Kiss The Future: vremenska kapsula nedavne tragične prošlosti Evrope
Trideset godina poslije, rat u BiH još uvijek ima moć užasavanja, sa svojim genocidnim masakrima i koncentracionim logorima u srcu Evrope, iako su međunarodni čelnici i tada svečano izjavljivali svoju odlučnost da se nikada ne ponove noćne more iz Drugog svjetskog rata. Čak i sada kulturni komentatori nazivaju 1990-e “Seinfeldovim desetljećem” u kojem se ništa nije dogodilo, zanemarujući pokolje u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi.
Muzički dokumentarac Nenada Cicin-Saina daje nam neslužbeni, nelicencirani pogled na noćnu moru Sarajeva i način na koji je rock muzika održavala čovječanstvo i nadu na životu: grube svirke i diskoteke koje su se događale u razorenim sarajevskim garažama i skloništima, dok je rat bjesnio. Također govori priču o samouvjerenom američkom novinaru i režiseru Billu Carteru, članu grupe humanitarnih radnika, muzičara i umjetnika u Sarajevu, koji je u ekstazi gledao Bona iz U2 na MTV-u kako govori o bosanskom ratu.
Uz nevjerovatnu upornost, Carter je dobio intervju s Bonom za bosansku TV, naveo bend da radi TV intervjue uživo na pozornici s bosanskim ljudima tokom njihove kolosalne Zoo TV turneje i konačno inspirisao bend da održi ogroman koncert u Sarajevu 1997. uz podršku lokalnih bendovi i ženskog hora, nakon Daytonskog mirovnog sporazuma. Ljudi koji su ovdje intervjuisani vjeruju da je bosanski rat završio tek kada je Bono izašao na pozornicu i povikao: “Jebeš prošlost, poljubi budućnost!”
Naravno, to nije tako jednostavno. Globalistička grandioznost U2-a uvijek je u opasnosti da izgleda naivno. Ali dokumentarac je zanimljiv podsjetnik da je upravo ta naivna, ahistorična, neodrasla kvaliteta rock muzike, njena mladost, njena (sporna) bezobraznost, njen idealizam, ono što ju je učinilo tako moćnom i tako inkluzivnom. A sam Bono, čovjek koji o sebi ima – rečeno škotskim izrazom – nemalo mišljenje, bio je čovjek koji je u tome uspio: imao je odvažnosti i mašte.
Postojale su granice onoga što je mogao učiniti tokom samog rata, a i same Sarajlije su počele sumnjati da se njihova bol koristi kao dekoracija za turneju U2; izazvalo je privremeni raskol u ljubavnoj vezi između benda i Bosanaca. Ali U2 je postao važan dio držanja svijeta usredotočenog na bosanski rat kada je mnogo utjecajnih ljudi s ljevice i desnice bilo za to da se na njih zaboravi. A muzika je podsjetila Sarajlije da su samo ljudi i da znaju prkositi pokolju. Možda nije bilo mjesta u ovom dokumentarcu da se to tako kaže, ali važno je shvatiti koliko je riječ “Sarajevo” uplašila geopolitičke klase: pomisao da bi intervencija riskirala ponavljanje augusta 1914. Kako se pokazalo, jedan od razloga zašto je aktivnost zapadne vojske bila zamisliva je da je Rusija bila previše demoralizirana kolapsom komunizma da bi odgovorila u interesu svog tradicionalnog saveznika: Srba.
Što nas dovodi do toga kakva je bila ta budućnost koju su svi ljubili na onom velikom i euforičnom koncertu U2 u Sarajevu. Mračan odgovor očit je prije nego što ga film eksplicitno postavi u završnoj montaži TV vijesti. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević pružio je model ratobornog etničkog fašizma i tiranije otimanja zemlje koji sada uveliko opisuje Vladimir Putin. Jedan sagovornik kaže da je Bono i sarajevski koncert opet potreban, ali pomisao da se koncert mora održati neotm nakon rata, najera vas da promislite.
Ovaj film je vremenska kapsula nedavne tragične prošlosti Evrope. Kiss the Future prikazan je na Berlinskom filmskom festivalu.
federalna.ba/The Guardian