Klonowski: Najteže je vidjeti porodice koje traže svoje najmilije
Danima pred 11. juli, kada se obilježava godišnjica genocida nad Bošnjacima zaštićene UN-ove zone Srebrenica, podsjećamo se na 1995. Potočari, Bratunac, Vlasenica, Nezuk, Lipnje, Marš smrti - Marš mira, Trnovo, Škorpioni, grobnice, ekshumacije, identifikacije, sve to i mnogo više mjesta su ili lokacije o kojima se govori. Jedna od osoba koja je na vrlo direktan način bila vezana za srebreničku tragediju, posmrtne ostatke, identifikacije i vraćanje identiteta ubijenima bila je i jeste i gošća Federacije danas, Ewa Klonowski, forenzički antropolog.
Kaže da je za Srebrenicu prvi put čula putem dnevnika na islandskoj televiziji.
"Krajem juna i početkom jula '95. godine puno više se pričalo na vijestima i televiziji i sjećam se da sam držala fige onima koji su se branili u Srebrenici, da zadrže svoju snagu."
Navodi da je prije tačno 25 godina dobila telefonski poziv iz Bostona, od organizacije za borbu za ljudska prava.
"Njih je kontaktirao Haški tribunal da radi na ekshumaciji u BiH. Kontaktirali su ih stručnjaci koji su bili članovi američke akademije za forenzičke nauke."
Ističe kako je 2016. godine vladala euforija zbog velikog broja identifikacija putem DNA.
"Kasnije se utvrdilo da nam fali dosta ljudi koji su na spisku nestalih osoba, a koje ne možemo naći jer nemamo informacije o grobovima, o tome gdje su poginuli, gdje bi mogli biti zakopani."
Iza nas su bitne presude u Hagu za genocid nad Bošnjacima zaštićene zone Srebrenica. Tolimir, Beara, Popović, Nikolić, Krstić i oni glavni, Mladić i Karadžić. Klonowski kaže da one govore da su ti ljudi bili odgovorni za to što su napravili, a napravili su genocid.
"Muči me samo, kako sam saznala, da nisu sve kazne izrečene. Npr. Krstić. On je u Poljskoj i od 35 godina, odslužit će samo 25."
Na pitanje koliko se mogla ili morala emotivno odvojiti, recimo, od posmrtnih ostataka, kao fundamentalnog dokaza, a koliko je teška spoznaja da su to kosti žrtve koja je mučki ubijena, Klonowski kaže da je za antropologa to stvar posla.
"Posebno je to u grobnicama. Kad radimna kostima, kad vidim povrede, odjeću, kad stigne porodica koja traži nekoga. Porodice stoje iznad grobnica i gledaju šta mi radimo. Uglavnom, odvajamo emocije od posla."
Ističe da, kada nema dokaza, nema ni zločina.
"Ali imamo dokaze. I ove tercijarne grobnice, i primarne i sve druge. Uvijek dobijamo neke kosti koje možemo identificirati pomoću DNK-a. To je najbolja stvar u identifikaciji i sadnema mogućnosti da se prikrije i da se ne može identificirati. Može biti da u jednoj grobnici nađemo više kostiju koje pripadaju različitim osoba, ali i da kosti jedne osobe nađemo u više grobnica. Mislim da je najviše od jedne osobe, momka od 35 godina, kosti su pronađene u 5 grobnica koje su bile minimalno 30 kilometara jedna od druge."
Kaže da joj je najgore, najteže bilo godinama raditi po halama, na podu.
"Sastavljanje kostiju, pregled. I vidjeti porodice koje traže svoje najmilije, koje nekad ništa ne pričaju, ali neko stoji u ćošku i plače jer je pronašao nešto, stare cipele, neki komad hlača ili nešto. I to je najteže za mene."
"Nisu narodi krivi, krivi su pojedinci, ali političari dobijaju poene kada pričaju i napadaju srpski narod. Rade samo loše stvari. Prihvatanje i priznavanje zločina je stvar koja traje već 26 godina i još se ništa nije promijenilo. Ovi koji su krivi neće to priznati, a ovi koji nisu krivi samo se žale vidite šta ste nam uradili. I ništa se nije promijenilo 26 godina. Ja mislim da ljudi treba da gledaju u budućnost. Da ne zaborave nikad šta se dešavalo, ali to nije stvar koja je najvažnija da se stalno priča i vraća na to. Ne treba zaboraviti, ali treba misliti o budućnosti naše djece", zaključila je Klonowski.
federalna.ba