Kultura, umjetnost, 14.04.2022.

U galeriji franjevačkoga samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, uz prigodnu izložbu fotografija, predstavljena je u utorak 5. travnja knjiga Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti autora Ivana Lovrenovića i Josipa Lovrenovića. Knjiga je objavljena u izdanju travničke kuće „Dram radosti“ koju je osnovala Snježana Köpruner, vlasnica GS Tvornice mašina Travnik. Gospođa Köpruner podržala je i prethodni, vrlo zahtjevan projekt istraživanja, evidentiranja i fotografiranja brojnih grobljanskih lokacija na kojima se nalaze stari bosanski križi.

U samostanskoj galeriji, pred brojnom publikom, o knjizi su, svaki iz svojega gledišta, govorili Enes Škrgo, pisac i kazališni umjetnik, kustos muzejske postavke Rodne kuće Ive Andrića u Travniku, urednik knjige Bosanski križ, fra Miro Jelečević, Ivan Lovrenović, Josip Lovrenović i Dženat Dreković, urednik fotografije u knjizi. Prethodno, svima su pozdrav dobrodošlice uputili domaćini - fra Ivan Šarčević i gvardijan samostana fra Stipan Radić. Također, prisutnima se obratila gospođa Snježana Köpruner, nadahnutim riječima objasnivši svoju zainteresiranost za podržavanje kulturnih projekata koji na autentičan način proučavaju i afirmiraju kulturnu baštinu  Bosne i Hercegovine i aspekte povijesnoga i kulturnog identiteta ove zemlje.

S prvom knjigom  koju je objavila u saradnji sa Synopsisom (Sarajevo – Zagreb), novoustanovljena izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika postavila je visok izdavački standard kojeg će biti teško doseći, no ostaje kao uzor i ideal kojem treba težiti za knjige što se namjeravaju izdavati.

Bosanski križ najavljuje se kao kapitalno djelo u bibliografiji kulturne istorije Bosne i Hercegovine.

Po svojoj spisateljskoj i likovno-fotografskoj serioznosti i obimnosti, po autorskoj koncepciji i štamparskoj opremi, Bosanski križ pridružuje se epohalno najznačajnijem izdavačkom projektu u BiH, Biblioteci Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine izdavačkih kuća Veselin Masleša i Svjetlost u Sarajevu.

Kulturnopovijesna studija, tekstom Ivana Lovrenovića i fotografijom Josipa Lovrenovića  tematizira bosanski križ - nadgrobnu skulpturu iz doba turske vlasti.

Na jednome mjestu u knjizi Ivan Lovrenović razložno dovodi u vezu i poredi ove nadgrobnike sa kamima, bilizima, mramorovima i mašetima, kako bi danas rekli – stećcima. Bosanski križ jedinstven je kulturni fenomen: za razliku od srednjovjekovnih grobnih spomenika koji postoje ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u susjednim zemljama, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, ovu vrstu spomenika nalazimo samo na području današnjeg državnog teritorija BiH.

„Stara Bosna, Bosna Othomana iz drevnih samostanskih kronika, ostavila nam je jedan zadivljujući kulturni znak, fenomen zagonetan i unikatan u razmjerima balkanskim i evropskim, a do danas od domaće znanosti i kulturne javnosti gotovo neprimijećen.

Nadgrobnim spomenicima u formi antropomorfnoga križa počeli su se u Bosni obilježavati kršćanski grobovi nakon što je uspostavom osmanske države nastalo društvo s tri oštro razdvojene vjere.

Održala se ova spomenička skulptura kod katolika u ograničenom arealu srednje Bosne kroz nekoliko stoljeća sve do danas, te se kroz to vrijeme mijenjala i razvijala, nikad ne napustivši početnu zajedničku zamisao.“ (Ivan Lovrenović)

Autori knjige su istraživali stare katoličke nadgrobne spomenike u arealu čije geografske vrhove označavaju Varcar (Mrkonjić-Grad), Kotor Varoš, kraj oko Zenice, istočni obod Livanjskoga polja, te visoka ramska sela kod Prozora.

U prvom dijelu knjige izlažu se opšta razmatranja o bosanskom križu: vrijeme nastanka, bilješke o kontekstu, postanak, tumačenja, natpisi, ikonografija, simbolika.

Topografija – itinerar – kalendar drugi je dio knjige, fenomenološka analiza križeva koje su autori pronašli u mnogim grobljima travničkog kraja, u Sebešiću, Varcaru, Jajcu, Pougarju, Livnu, Rami i Zenici.

Tekstualni dio knjige dat je i u prevodu Dragane Divković na engleski jezik.

Na jednoj fotografiji u knjizi, Ivan Lovrenović stoji naslonjen jednom rukom na golemi bosanski križ. I da nisam vidio ovu fotografiju, čitajući njegov tekst, mislio bih kako je na sličan način Mak Dizdar dodirivao kam, bilig, mramor ili mašet.

Utonule u zemlju, utonule u naš zaborav, mnoge bosanske križeve izgleda da su posljednji put motrile ljudske oči kad su ih pohodili Ivan Lovrenović i Josip Lovrenović. Nestaće ih uskoro i spomen će im ostati samo na fotografijama koje je za ovu knjigu snimio Josip Lovrenović.

Fotografije Josipa Lovrenovića, 350 reproduciranih snimaka, izazivaju onu finu estetsku jezu i ovdje ću se zaustaviti u govoru, jer o tome ne bih znao ništa smisleno reći.

Fra Miro Jelečević:

"Pretpostavljam da je onima koji su iole upućeni u duhovnost Katoličke crkve poznata klasična pobožnost Puta križa koja se uglavnom obavlja u vremenu korizme. U bitnome ona dinamično, odnosno hodom od postaje do postaje, prati dramu svršetka Isusova života: od osude preko nošenja križa, raspeća sve do polaganja u grob. Ta pobožnost istodobno snažno poziva vjernike da po uzoru na Krista prihvate svoj životni križ i uopće križ kao simbol Božjeg spasenja čovjeka. Uza sve poteškoće koje se pri tome mogu javiti, ipak se u kršćanstvu i u njime određenom kulturnom krugu kao samorazumljivo ustalilo povezivanje križa i spasenja.

Ako malo zastanemo kod ove ideje, otvara nam se jedna drevna nelagoda, s gotovo istim intenzitetom kao i u doba kad je nastala. Danas je doduše prekrivaju i ublažuju raznoliki teološki premazi i duhovne prakse, ali njezina iskonska mučnost svejedno ostaje. Naime, od samog početka svoje kršćanske karijere križ je vrlo sporan i osporavan simbol. Možda je to i razlog određenog ustezanja ranog kršćanstva u likovnom predstavljanju raspetog Krista te se radije služi prihvatljivijim slikama – poput dobrog pastira, učitelja, ribe ili Kristovog monograma. U najstarijim kršćanskim spisima spomenut je razlog nelagode: križ – simbol spasenja i darovanog života – zapravo je do te mjere bio izložen nesporazumu da je za jedne bio nešto krajnje skandalozno, dakle otvorena provokacija prepuna negodovanja i ogorčenosti, dok je drugima izgledao kao nešto komično i šarlatansko, nešto blesavo i smiješno, prilika da se dobro izruga s prizorom. Križ je dakle već prvoj kršćanskoj zajednici podastiran kao protudokaz, kao brutalna odsutnost svega onoga na što su se Isusovi sljedbenici pozivali kad su spominjali Raspetoga i njegov križ.

Otada je proteklo vremena i stoljeća. U međuvremenu se križ udomaćio u bezbroj varijanti: postao je religijskim predmetom; ušao u tlocrte crkava; obilježio kulturne prostore poprimajući recimo grčki, latinski, armenski ili irski oblik; ostvario tako blistavu karijeru u umjetnosti; slikan, klesan, izlijevan i oblikovan u svim mogućim materijalima; opjevavan i opisivan; završio na prsima uglednika, na krunama i stjegovima moćnika; obilato korišten, ali i nemilice iskorištavan, dapače zloupotrebljavan sve do današnjeg dana. Pa ipak nikad nije prestao biti ono što je u njemu prepoznala i iskusila jedna mala zajednica u svakom smislu rubnih ljudi: križ kao mjesto nade, simbol koji tako strastveno i željno zaziva svoju drugu polovicu, to jest život koji traje i zaštićenost u koju čovjek ulazi kroz tamna vrata vjere. Takav križ stoji nad milijunima života obilježenih ljudskom patnjom na koju nema laka a možda i nikakva odgovora. Takav križ stoji i na mjestima smrti kao stražar nad prašinom života koju vjetar prolaznosti bez milosti raznosti. No, taj stražar ne čuva stražu moći ni inata, nego kakav god i koliki god bio stoji kao dozivatelj nade, kao nečujna riječ što progovara svakom ljudskom srcu zagledanom prema obzoru smisla, kao utjelovljenje bježivog sjećanja.

I doista, na grobnom križu ostaje nešto od drevne ludosti potrebne da bi se na mjestu raspadanja i rastvaranja ljudskih ostataka i na mjestu na kojem prolaznost pokazuje svoje zube i neumoljiv zagriz, da bi se dakle na upravo takvom mjestu odvažilo vjerovati u neprolaznost i prkositi zaboravu. U njemu je također prisutno nešto od skandala, odnosno onog osjećaja nelagode, nemira i protesta koji nas obuzima kada se usred situacije poraza i krajnje nemoći svakog ljudskog nastojanja progovara o moći koja spaja za ljude nepremostive obale, koja vidi ono što ljudskim očima uvijek biva nuđeno kao slutnja, čežnja, nada.

Ova knjiga koju večeras predstavljamo, u čijim slikama oči i dalje ne znaju što sve gledaju i to možda nikad neće do kraja znati, zapravo je rezultat – neka mi ne zamjere autori – jedne pobožne prakse, ona je svojevrsni put križa. Ona uključuje putovanje koje ulazi u trag uskoj stazi vjere u život i vjere u oslonac na samom rubu ponora ništavila. Ona poput procesije u ljudsku povijest koja je također bila – bez ikakve dolorističke patetike – doista povijest muka i tuga, zaboravljenih, neispričanih ili tek pokojim slovom oriječenih, muka koje su potonule u zemlju prošlosti kao i njihovi kameni čuvari. Taj lovrenovićevski put križa imao je različite postaje: po ledinama izvan putova, u šumama, na lokalitetima koje rijetko tko obilazi, po bosanskim nedođijama i zabitima, po mjestima u kojima je jedino stanovništvo uglavnom ono pod nadgrobnim spomenicima. Taj put je proključao iz dubina povijesti i k'o u kakvoj fantastičnoj priči na moment se otvorio prije nego što se potpuno zatvori i ponornica zaborava odnese stoljetne priče, običaje, živote, nade.

Natuknicu "bosanski križ" ili "bosanski križi" nećete naći u leksikonima i u stručnim priručnicima. Taj naziv ne upućuje na izvanredna i neviđena stilska ostvarenja. Nije ni nešto nečuveno što ne bismo možda već negdje mogli otkriti i iznenada naći. Pa ipak su ti kameni drugovi, koji se poput uspravnih sjenki već vjekovima spremaju dojaviti čas "uskrsnutja tila", potpuno i dokraja bosanski, pripadaju onoj upornoj unutarnjoj zemlji i njezinim ljudima, od Mihoja Grahovčića do "neviste Anice" i njezina kamena puna osjećaja, pripadaju toj bosanskoj nadi koja kao da nikad nije disala previše punim plućima. A kad joj se to i posrećilo od nje su uglavnom ostala samo groblja sa svojim križevima. Sintagmom "bosanski križ" Ivan Lovrenović čini se u zadnji tren na kulturnu pozornicu ove zemlje, koja tako bolesno sve dijeli pa i svoje mrtve, vraća jedan fenomen o kojem bi zapravo tek trebala uslijediti istraživanja, još pomnija dokumentiranja i očuvanje. Vraća pravo javnosti jednom simbolu koji se rado osporava i uporno zaboravlja.

Kad se susretne intimna povijest sa zrelom zainteresiranošću i strasti da se ulazi u trag prošlim vremenima, i kad to dvoje stalno paralelno traje izazivajući se i potičući na promišljanje, onda nastane knjiga-spomenik Bosanski križ Ivana Lovrenovića i Josipa Lovrenovića. Riječi i slike se međusobno prate, isprepliću i započinju priču. Upravo ondje gdje se čini da ostaje još samo šutnja kamenih križeva može se nazrijeti vjera i čežnja za životom, i upravo tu progovara jedna stoljetna nada."

 Josip Lovrenović

"Prvi radovi, grafički listovi, u kojima obrađujem ove bosanske križeve još su iz studentskih dana.

Tada nisam imao puno znanja o prostoru u kojem se ovi spomenici nalaze, vremenskom rasponu njihova trajanja, mijenama formi, oblika i znakova koje u tome trajanju nastaju, razlogu postojanja. Tek, uvijek je bila prisutna fascinacija njihovim oblicima, likovnim formama i začuđenost činjenicom da te forme i oblike vidi i (pre)poznaje vrlo mali broj ljudi. Kao da je riječ o nečemu stranom i nama nepripadajućem. Ipak, upečatljivost ovih likovnih formi govorila je da ovi spomenici nisu i ne mogu biti eksces, lokalna slučajnost ili kratkotrajan bljesak u vremenu.

Danas, nakon više od četrnaest godina kontinuiranog obilaženja srednjobosanskih grobalja, jasno mi je da se - pored stećaka, na koje su genezom a nerijetko i doslovce fizički naslonjeni, monumentalnih pravoslavnih krstača, te prvih pojavnih varijanti nišana - radi o još jednom prvorazrednom kulturnom i umjetničkom blagu Bosne i Hercegovine.

U procesu obilazaka lokacija i fotografiranja, stalno je prisutan čitav spektar emotivnih stanja: od jakog uzbuđenja što ćeš očima konačno vidjeti ono za čime već neko vrijeme tragaš, pa do dubokog osjećaja praznine i gorčine kad shvatiš da na pojedinim mjestima to što tražiš vidjeti nećeš. Negdje naiđeš na ljubazne domaćine koji pomognu u krčenju raslinja pa fotografiranje ipak uspije, na drugom mjestu dočekan si nevoljko, s nepovjerenjem i zazorom. Ipak, najčešće si sam, i već si savladao rutinu: prvo dugo spiralno kružiš upijajući ukupan ambijent i prostor, istovremeno pokušavajući smiriti to početno uzbuđenje kako bi miran i staložen prišao svakom pojedinom kamenu. Onda započinje pojedinačno "upoznavanje", otvaraju se svojstva i karakteristike pa, na kraju, odlaziš i opraštaš se kao s najboljim prijateljima.

Često se moraš vraćati, što rado činiš, jer položaji sunca u godišnjim dobima znaju sakriti ono zbog čega si došao. Najčešće je to slučaj s natpisima. Neke natpise znaš gdje treba tražiti ali ih, upravo zbog trenutnog svjetla, nikako ne možeš naći. Druge natpise ili ostatke slova, otkrivaš tek kod kuće, gledajući snimljeni materijal a da pojma nisi imao da su pred tobom, da su fotoaparatom zabilježeni. Onda opet planiraš povratak i unaprijed provjeravaš pozicije sunca u odnosu na doba godine i položaj kamena kojeg želiš fotografirati.

Snažna, autentična pojavnost ovih formi i njihovih likovnih sadržaja skoro da uopće nije obrađivana u našim odgovarajućim naučnim disciplinama. Zbog toga su ostale skrajnute i kao vrijednost neprepoznate čak i od onih koji se s njima svakodnevno susreću. A to je razlog i zbog kojega su mnogi nemilosrdno, baš dušmanski od pogleda zaklonjeni pomodnim spomeničkim oblicima novoga doba, otučeni, porazbijani, maknuti u zarasle ograde i šikare, ili jednostavno - zauvijek uništeni i nestali. Nemoguće je reći šta smo na taj način vlastitom nebrigom zauvijek izgubili, ali po svemu do sad viđenom, mnogo toga prvorazrednog više nema.

Bilo kako bilo, forma starih bosanskih križeva, bez ikakve sumnje, zaslužuje svoje mjesto u memoriji domaće i svjetske historije umjetnosti.

U pojavnim oblicima - od prvih, zamalo megalitnih dimenzija do mnogo kasnijih formata katkad  ne većih od štruce kruha - sve do danas, ovi spomenici doživljavaju promjene ikonografskog repertoara, stilova i načina izrade, upotrebe pisama i ukupnog estetskog dojma, koje je zanimljivo pratiti uspoređujući sličnosti i razlike među različitim lokacijama. Takvo praćenje stilskog razvoja i likovnoga repertoara također govori i o međusobnoj povezanosti i interakciji društvenih zajednica mimo ustaljenih, utabanih putova pa nam se, pred očima, iscrtavaju neke zaboravljene a nama nove, drugačije mape kretanja i djelovanja tih zajednica.

Jesmo li mogli uraditi više i bolje? Sigurno da.

Jesmo li vidjeli i obradili sve? Opet sigurno, ne.

Ali sigurno je da smo radili neiscrpnom znatiželjom, energijom i, ako hoćete, ljubavlju." 

Dženat Dreković:

"Kada govorimo o fotografiji kao umjetničkoj disciplini, treba da imamo na umu da sa vizuelnog, likovnog stanovišta, fotografija jeste slika, koja doduše nije nastala klasičnim slikarskim metodama i postupcima, ali je u svojoj biti ipak slika i kao takva podliježe istom onom sudu i zakonitostima koje važe za klasične vizuelne umjetnosti, bez obzira na to što taj isti sud i zakonitosti evoluiraju jednako kao i sama umjetnost.

Takav pristup može biti i negativan jer novi, fotografski medij, brani ili objašnjava ocjenjujući ga mjerilima tradicionalnih medija. Fotografija je fascinantna za mnoge mlade ljude danas, jer omogućuje da se bez mnogo učenja, napora i darovitosti napravi „prihvatljiva“ slika, a kada tako rade, ti mladi ljudi demonstriraju protiv forme kao odlike tradicionalne umjetnosti.

Međutim, odbacivanje forme je pogrešno, jer ona ne slabi vizuelne poruke, naprotiv, forma je jedini način sa kojim se one mogu učiniti pristupačnima umu. Gledajući djela velikih fotografa možemo shvatiti snažnu rječitost forme, i obrnuto, tekuća primjena fotografije koja bilježi različita zbivanja ili prizore bez dovoljne ili ikakve kontrole nad perspektivom, kompozicijom slike, svjetlošću neosporno dokazuje da siva neodređenost neutralne slike sabotira komunikaciju.

Moramo braniti stav da vizuelne predstave mogu ispunjavati svoju jedinstvenu funkciju, bilo fotografsku, bilo slikarsku, umjetničku ili informacijsku, samo ako ostvaruju punu i krajnje neiscrpnu individualnost izgleda.

Ono o čemu treba voditi računa gledajući i čitajući ovo kapitalno djelo dvojice autora, oca i sina, jest bitnost i prirodnost.

Prirodnost fotografije ili fotografisanja se ogleda u tome da Josip nije ovisio o svjetlu već da se njemu prilagođavao što ovaj odnos čini prirodnim, duhovnim. Brzina fotografisanja nije bila ključna, već se vodilo računa kako će se snimiti, a ne kada će se snimiti.To je suštinski važno, jer se jedino ovakvim pristupom mogao postići željeni rezultat. Nekoliko puta sam kao urednik morao “izvlačiti“ pojedine detalje iz fotografija, ali je to na određeni način bilo moje poistovjećivanje sa Josipovim momentumom dok je rješavao određene izazove na terenu.

Drugi Josipov izazov je bio taj da je jedan dio lokacija fotografisao samo jednim objektivom - 50mm, kod fotografa poznatim kao normalac, koji važi kao najnezahvalniji objektiv za ovu vrstu fotografisanja. Gledajući fotografije snimljene tim objektivom, tačno znam kroz šta je fotograf prolazio i kakve je sve fotografske manevre morao da radi. Tu se vidi njegova želja za razumijevanjem bosanskih križeva kroz sami proces fotografisanja.

Josip je grafičar, umjetnik, on ne sabotira formu, on tačno zna da je ono što fotografija umnožava do u beskraj, bilo samo jedanput: ona mehanički ponavlja ono što više nikada neće moći da se ponovi u životu."

Ivan Lovrenović je govoreći o ovom vrijednom izdanju kazao da je Stara Bosna ostavila jedan zadivljujući kulturni znak, unikatan u razmjerima balkanskim i evropskim, a do danas od domaće znanosti i kulturne javnosti gotovo neprimijećen.

-Riječ je o uspravnim nadgrobnim pločama oblikovanim kao antropomorfni križevi. Njima su se kršćanski grobovi počeli obilježavati od kraja XV i početkom XVI stoljeća, nakon što je učvršćenjjem osmanske teokratske države i islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini nastalo društvo s tri oštro razdvojene religije/konfesije. Prethodna srednjovjekovna nadgrobna kultura stećaka, zajednička svim stanovnicima Bosne i Huma, tada zamire, a obilježavanje grobova se diferencira konfesionalno. Ovaj novi oblik kršćanske nadgrobne skulpture, koji tada nastaje, vremenom se duboko uvriježio kod katolika u užem geografskom arealu srednje Bosne. Ova kultna umjetnost održala se kroz nekoliko stoljeća sve do danas, te se kroz to vrijeme mijenjala i razvijala zanimljive mikroregionalne razlike, ne napuštajući početnu zamisao antropomorfnoga križa - kazao je Ivan Lovrenović.

( Dunja Jelovac )