Kultura, umjetnost, 17.06.2021.

U sarajevskoj Vijećnici održan je peti po redu History Fest.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, u svom je pozdravnom govoru, izrazila zadovoljstvo organizacijom Festivala koji prerasta u jedan od najvećih skupova historičara u ovom dijelu Evrope te prisutnim poželjela dobrodošlicu u Vijećnicu.

“Hram znanja, simbol otpora i obnove, sehara mudrosti, pod svoje je kupole okupila umne ljude, naučnike, državnike i patriote: Raifa Dizdarevića, akademika Mirka Pejanovića, akademika Slavu Kukića, profesora Miodraga Živanovića, profesora Asima Mujkića, profesora Husniju Kamberovića te drage goste iz inostranstva, akademika Šerbu Rastodera, Sonju Biserko i mnoge druge. Ovo je ostvarenje mog sna, nauka u našoj Vijećnici!”, kazala je Karić.

Organizatori iz Udruženja za modernu historiju (UMH) ističu da je cilj da se na Festivalu vode otvoreni dijalozi o tome zašto antiratne inicijative nisu uspjele 1941. i 1991., nego su se svijet 1941., a potom i Jugoslavija 1991. godine, suočili s velikim i strašnim ratovima te da se pokuša iznaći odgovor na pitanje: ‘Da li nas historijsko iskustvo uči kako možemo izbjeći ranije počinjene greške?’

Ovaj događaj  već tradicionalno okuplja generacije istraživača, ali i mrežu mladih naučnika iz cijele Evrope i svijeta.

Osnovna tema ovogodišnjeg History Festa je “Pregovori, sporazumi i/li rat: Dileme u jugoistočnoj Evropi 1941. i 1991. Godine a na Kliofestu u Zagrebu su 13. maja 2021. predstavljena su najnovija izdanja Uduženja za modernu historiju.

Program uživo održao se najvećim dijelom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Dio programa odvijao se u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, a pojedini su popratni događaji bili u više mjesta diljem Hrvatske. Na festivalu je održano nekoliko okruglih stolova/tribina/konferencija te predstavljeno niz novih knjiga povijesne tematike hrvatskih i inozemnih nakladnika, o hrvatskoj, regionalnoj i europskoj povijesti.

„Događanje Crnjanski AD 2021. u Sarajevu“ održano u je bašti

Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine Autor ovog svojevrsnog umjetničko-poetskog performansa posvećenog velikom pjesniku, pripovjedaču, romansijeru, publicisti, likovnom kritičaru i diplomati je Gradmir Gojer.

Dramaturški savjetnik je Svjetlana Broz, izvršni producent Branka Jahić, a organizator Galerija „Paleta“.

Tekstove Miloša Crnjanskog govorili su glumci Alija Aljović, Amina Begović i Belma Salkunić. Pokrovitelj je ambasador Republike Srbije u BiH NJ. E. Aleksandar Miloš Crnjanski - Stražilovo (stihove govori autor)

U „sumatraističkom“ raspoloženju Crnjanski je ispjevao i svoju najbolju pesmu, poemu „Stražilovo“. Kako je nastala ta poema, pjesnik je objasnio u svom djelu „Ljubav u Toskani“.

„Oronuo i klonuo, u ovom ludom vremenu, kao i drugi, posle tolikih gorkih godina seoba i ratova, izgubio sam svaki smisao onoga čemu me rodiše. Od velike i duboke odanosti nebesnim telima, od drhćuće pripadnosti rascvetanim brdima, od mladosti, šta je moglo i preostati.“

Iz takvih raspoloženja sa puta po Italiji, iz tuge jedne nesrećne mladosti, iz radosti izazvanih ljupkošću toskanskih pejzaža, iz čežnje za domovinom – nastaće jedna od najljepših poema, poema Stražilovo. Ona je ispjevana u kraju Fiezole, na reci Arnu pokraj Firence gdje je Crnjanski stigao na putu za domovinu.

Pjesnik je, nalazeći se u tuđini, osjetio tamnicu samoće i tešku nostalgiju. U mašti je pomiješao i povezao ljepote domovine sa ljepotama tuđine, i tako našao mir, utjehu i sreću.

Kao simbol domovine ne javlja se Banat (zavičaj Crnjanskog), već Brankov Srem, Karlovci, Fruška Gora, Stražilovo. Neizmjerno je bolna njegova čežnja u tuđini za Brankovim grobom na Stražilovu.

I pjesnik „Stražilova“ živi „bolesnu neku mladost, bez prestanka“, kao Branko. I on boluje od iste bolesti, grudobolje, tuguje za ljepotama svijeta, nekadašnjim životom, za prošlošću. I on oseća tugu, sjetu, melanholiju. Otuda stalno ponavljanje: „Lutam, još, vitak...“

Poemom „Stražilovo“ pjesnik je zatvorio jedan krug, vratio se na početak svog odnosa prema otadžbini. Vratio se Srbiji koja je za njega bila „obećana zemlja“. Porekao je sve ono što je pevao u „Lirici Itake“. Srbija nije više Itaka u koju se vratio iz rata, ali nije ni Sumatra – daleki izmješteni svet. Srbija je zemlja trešanja, Stražilova, pjesama, siromašna, ali njegova.

„Stražilovo“ je, s druge strane, izraz nemira, izgubljenih ratnika koji ne mogu povratiti izgubljenu vjeru i ideale. Izraz je vječitog lutanja i beznađa. „A prah, sve je prah, kad dignem ruku i prevučem, nad providnim brdima, i rekom.“

Poema se sastoji iz šest potpuno jednakih dijelova, jednakih u broju strofa (u prvoj ima pet stihova, u drugoj i trećoj - sedam, četvrtoj, petoj i šestoj - četiri stiha, a posljednja, sedma strofa je ponovljena prva), u ritmici i metru svakog stiha.

Dominantna osjećanja u pjesmi su ljubav prema prirodi, ljubav prema zavičaju, nostalgija, tuga zbog prolaznosti, strah od starenja i smrti, opijenost životom, radostima života (što simbolično prikazuje crvenim trešnjama koje ga "mame iz zasede"), žuto lišće (kao nagovještaj skore smrti), tišina i opšti dubok mir (smrt) koji će na kraju pokoriti i samog pjesnika.VVVMiloš Crnjanski - Stražilovo (stihove govori autor)

U „sumatraističkom“ raspoloženju Crnjanski je ispjevao i svoju najbolju pesmu, poemu „Stražilovo“. Kako je nastala ta poema, pjesnik je objasnio u svom djelu „Ljubav u Toskani“.

„Oronuo i klonuo, u ovom ludom vremenu, kao i drugi, posle tolikih gorkih godina seoba i ratova, izgubio sam svaki smisao onoga čemu me rodiše. Od velike i duboke odanosti nebesnim telima, od drhćuće pripadnosti rascvetanim brdima, od mladosti, šta je moglo i preostati.“

Iz takvih raspoloženja sa puta po Italiji, iz tuge jedne nesrećne mladosti, iz radosti izazvanih ljupkošću toskanskih pejzaža, iz čežnje za domovinom – nastaće jedna od najljepših poema, poema Stražilovo. Ona je ispjevana u kraju Fiezole, na reci Arnu pokraj Firence gdje je Crnjanski stigao na putu za domovinu.

Pjesnik je, nalazeći se u tuđini, osjetio tamnicu samoće i tešku nostalgiju. U mašti je pomiješao i povezao ljepote domovine sa ljepotama tuđine, i tako našao mir, utjehu i sreću.

Kao simbol domovine ne javlja se Banat (zavičaj Crnjanskog), već Brankov Srem, Karlovci, Fruška Gora, Stražilovo. Neizmjerno je bolna njegova čežnja u tuđini za Brankovim grobom na Stražilovu.

I pjesnik „Stražilova“ živi „bolesnu neku mladost, bez prestanka“, kao Branko. I on boluje od iste bolesti, grudobolje, tuguje za ljepotama svijeta, nekadašnjim životom, za prošlošću. I on oseća tugu, sjetu, melanholiju. Otuda stalno ponavljanje: „Lutam, još, vitak...“

Poemom „Stražilovo“ pjesnik je zatvorio jedan krug, vratio se na početak svog odnosa prema otadžbini. Vratio se Srbiji koja je za njega bila „obećana zemlja“. Porekao je sve ono što je pevao u „Lirici Itake“. Srbija nije više Itaka u koju se vratio iz rata, ali nije ni Sumatra – daleki izmješteni svet. Srbija je zemlja trešanja, Stražilova, pjesama, siromašna, ali njegova.

„Stražilovo“ je, s druge strane, izraz nemira, izgubljenih ratnika koji ne mogu povratiti izgubljenu vjeru i ideale. Izraz je vječitog lutanja i beznađa. „A prah, sve je prah, kad dignem ruku i prevučem, nad providnim brdima, i rekom.“

Poema se sastoji iz šest potpuno jednakih dijelova, jednakih u broju strofa (u prvoj ima pet stihova, u drugoj i trećoj - sedam, četvrtoj, petoj i šestoj - četiri stiha, a posljednja, sedma strofa je ponovljena prva), u ritmici i metru svakog stiha.

Dominantna osjećanja u pjesmi su ljubav prema prirodi, ljubav prema zavičaju, nostalgija, tuga zbog prolaznosti, strah od starenja i smrti, opijenost životom, radostima života (što simbolično prikazuje crvenim trešnjama koje ga "mame iz zasede"), žuto lišće (kao nagovještaj skore smrti), tišina i opšti dubok mir (smrt) koji će na kraju pokoriti i samog pjesnika.

Uređuje i vodi Dunja Jelovac