Lisa Simone o majci Nini: 'Na moj 16. proklinjala je dan kad sam rođena'

Kao jedino dijete legendarne muzičarke i borca za građanska prava, Lisa Simone iskusila je briljantnost svoje majke – ali i njen bijes. Za The Guardian govori o radosti, boli i kako su se konačno pomirili

Lisa Simone ne uljepšava svoj odnos s majkom, legendarnom kantautoricom i pijanisticom Ninom Simone. “Na moj 16. rođendan poslala mi je čestitku na kojoj je pisalo: ‘Proklinjem dan kad si se rodila.’ Bila sam tada s tetkom. Nisam reagirala. Moja tetka jeste. Naljutila se. Pitala sam: 'Zašto si ljuta? To je normalno.’” Lisa, također kantautorica i zvijezda Broadwaya, provela je cijeli život pokušavajući razumjeti svoju majku.

Ponekad je prezirala ženu koja ju je maltretirala, vrijeđala, fizički zlostavljala i zanemarivala. U drugim slučajevima obožavala je ženu koja je znala biti zabavna, puna ljubavi i brižna. I uvijek je imala strahopoštovanje prema inspirativnoj umjetnici i aktivistici koja je predstavljala revolucionarni duh 1960-ih kao niko drugi. Sada, 90 godina nakon Nininog rođenja i 20 godina od njene smrti, Lisa sebe smatra čuvaricom tog plamena. Sljedeće sedmice dolazi u London kako bi održala koncert u Nininu čast, tokom kojeg će izvoditi pjesme koje su proslavile njenu majku.

Teško je precijeniti utjecaj Nine Simone. Napisala je jednu od velikih protestnih pjesama (Mississippi Goddam, o ubistvu aktivista za građanska prava Medgara Eversa 1963.), jednu od velikih slavljeničkih pjesama (To Be Young, Gifted and Black, napisana u spomen na svoju prijateljicu, dramatičarku Lorraine Hansberry, s stihovima Weldona Irvinea) i jednu od velikih narativnih pjesama (Four Women). Njene interpretacije klasika kao što su Ain’t Got No/I’ve Got Life, My Baby Just Cares For Me, Mr Bojangles i Stars toliko su definitivne da ih smatramo originalima. Njena je muzika prelazila iz ekstaze u očaj - baš kao i ona.

Nina, rođena kao Eunice Kathleen Waymon u Sjevernoj Karolini, bila je najbeskompromisnija među slavnim aktivisticama za građanska prava. U prekrasnom filmu Summer of Soul, o festivalu u Harlemu 1969. koji je postao poznat kao Black Woodstock, vidimo je kako potiče gomilu na nasilnu revoluciju. Njena radikalnost, nepredvidivost i mentalno zdravlje (dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj) toliko su je komercijalno koštali. I u jednom trenutku to ju je umalo koštalo Lise. Ona je personificirala sve što je u to vrijeme bilo moguće za briljantnu crnu ženu - međunarodnu slavu (i zloglasnost) u mainstreamu i oporan utjecaj u kontrakulturi. Također je personificirala ono što je u to vrijeme bilo nemoguće za briljantnu Crnku. Nina je bila čudo od djeteta, zaradila je jednogodišnju stipendiju za Juilliard School u New Yorku, koja je trebala dovesti do pune stipendije na Curtis Institute of Music u Philadelphiji. Htjela je biti prva Afroamerička koncertna pijanistica klasične muzike, a ne zvijezda popularne muzike. No Institut Curtis ju je odbio, uništivši njezin san. Nina, koja je postala poznata kao visoka svećenica soula, vjerovala je da je odbijena jer je crnkinja. Dva dana prije njene smrti, objavljeno je da će joj Institut Curtis dodijeliti počasnu diplomu.

Lisa se javlja iz Arizone gdje živi sa suprugom.

Uprkos turobnosti njene priče, ona blista. Bila je jedino dijete Nine i njenog drugog supruga Andyja Strouda, bivšeg policajca koji joj je postao menadžer, a njena najsretnija sjećanja vezana su za igranje u Nininoj spavaćoj sobi kao malo dijete. “Moja majka je imala trosmjerno ogledalo, tako da ako bi ih postavila pod određenim uglom, mogla sam vidjeti oko 10 sebe sa svake strane, a dopustila mi je da stavljam njene perike i cipele s visokim petama. Uvijek smo puštali muziku, bez obzira je li to bila njena ili Miriam Makeba ili Otis Redding, pa bih pjevala i plesala sama sa sobom u tom ogledalu u njenoj spavaćoj sobi. Bio je to raj za djevojčicu.” Često bi Lisa i Nina sjedile za klavirom, Lisa pjevala, a njena majka svirala. “Harmonije su mi padale vrlo lako, uvijek sam pjevala i plesala. Mama mi je rekla da se nikad nije smatrala pjevačicom. Gledala bi je kao da ima dvije glave. Pomislila bi: reci to milionima obožavatelja koji te vole.” Nina ju je ohrabrivala na mnogo načina. “Imala je korijene, gradila je život, a život je bio mirniji.” Ali mir nije potrajao. S uspjehom i aktivizmom došli su i pritisci. “Platila je veliku cijenu da bude žena koju poštujemo.” I Lisa također. Kada je imala osam godina roditelji su joj se rastali. S Ninom se preselila u bogati dio Manhattana, s pogledom na Central Park. Materijalno nisu trebali ništa. Ali njena se majka promijenila. “Bila je ljuta.” Izgubila je i muža i menadžera i zavladao je haos. “Nosila se s boli koja ide uz neuredan razvod i izgubila je poslovne temelje na koje se oslanjala, a to je mnogo. Jednostavno si tako ranjiv.”

Nina je počela iskaljivati svoj bijes na Lisi. Postala je nasilna. Lisa nije znala šta joj se dogodilo. “Internalizirala sam puno stvari. Izvana sam bio vrlo mirna, ali iznutra nisam.” Majka ju je molila da plače kad bi je tukla, ali Lisa je odbijala pružiti joj zadovoljstvo. “Nazvala me Robot. Kad bi mami dala do znanja da te boli, ona bi to iskoristila. Tako sam otupila na mnoge stvari.”

Lisa se pitala u čemu je pogriješila i sama sebi dala odgovor. “Mislim da je moja najveća pogreška bila što sam odrasla... Kako počinješ sazrijevati, kao što to čine djevojčice, taj se odnos s majkom može promijeniti. A ako ni vaša majka nije u sigurnoj poziciji, vrlo je teško gledati kako vaša kćer počinje izgledati kao žena, a ne osjećati se izazvano, kao na takmičenju. Tako se ona osjećala, pa se tako i ponašala prema meni, za razliku od mlade djevojke koja postavlja pitanja jer je znatiželjna.”

Da li se osjećala ugroženom zbog Lisine ljepote? “Moja je majka bila vrlo lijepa žena, izvana i iznutra. Tačka. Bez obzira kroz šta je prolazila, šta je nosila, kako je to izlagala, bila je lijepa. Moj tata je bio pola crnac, pola bijelac sa sitnijim crtama lica, a ja sam naslijedila te osobine. Puno maminih neriješenih problema s njenim crtama lica i načinom na koji su je tretirali te onim što su joj govorili kao djetetu izašlo bi na vidjelo određenim danima kada bi me gledala.”

Je li Nina htjela biti svjetlije puti? “Nikada nisam čula mamu da je rekla da želi biti svjetlije puti. Ali u svojoj knjizi I Put A Spell On You zapitala se kakav bi život bio da je rođena kao bijelkinja. A da je rođena bijela, pogotovo kao muškarac, tada bi njena genijalnost bila slavljena i nagrađena.” A nije? “Naravno da nije. Za sve se morala boriti. A sada kada je mrtva, poznatija je nego što je ikada bila dok je bila živa.”

Nina se suočila s problemima zbog neplaćenih poreza i 1974. napustila je SAD s Lisom otišavši u Liberiju, a potom i Evropu, nazivajući to samonametnutim egzilom. Kako je Nina postajala sve nepredvidljivija i nasilnija, Lisa se počela bojati za svoj život. Što je više vremena provodila s majkom u Švicarskoj, to je više idealizirala svog oca u Americi. Nina je Lisi rekla da je on ne voli. “Na kraju sam joj rekla: 'Idem vidjeti tatu u New Yorku i dokazat ću ti da me voli kao što sam ti govorila sve ovo vrijeme ili ću dokazati sebi da se njemu ne sviđa to što mi govoriš.'”

Nakon tri dana u New Yorku, otac ju je pitao kada se vraća u Švicarsku. Lisa je bila očajna. “Osjećala sam da neću preživjeti ako se vratim u Švicarsku. Izašao je jedne večeri sa svojom djevojkom, otišli su na operu i jednostavno sam osjetila da se sve obrušilo na mene. Tražila sam po ormariću s lijekovima nešto što bih mogla uzeti jer sam mislila da bi to bila najbolja opcija. Potiskivala sam toliko toga, a onda se na mene srušila ova lavina emocija. Dopustila sam si da osjećam, a nisam željela da osjećam. U tom trenutku samo sam željela da sve prestane.”

Je li uzela tablete? “Ne, imala sam dovoljno prisebnosti telefonirati dizajnerici svoje majke, Carolee (Prince), koja je više bila porodična prijateljica. Odgovorila me od toga.” Lisa je ispričala ocu što se događa kod kuće i provela je godinu dana s njim u New Yorku. Odatle je otišla živjeti kod svoje tetke na sjever. Od svoje 14. do 18. godine nije viđala majku. “Mogla sam na prste ruku nabrojati koliko smo puta razgovarali tih godina, a kad smo razgovarali telefonom, nije bila baš ljubazna. Bilo je puno ponižavanja mene i drugih ljudi u pokušaju da se uzdigne. A tek psovke!”

Nina je iznenadila Lisu dolaskom na njenu maturu. Lisa je inače bila najbolja učenica, ali nije iznenađujuće da su joj ocjene s vremenom postale sve gore i da nije imala dovoljno bodova za upis na fakultet. Rekla je Nini da se pridružuje zračnim snagama. Je li to bio njen način pobune? “Nisam to učinila njoj u inat, ali što sam više primjećivala njenu nelagodu to sam više uživala u trenutku, i što sam više pričala o tome, činilo se kao da guta slomljeno staklo.”

Lisa kaže da je sama sebi bila najveći neprijatelj. Do svoje 20. godine bila je udata i majka svog prvog djeteta (sada ima troje odrasle djece, koje obožava). “Nisam bila spremna biti roditelj, a nisam si čak ni dopustila priliku da budem mlada odrasla osoba jer sam od toga da sam bila pod palicom drugih ljudi otišla pod palicu vojske, a potom i preuzela ulogu majke. Provela sam 10 godina mjesečareći kroz vojsku.” Napokon je dala otkaz kako bi postala profesionalna pjevačica. Kad je to rekla majci, Nina je odgovorila tjeskobnim krikom "Zašto?". Lisa je postigla uspjeh na Broadwayu u mjuziklima Rent, The Lion King, Aida i Les Misérables.

Ponovno je uspostavila redovite kontakte s Ninom, koja se preselila u Francusku, a zatim u Nizozemsku, bila je pod jakim lijekovima zbog svog bipolarnog poremećaja i zarađivala za život svirajući u malim jazz barovima. U međuvremenu je pokušala izvršiti samoubistvo, upucala (i promašila) producenta za kojeg je tvrdila da joj duguje tantijeme i upucala tinejdžera u nogu pištoljem sa sačmom jer je ometao njenu muzičku vježbu. Ali Lisa, tada u svojim 30-ima, više je se nije bojala. Bila je umorna od toga da bude Ninina vreća za udaranje i odlučila je promijeniti dinamiku njihove veze.

“Svih ovih godina pokušavala sam živjeti u njenom svijetu po njenim uslovima i odlučila sam da je sada vrijeme da ona živi u mom. Jer u mom svijetu svako se osjeća cijenjenim. Pa sam je stavila u ono što sam smatrala programom obuke o tome kako voljeti mene.”

To je uključivalo poučavanje Nine da nije u redu biti zlostavljač ili omalovažavati Lisu. “Kada bih je nazvala, a ona bila takva kakva je uvijek bila, jednostavno ne bih nastavila razgovor. Rekla bih, nazovi me kad se budeš osjećala bolje. Rekla bi joj i da bude dobra prema članovima porodice, inače ljudi neće htjeti da bude dio te porodice. Sve ove godine upijala sam stvari kao spužva i nikada joj nisam rekla: 'Kad mi staneš na nogu, to boli. Molim te, nemoj to činiti.”

Program obuke trajao je 10 godina, sve dok Nina nije umrla i promijenila njihov odnos. Nina je gledala Lisu na Broadwayu i urlajući upućivala podršku. Ponovno su svirali zajedno - Lisa pjeva, Nina na klaviru. “Rekla bi: 'OK, šta želiš čuti?' A ja bi navela sve pjesme koje sam željela da svira. Bila je tako dirnuta da sam ih sve znala. Govorila je: ‘Sve ove godine dok smo bile u svađi mislila sam da ne puštaš moju muziku.’ A ja bi je pogledala i rekla: ‘Mama, to je dio tebe koji sam uvijek imala uz sebe. I slušala sam ih uvijek iznova i iznova. Naravno da znam te pjesme.”

Nina ju je pozvala da otvori koncert u dvorani Royal Albert Hall 1998. Ostala je diva, odbijajući gledati Lisin nastup i zabranjujući kćeri da je gleda, što je Lisa ignorisala. Ali svejedno je ostalo jedno divno sjećanje.

Uprkos njihovom zbližavanju, Lisa nikada nije viđala svoju majku onoliko koliko je željela. Ali sada je to bilo zato što je Lisa bila prezauzeta – odgajajući svoju djecu, nastupajući na Broadwayu i snimajući albume s acid jazz sastavom Liquid Gold. Nina je bolovala od raka dojke i umrla je 2003. kod kuće u primorskom ljetovalištu Carry-le-Rouet, u južnoj Francuskoj.

Lisa je bila shrvana. “Kad je umrla bili smo u jako dobrim odnosima, ali je još uvijek bilo toliko neriješenih stvari u mom srcu. Dugo sam bila ljuta na nju jer je umrla prije nego što je moja vizija i maštarija o tome kakva bi naša veza mogla biti postala stvarnost.” Lisa je obilježila njenu smrt uzevši jedinstveno umjetničko ime Simone. Zašto je ostavila Lisu? “Kada je Nina umrla, umrla je i Lisa”, kaže.

Pet godina nakon Ninine smrti, Lisa je snimila svoj prvi solo album. Nadala se da će snimiti vlastite pjesme, ali su rukovoditelji insistirali da napravi album posvete svojoj majci. “Nisam bila oduševljena”, kaže ona. Ali na kraju je pristala. “Još uvijek sam tugovala za majkom, pa sam se bojala kada sam ušla u kabinu za pjevanje. Ali baš mi se svidjelo. Bilo je tako katarzično. I od tada uživam pjevajući njene pjesme.” Album Simone on Simone počinje s Nininim predstavljanjem i završava njenim riječima: "To je moja beba."

Deset godina nakon Ninine smrti, Lisa se preselila u svoju staru kuću u Francuskoj kako bi iskusila život koji tamo nikada nisu dijelili. Pisala je pjesme i snimila tri albuma i živjela tu osam godina. Na kraju se, kaže, osjetila izliječenom i vratila ime Lisa. Profesionalno, ona je sada Lisa Simone, ali želi naglasiti razlike sa svojom majkom. Uzmimo politiku, na primjer. “Ne miješam svoju umjetnost s politikom. Držim ih odvojeno. Moja muzika je za čovječanstvo.”

Misli li da ju je Nina na kraju poštovala? Ona se smiješi. Da, kaže. “Moj muž je bio uz nju svaki put kad bi me vidjela na brodvejskoj predstavi i bila je jedan od mojih najvećih obožavatelja.” Lisa govori o najvećem odobrenju koje joj je dala. “Jednom sam joj rekla: 'Pomesti ću nagrade, mama, gledaj, imam toliko talenta.' I nekoliko godina nakon toga nisam se osjećala posebno talentiranom, a ona mi je rekla nešto što nikada neću zaboraviti. Pokušat ću ne biti emotivna.” Ali prekasno je - suze već teku. “Rekla je: ‘Veselim se što ću te vidjeti kako uzimaš sve te nagrade i hodaš tim crvenim tepihom, moja djevojčice, jer si tako talentirana i vjerujem u tebe.’ To mi je značilo sve na svijetu i još uvijek znači.”

Toliki dio svog života Lisa se borila s njihovom vezom, ali konačno je u miru s Ninom. “Ja sam jedina osoba na cijelom ovom planetu koja Ninu Simone zove mama. I činim to s radošću i ponosom – i s osjećajem da znam ko sam, odakle dolazim i kako da nosim to nasljeđe.”

federalna.ba/The Guardian