Maja Salkić: Umjetnost mora djelovati na terenu

Glumica i direktorica Sarajevskog ratnog teatra Maja Salkić bila je gošća ovog petka u jutarnjem programu Federalne TV.

Mijenja li se društvo ili pozorište, svijet ili mikrosvjetovi? Šta nudi nova umjetnička sezona SARTR-a, na koje društvene probleme ukazuju aktuelne predstave?

-Mijenjanje mikrosvjetova-

''I dalje stojim iza toga da mi ne možemo praviti velike bune i mijenjati sistem u kojem živimo, ali možemo pojedinačno utjecati na svakog čovjeka u publici. Način na koji komuniciramo sa publikom, prije svega da ih privučemo da dođu u pozorište već je početak mijenjanja naših sagovornika, odnosno naše publike. Izborom tema kojima se bavimo, izborom reditelja, umjetničke ekipe i autora je isto tako način i put kojim ćemo doći do publike. Ukoliko možemo ukazati na neki problem ili devijaciju u društvu, mi umjetnici možemo uzeti glas onih koji se ne čuju i moći djelovati na publiku, onda znamo da smo uspjeli. Ne znam kako će se u budućnosti ratovati, ali ako mi sa scene možemo da poručimo da sve te patnje trebaju prestati i stradanja, da se treba civilizirano komunicirati i onda smo i uspjeli. I znam da uspijevamo'', rekla je.

-Klasici-

''Mi mirimo klasiku i novo u postavkama i izvedbama. Mi smo se ohrabirili i nismo zamišljali da klasici pripadaju velikim scenama i velikim teatrima. ''Otello'' je bila pravi izazov i za rediteljicu iz Ukrajine, ali i za nas. Da postavimo povratak vojnika sa ratišta i na koji način on može da živim u miru, s obzirom da je rat njegovo prirodno stanište. Danas ga možemo kontekstualizirati i na koji način svijet oko vas jednu temu i ono što vas tišti preuzme, prožvače i pljune vani i kroji razmišljanja ljudi koja su jako pogrešna. Onda dolazi do ličnih skupova, nevjera i slično'', kazala je.

-Pokret u predstavama-

''Ja kao glumica, zaista, uživam u takvim predstava koje imaju za fokus pokret. Kroz godine dolazili su određeni koreografi i plesači koji su na su svom radu ohrabrili da se i mi koji ne smatramo da smo vrhunski i genijalni u tom polju, da se ohrabrimo i pristanemo na ples i pokret na sceni. Ja, zaista, uživam u takvim predstava i predstavama koje govore više tjelesno i pokretom, nego verbalno. Kada dođete do toga da riječima ne možete više objasniti, onda se služite pokretima. Sada 31. igramo predstavu ''Sarajevo Feeling'' u kojoj je možda 70 posto predstave kroz pokret. Mislim da su takvi znakovi veoma jasni i da naša publika kroz takve predstave razumije poruku. Imamo jako puno mladih glumaca i glumica koji odlično plešu i pjevaju. Da bi se publika naučila na to, mora biti izložena takvom sadržaju. Ne može miti stihijski, ne može biti samo povremeno, nego prosto trebaju godine za sve to. To je jedna dugotrajan proces i naravno da se ne može to automatski uraditi. To je postava glumaca gdje je nekih 20 ili 25 godina razlike. I tu se ne vidi ni manjak i višak energije kod glumaca. To je jedna sinergija i čistota ljudskog tijela. Jako se dobro družimo i mislim da publika prepozna dobru energiju sa scene i počinje da prati'', kazala je Salkić.

-Pitanje sistematizacije-

''Mislim da se vremena polahko mijenjaju, ne tako brzo. I opet kažem, treba strpljenja i hrabrosti i upornog rada da se te stvari promijene, a promijenit će se, sigurno. Mislim da imamo u ministarstvu dobru volju i te stvari neće biti onakve kakve su nekada bile. Da ljudi mogu da se kreću po pozorištima i generalno bilo kakvim ustanovama da primaju platu, a da ne rade. Jer o tome ne treba ni govoriti da je neozbiljno, neprofesionalno i na kraju krajeva nemoralno. Mi otvaramo vrata mladim ljudima i trudimo se da nekako u svim našim predstavama da uvijek imamo neko mlado lice. Glumca ili glumicu koji će na taj način učiti šta znači profesionalni angažman i šta znači raditi u profesionalnom okruženju. Naša nova mlada kolegica Hana Zrno je pripravnica. Znam da i u Narodnom pozorištu imaju pripravnike i drugim mjestima. Tako da se otvaraju mogućnosti. Naravno, to nije dovoljno dok je i jedna glumac nezaposlen, mi nismo sretni i zadovoljni. Ali mislim da se vremena mijenjaju i da ćemo nekako dolaskom tih mladih ljudi ukazivati da se i njima treba otvoriti prostor i da rade. A ljudi koji nisu spremni da odgovorno i profesionalno odgovoraju na svoje zaposlenje, njima nije mjesto u pozorištu'', zaključila je.

-Politički pritisci-

''Politički pritisci ne postoje. Mislim, da se razumijemo, politika se, ne nužno, ali bavi pozorištem. U smislu kada gledate strujanja u svijetu i u našoj državi, morate pratiti svakodnevna dešavanja. Mislim da se našu generalno politiku ne interesuje previše teatar. U birokratskom smislu trebalo bi da ih interesuje, i nailazimo na više razumijevanja, a s druge strane ako govorimo o smislu cenzura i praćenja šta se postavlja na scene pozorišta, nama su odriješene ruke. S druge strane, susrećemo se sa birokratskim problemima. Ja sam došla na ovu poziciju, ja sam glumica i umjetnica, ali ako sam pristala da budem na čelu jedne ustanove, naravno da sam i dužna da to pratim sve što nalažu zakonske obaveze i da se time bavim. Kada uđete u taj sistem imate nekog smisla, ali postoje birokratski problemi, višak papira i slično. Ja se nadam da će se smanjiti taj protok papira, kažem da za neke stvari ima smisla, a za neke ne. Ali nadam se da će se nešto promijeniti jer imamo dobru komunikaciju'', rekla je Maja.

-Suočavanje s prošlošću-

''Uvijek treba krenuti o svojih malih svjetova. Mnogo je lakše doći na televiziju i razgovoarati, ali mora se djelovati na terenu. Polja djelovanja su u vrtićima, ambulantama u taxiju, to je način na koji ljudima otvarate nove svjetove. Ti ljudi postanu jako dobra publika i budu posvećeni. S druge strane tu su i ljudi koji su stalna publika. To je jedno sistemsko rješavanje problema. Opet tu ima i način da se ponovo u školu vrati obaveza da se ide u pozorište, na koncerte, na sportska dešavanja. Tako da je to jedan sistemski način rješavanja problema. Prostor pozorišta je prostor slobode, razgovora, nikada nikakve mržnje, nikada nekog ukazivanja da neko treba da bude potlačen, da ga se treba odstraniti, nego nekako uvijek naći način za dijalog i nenasilno rješavanje problema. To nije lahko, ali kažem da ima smisla da se može napraviti . Na kraju krajeva, pozorište djeluje hiljadama godina i bilo je prostor u kojem se ukazivalo na sve devijacije društva i danas o tome treba govoriti. Ja sam sigurna da možemo'', rekla je za kraja Maja Salkić.

federalna.ba