'Ko ne misli da je autsajder': Fincher o ubicama, filmovima i 'glupom' porijeklu Spidermana

David Fincher je jedan od najnepredvidljivijih holivudskih filmaša. Za The Guardian je govorio o snimanju besramnog 'B-filma', mizoginističkom naslijeđu Fight Cluba - i o želji da 100 puta ponovi snimanje filmske scene.

Za svakoga ko je mislio da je njegov posljednji film, Mank, početak nove faze za reditelja, njegova najnovija ponuda će iznenaditi. Dok je Mank – na osnovu pisanja Građanina Kanea Orsona Wellesa – bio raskošna, značajna, nagrađivana himna starom Hollywoodu (od 10 nominacija za Oskara, osvojio je dva), njegov novi film, Ubica (The Killer), je nasilan, gotovo namjerno dvodimenzionalni triler o ubici adaptiranom iz stripa. „Nikada neću biti zreliji filmski stvaralac. Nosit ću sa sobom 12-godišnjaka gdje god da krenem”, ponosno kaže.

Umjesto da odrasta, izgleda da se Fincher zabavlja - iako na vrlo kontroliran, „fincherski“ način. Opušten u razgovoru, pun duhovitosti i energije, gotovo kao da ovo nije ko zna koji intervju koji je dao u svojoj 40-godišnjoj karijeri.

Uprkos tome što je jedan od najpoznatijih i najistaknutijih filmskih stvaratelja u poslu, Fincheru nije ugodno da ga opisuju kao „autora“, pa čak ni umjetnika. „Postoji ta zabluda da režiseri dođu i objasne šta je to što žele da vide, a onda odu do svoje prikolice“, kaže on. “Potom im se kao to prezentira i oni naprave nekoliko revizija, a onda je tako zarobljeno u tom kalupu za svu vječnost. To jednostavno nije tako. Tu je mnogo više fizičkog rada nego što ljudi vjerovatno zamišljaju.”

Ipak, za film The Killer (Ubica) kaže: "Jednostavno nisam želio da to shvatim tako ozbiljno." Opisuje film kao “kao dobar B-film”: ne tako jak film koji drži pažnju i, uprkos nekim akcijama lomljenja kostiju, iznenađujuće smiješan. Osamljeni hitman Michaela Fassbendera gotovo je komičan u svojoj izbirljivosti, od prkosnog kodeksa oblačenja kontra James Bonda („poput njemačkog turiste“), preko preuzimanja poslova, do njegove liste pjesama grupe Smiths.

Ali Fincherovi dobro osmišljeni planovi izmiču kontroli, prisiljavajući ga da prekrši vlastito pravilo: „Predviđaj, ne improvizuj“. Njegov način snimanja filmova je notorno naporan. Poznat je po svojoj tehničkoj finoći, sveobuhvatnoj pažnji prema detaljima i reputaciji po ponavljanju jedne scene mnogo, mnogo – do 100 puta. „Postoje određene paralele“, kaže on. “Vrlo je tehnički. Radi se o pucanju… Mislim da je uvijek zanimljivo gledati kako neko koristi svoje alate sa velikom preciznošću.” Čak je i u određenoj mjeri prepravljao titlove: „Primijetio sam da piše 'ptičje cvrkuće' i odjednom sam shvatio, pa, 'cvrkut'? Šta ako je 'ptičji cvrkut'?" Cilj je bio neposrednost i subjektivnost, kaže on, tako da si "bukvalno u orbiti tipa u filmu".

Da li je malo opustio svoju etiku višestrukih snimanja scena na ovom filmu? "Ne", odgovara on. „Slušaj: Ja ne odmičem od svojih standarda. Ne mogu zaista raditi na drugi način. Osjećam da je vrijeme pred kamerama sa glumcima ono što treba da uradimo. Sve ostalo su gluposti.”

Posebno je pun hvale za Tildu Swinton, koja je morala snimiti težu noćnu scenu na snijegu. "Oh", uzdahne, “sponovili smo scenu vjerovatno 26 puta. Bilo je zaista komplikovano. Ali ona je tako voljna raditi. Bilo je vjerovatno 15 stepeni ispod nule. Džepovi su joj bili puni onim malim stvarima koje griju. Izgledala je kao Michelin žena.”

Što se tiče Fassbendera, on je skoro napustio glumu u korist svoje "prve ljubavi": motornih trka. Nastupio je na 24-satnoj trci Le Mansa u posljednje dvije godine. Fincher ga je uhvatio u dobrom trenutku: Fassbender je nedavno gledao triler Jean-Pierrea Melvillea iz 1967. Le Samouraï. Metodični ubica Alaina Delona je očito imao utjecaj na The Killer. Prema Fincheru, Fassbender je svom agentu rekao: "Trebali bismo učiniti tako nešto." Čini se da se Fassbender dobro uklapao. „Govorimo o nekome ko je precizan i emocionalno dostupan“, kaže on.

Fincher zna da je premisa profesionalnih ubica koji pucaju na ljude snajperskim puškama i samo pobjegnu, izmišljena. The Killer (Ubica) je adaptiran iz serije francuskih stripova  Alexisa „Matza“ Nolenta: „Mi smo postavljali drugačiju sliku stvarnosti,  koja nije Glavna ulica, već uličica iza Glavne ulice.“ Ali ga je privlačila ideja sakrivanja na vidnom mjestu koristeći sve alate koji nam omogućavaju da budemo razdvojeni i obespravljeni”. Fassbenderov neimenovani protagonista maksimalno koristi način na koji nam digitalna tehnologija omogućava da provodimo veliki dio naših života anonimno – kupovinu, hranu, putovanja, bankarstvo – bez potrebe za interakcijom s drugim ljudima. Ali, na nekom nivou, to je bilo privlačno raditi i bilo je poput čiste zabave, čini se: „Bio sam zainteresovan za ubicu kao uređaja za isporuku napetosti.”

Čitao je stripove kao dijete, kaže, iako je kada je imao deset godina “uglavnom čitao American Cinematographer”. Bilo je to 1970-ih, prije renesanse stripa iz 1980-ih, koju su predvodili autori kao što su Alan Moore i Frank Miller. „U vrijeme kada je Frank Miller ponovo osmišljavao Batmana, mislim da sam se preselio u Hollywood“, kaže Fincher.

Svoju ideju za film o Spider Manu iznio je 1999. godine. Fincherova verzija preskočila je cijeli dio o "ugrizu radioaktivnog pauka" i fokusirala se na Petera Parkera kao odraslog. "Nisu bili je**no zainteresovani", kaže on kroz smijeh. „I razumijem. Bili su kao: 'Zašto bi htio da izbaciš priču o porijeklu?' A ja sam rekao: ''Jer je glupa?'' Ta priča o porijeklu znači mnogo stvari mnogim ljudima, ali gledao sam je i pomišljao: 'Crveno-plavi pauk?' Postoji mnogo stvari koje mogu da uradim u svom životu, a to nije jedna od njih.” Film je zato režirao Sam Raimi.

Fincherova karijera se oduvijek kolebala između akademske i senzacionalističke. Nije išao u filmsku školu, već se kalemio u muzičkim spotovima za Madonnu (Vogue, Express Yourself), George Michaela (Freedom! '90) i Nine Inch Nails (čiji su članovi Trent Reznor i Atticus Ross bili njegovi redovni saradnici od Društvene mreže iz 2010. i Oskara za partituru iz Manka). To je Fincheru dalo tehničko znanje, kao i oko za zapanjujuću sliku.

Otkako je prešao u režiranje filmova, njegovi izbori su bili nepredvidivi. Kako inače objasniti da je Fight Club i  Panic Room režirao isti lik? Ili, kad smo već kod toga, nesretni Alien 3 i izvanredni i sumorni film  Sedam, ili pak moderna tehnološka drama Društvena mreža i suvišni remake Djevojke sa tetovažom zmaja. Čini se da se svojom nedosljednošću  aktivno opire etiketi “autentičnosti”.

„Tako sam loš u tome“, kaže on. „Zato što a) nije me briga. Ali i b) u trenutku kada sam pravio Fight Club, ljudi su govorili: 'Kako si mogao?' A sada napraviš nešto poput The Killera i ljudi govore: 'Zašto ne radiš kao ranije, važnije filmove?“ Ali, ne mogu ih pobijediti.”

Ali postoje neke teme koje se ponavljaju u njegovom radu, poput problematičnih, autsajderskih bijelih muškaraca. Često su nasilni (kao u The Killer i Fight Club), ili barem namjerno protiv establišmenta (Mank, The Social Network), a ponekad i serijske ubice (Seven, Zodiac i Netflix serija Mindhunter).

“Iskreno vjerujem da srednjoškolski kvoterbek koji izlazi sa glavnom cheerleadersicoma – čak i taj tip misli da je autsajder. Ko ne misli da je autsajder? To je suštinska razlika između mene i Tima Burtona. Tim Burton vjeruje da je Edward Scissorhands  (Edward Makazaruke) anomalija. Jednostavno ne znam nikoga ko ne misli, na neki način, da je on Edward Scissorhands.”

U pogledu moderne muškosti, Fight Club (Klub boraca) je posebno značajan. Adaptiran prema romanu Chucka Palahniuka iz 1996. godine, njegov opći traktat o dosadi, nadolazećoj zastarjelosti i samosažaljenju bijelog američkog muškarca čini se da je anticipirao duh vremena – i možda ga i oblikovao. Kao što Tyler Durden (Brad Pitt) kaže svojim pomoćnicima: „U Fight Clubu vidim najjače i najpametnije ljude koji su ikada živjeli. Vidim sav taj potencijal i vidim rasipanje… čitava generacija koja pumpa gas, stolove za čekanje; robove sa bijelim okovratnicima. Oglašavanje nas tjera da jurimo za automobilima i odjećom, radimo poslove koje mrzimo da bismo mogli kupiti sranja koja nam nisu potrebna.”

Fight Club (Klub boraca) postao je ključni tekst za kontingent nezadovoljnih bijelaca koje bismo mogli nazvati “manosferom”: “incels”, neonacistički fitnes klubovi; Proud Boys (koje je Southern Poverty Law Centre jednom opisao kao „'alt-right' borilački klub"); priznati mizogini i muški suprematisti po uzoru na Andrewa Tatea.

„Nisam odgovoran za to kako ljudi tumače stvari“, kaže Fincher. Klub boraca koji je progutala današnja oštećena manosfera nije isto što i film koji je propao na kino blagajnama 1999. ili onaj koji je postao hit u kampusu na DVD-u, kaže on. „Jezik se razvija. Simboli se razvijaju.” Na komentar kako je film ipak postao svojevrsnim kamenom temeljcem za kranju desnicu on izgledajući pomalo ogorčeno kaže: „U redu, dobro. To je jedan od mnogih kamena temeljaca u njihovoj leksikografiji.”

Kako se on osjeća zbog toga? “Nismo to napravili za njih, ali ljudi će vidjeti ono što će vidjeti na slici Normana Rockwella ili [Picassovoj] Guernici.”

On implicira da je sve u oku promatrača, ali Fight Club (Klub boraca) je otvoreno zadirao u ovu venu ogorčene, obespravljene muškosti, ili ne? „Nemoguće mi je da zamislim da ljudi ne razumiju da Tyler Durden ima negativan utjecaj“, kaže on. “Ljudi koji to ne mogu razumjeti, ja ne znam kako da odgovorim i ne znam kako da im pomognem.”

Ako Fincherovi omiljeni subjekti imaju tendenciju da budu strastveni, osobeni muškarci (i povremeno žene, kao u Gone Girl i The Girl with the Dragon Tattoo) koji preuzimaju ovaj ili onaj sistem, sigurno postoji afinitet. Godine 2011. izgledalo je kao da se Fincher okreće protiv sistema u kojem je djelovao. Odstupio je od holivudskog filmskog stvaralaštva i napravio prvi veliki komad originalnog sadržaja za kompaniju za slanje DVD-ova pod nazivom Netflix. Ostalo je historija, naravno. Kuća od karata postala je predložak za cunami streaming sadržaja, sa svojom A-listom glumačke ekipe, produkcijskim vrijednostima filmskog kvaliteta i strategijom objavljivanja svih epizoda istovremeno. Dobitak Streaminga bio je gubitak Hollywooda sa srednjim budžetom. Je li Fincher bio svjestan toga? U to vrijeme još se oporavljao od promašaja filma Zodiac, objašnjava: „U Zodiacu nema puno zapleta; to je mnogo više film o ljudima. Ono što sam osjetio iz toga je otprilke: 'Možda je tri sata mirnog sjedenja i gledanja ljudi na filmu previše za tražiti.'” Počeo je da gleda scenarije za mali ekran – “ne televiziju, već HBO”. Drugim riječima, serije od 10 ili 12 epizoda, a ne 20 ili 30. „Počeo sam razmišljati: 'Ovo je zanimljiva kutija s pijeskom za igranje'.”

Netflix mu je dao pristup upravo takvoj kutiji. Kuća od karata, s Fincherom kao izvršnim producentom, trajala je šest sezona. Zatim su došle dvije sezone njegove FBI serije o serijskim ubicama Mindhunter (Fincher je producirao i režirao sedam epizoda). Mank i The Killer su također bili za Netflix. Osim toga, Fincher producira još mnogo toga, uključujući svoju antologiju animacije za odrasle Love, Death & Robots.

Osjeća li se pomalo kao da je ubio kino?

Smije se. “Ne! Ne. Mislim, ako ništa drugo, nadamo se da je ono što smo uradili, da smo spustili ljestvicu između filmske priče i dugoročne obaveze.”

On insistira da nije autsajder koji se pobunio i koji bjesni protiv mašinerije: „Mnogo mastila je proliveno sa ovom idejom da sam takav terorista unutar zidova, ali nikada nisam imao tu ideju da nešto pravim u inat ljudima koji to plaćaju.”

Kuda će Fincher dalje ići? Izvorni strip The Killer se proteže na 15 tomova, tako da postoji mogućnost nastavka, čak i franšize. “Čovjek bi mogao tako pomisliti”, odgovara on. “Odustao sam od pokušaja da predvidim šta ljudi žele.” Ako neki od njegovih filmova zaslužuje nastavak, onda je to svakako Društvena mreža, s obzirom na sve što se od tada dogodilo sa Zuckerbergom, Facebookom i Metom. Njegov odgovor je zagonetan: „Aaron [Sorkin, koji je napisao film] i ja smo razgovarali o tome, ali, ovaj... to bi moglo biti poput otvaranja konzerve crva.“

Ako i ima neke planove, ne želi da nam ih kaže, ali postoji velika mogućnost da u stvari i nema neki plan. „Nikad ne znam kuda sam krenuo“, kaže on. “I volim da sam izgubljen.”

The Killer (Ubica) je u kinima u Velikoj Britaniji i SAD od 27. oktobra, a na Netflixu od 10. novembra.

federalna.ba/The Guardian