Koronavirus razotkrio stvarne razloge koji stoje iza francuske "zabrane burke"?

Odluka Francuske da maske učini obveznim u javnosti, postavlja važna pitanja o vlastitoj zabrani nošenja muslimanskih marama.

Usred pandemije koronavirusa, Francuska se suočava s paradoksom: Upravo je učinila nošenje maski obveznim u određenim javnim prostorima, ali zadržala je dugogodišnju zabranu burke.  To sugerira, kao što je Washington Post nedavno primijetio, "ako bi  muslimanka htjela ući u pariški metro, trebala bi ukloniti svoju burku i zamijeniti je maskom", smatra francuska novinarka Rokhaya Diallo.

Francuska vlada postavila je upotrebu zaštitnih maski u javnosti obveznom 10. maja u nastojanju da sigurno olakša strogo zaključavanje države od koronavirusa.  Više od 50 drugih zemalja, od Njemačke do Ugande, prethodno je donijelo slične zakone i odredbe kako bi zaustavili širenje virusa i vratili ljude na posao.

Iako se u većini zemalja rasprava o obveznim maskama za lice fokusirala na učinkovitost mjere, u Francuskoj, gdje je nedavno Vlada ponosno izjavila da „Republika živi nepokrivenog lica“, ova je odluka pokrenula je niz pitanja o načinu na koji država definira nacionalni identitet i vrijednosti.

O pokrivanjima lica počelo se raspravljati u kontekstu francuskog nacionalnog identiteta prije više od deset godina, za vrijeme mandata Nicolasa Sarkozyja.

U oktobru 2008. godine, Visoka uprava za borbu protiv diskriminacije i ravnopravnost (HALDE), francuska javna nadzorna skupina za diskriminaciju, izjednačila je nošenje burke s "podnošenjem žena" u presudi zbog upravne odluke kojom je odbijena žena koja je nosila taj odjevni predmet na časovima francuskog jezika, a koji su joj bili potrebni da ostane u Francuskoj.

Dok se priklonio javnoj vlasti koja je donijela kontroverznu odluku, “čuvar” je rekao:

„Burka nosi značenje podložnosti žena koje nadilazi njezin vjerski opseg i moglo bi se smatrati potkopavanjem republikanskih vrijednosti koje predsjedavaju procesom integracije i organizacije  ovih lekcija. "

Presuda je postavila temelje percepcije da ova vjerska odjeća nije samo u osnovi antifeministička već i strana francuskoj kulturi.  Također je pokrenuo raspravu o „republikanskim vrijednostima“ koja se brzo transformirala u raspravu o tome je li islam kompatibilan s Francuskom republikom.

Samo nekoliko mjeseci nakon objave presude HALDE-e, dok je poziv na zabranu svih muslimanskih pokrivala za lice postajao sve glasniji u cijeloj zemlji, i sam predsjednik Sarkozy pridružio se raspravi.

Tokom obraćanja predsjednik je tvrdio da pokrivala za lice koje su nosile neke žene muslimanke nisu "vjerski problem", već problem "slobode i ženskog dostojanstva", te je proglasio kako "burka nije dobrodošla u Francuskoj".

Sarkozyjeve riječi zapalile su još jednu veliku javnu raspravu, s jedne strane koja je predsjednika optužila za oružje nad feminizmom i svjetovnim vrijednostima kako bi isključio muslimane iz francuskog identiteta, a s druge istaknula važnost zaštite temeljnih liberalnih vrijednosti nacije.

Iako nekolicina žena u Francuskoj koje nose marame  s potpuno pokrivenim licem  nikada nisu bile uključene u raspravu o burki, nekoliko istaknutih javnih osoba,  uglavnom muškaraca, sa sigurnošću  je tvrdilo da niko ne bi voljno odlučio nositi takav odjevni predmet i da je nesumnjivo bilo da ko kod to nosi, zapravo postaje žrtva muškog ugnjetavanja.  Propustivši shvatiti ironiju uskraćivanja ženama vlastiti izbor odjeće, pokušavajući ih "spasiti" od rodnog ugnjetavanja, ti su ljudi na kraju uvjerili zemlju da bi trebalo zabraniti sve pokrivače lica kako bi se zaštitila ženska prava i francuske vrijednosti.

Kao rezultat toga, u septembru 2010. godine francuski senat izglasao je Zakon o zabrani skrivanja lica u javnim prostorima.  U martu 2011. godine, nekoliko sedmica  prije nego što je zabrana stupila na snagu, vlada je uputila dopis javnosti o opsegu zabrane i ponudila neka kulturna opravdanja za istu.

"Prikrivanje lica znači kršenje minimalnih životnih zahtjeva u društvu", navodi se u dopisu. 

"To također dovodi dotične osobe u situaciju isključenosti i inferiornosti nespojive s načelima slobode, jednakosti i ljudskog dostojanstva koje je potvrdila Francuska Republika."

Dopis  je službeno priznao vezu između načina na koji se osoba odluči odijevati u javnosti i mjesta te osobe u francuskom društvu.  Da bi je prepoznali kao Francuskinju, potvrdio je dopis, mora se javno pokazati njezino lice kao potvrda njezine privrženosti "zajedničkim vrijednostima" i "zajedničkoj sudbini" zemlje.

Zbog toga je nedavna odluka francuske vlade da obvezno nošenje zaštitnih maski na javnim mjestima postavila pitanja. Vladin potez da maske za lice postanu obvezne, odbijajući ukinuti zabranu muslimanskih marama, potvrdio je uvjerenje koje su mnogi već imali da takozvana zabrana "burke" nema nikakve veze s nekompatibilnošću pokrivača za lice s francuskim načinom života i  sve što je povezano s oklijevanjem države da u francuski nacionalni identitet uključi vidljivost muslimana.

Kako miloni Francuza sada bez ikakvih problema sudjeluju u javnom životu pokrivenih lica, doista je jasno da je francuska država zabranila pokrivala muslimanskim licima ne radi zaštite vrijednosti Republike, već zbog promicanja asimilacijskog razumijevanja francuskog načina života, a koji ne podnosi manjinske kulturne izraze.

Pandemija koronavirusa razotkrila je licemjerje francuske države i zbog nekoliko drugih oblika ponašanja.

Primjerice, još je 2019. godine, nakon napada muslimanskog zaposlenika u sjedištu pariške policije, francuski ministar unutarnjih poslova Christophe Castaner dostavio je francuskom Parlamentu kontroverzni popis potencijalnih znakova radikalizacije.  Uz nevine kulturne izraze, poput nošenja duge brade, sugerirao bi da odbijanje muslimanske osobe da poljubi nekoga,  da ih pozdravi, kao što to obično čine mnogi Francuzi, može predstavljati znak radikalizacije.

Međutim, sada država aktivno potiče građane da se suzdrže od ljubljenja u pokušaju da zaustave širenje virusa.  Naravno, nema sugestija da odbijanje nečijeg poljupca može prekršiti zahtjeve života u društvu.

Pandemija COVID-19 i ekstremne mjere koje su poduzete u borbi protiv nje, pokazale su da niti nošenje marame na licu, niti drugi oblici muslimanskih kulturnih i vjerskih izraza, nikada nisu predstavljali prijetnju francuskom načinu života.  

Pokazalo je da motivacija za "zabranom burke" nije zaštita republičkih vrijednosti, već sprečavanje uključivanja muslimana u javni život.  Francuska država jednostavno je koristila kulturne markere koji su povezani s "biti Francuz" u nacionalnoj psihi da bi nacrtala konture nacionalnog identiteta koji to isključuje.

Sad kad je COVID-19 pokazao da se zaista može sudjelovati u javnom životu i ostati "Francuz" bez pokazivanja lica ili ljubljenja poznanika, nacija bi mogla dobro promisliti način na koji se odnosi prema muslimanima.

Francuska je prva zemlja u Europi koja je zabranila nošenje Burke.  Zabrana je na snazi ​​bila u školama 2004., a ​​u cijeloj državi 2011 godine.

14 zemalja svijeta zabranilo je to, a među njima su Kamerun, Čad, Maroko, Republika Kongo, Gabon, Šri Lanka, Nizozemska, Austrija, Francuska, Danska, Belgija, Latvija, Tadžikistan i Bugarska.

Iako je bilo snažnog protivljenja zabrani nošenja Burke na javnim mjestima i u uredima, mnoge su zemlje uvele kontroverzni zakon, među kojima je  Švicarska, koja je u julu 2016. godine izvršila zabranu Burke. To znači da bi  žene koje nose burku (pokrivač cijelog tijela s mrežicom preko očiju) ili nikab (pokrivač cijelog tijela s prorezom za oči) mogle suočiti s novčanom kaznom od gotovo 10. 000 eura (Oko 20 hiljada KM).

federalna.ba