nečiji život. To je nagrada koja se ni sa čim ne može mjeriti.