Kidnapovane i prisiljene da se udaju za svog silovatelja

Šetnja do škole može biti opasna u Karamoji. U ovoj regiji sjeveroistočne Ugande, jednoj od najsiromašnijih u istočnoafričkoj zemlji, može doći do sklapanja braka tako što muškarac otme ženu, siluje je i drži je zatočenu u svojoj kući sve dok za nju ne bude neprihvatljivo da se vrati životu koji je imala. Djevojčice na putu do škole su meta.

“Većina djevojčica napusti školu kada majke više ne mogu da ih prate. Druge majke iz straha prestaju da šalju svoje djevojčice u školu”, kaže Christine Akello, iz Udruženja žena advokata Ugande u Karamoji.

Zbog toga je Glorija Nakong postala pomoćnica u kući sa sedam godina. Nakongova sestra, njen staratelj otkako im je otac umro, mislila je da će je takav posao zaštititi. Tako je pomagala drugoj djeci da se spreme za školu, čuvala ih, kuhala, čistila i nosila posude s vodom tri puta težim od nje same. Na kraju je njena porodica prikupila novac da je pošalje u internat za djevojčice Kangole. Da se to nije dogodilo, Nakong bi imala drugačije djetinjstvo: sa 12 bi nosila perle oko vrata i šarene suknje; obrijala dio glave i tetovirala se. Naučila bi pjesme i plesove svog naroda u proslavi “lijepe kulture”, kaže Monika Alani, mlada žena Karamojonga.

Od nje bi se očekivalo da se sa 15 godina iseli iz kolibe svojih roditelja u zajedničku za djevojčice. „Mi, ljudi iz Karamojonga, volimo našu kulturu – bilo dobru ili lošu“, kaže Alani. „Ali u tim kolibama se vrše racije, noću se odvode djevojke i prisiljava ih se na seks. Ako u tome ne uspiju, onda dječaci ili momci čekaju djevojku na putu do škole ili pijace.

“Iako zajednica ne štiti djevojčice od silovanja, muški dio domaćinstava tuče djevojke kada saznaju da su ’dozvolile’ da budu silovane.”

Alanijina majka ju je sakrila u katoličkoj misiji kako bi je zaštitila.

“Udvaračko silovanje” je uobičajeno, kaže Akello. “Mnoge žene koje su u braku su preživjele silovanje i vjeruju da muškarci imaju pravo da ih siluju u znak naklonosti ili izražavanja interesa”, kaže ona. U nekim slučajevima, članovi porodice tokom silovanja čuvaju žene ili pomažu u planiranju otmice.

Alice Nakiru je imala 20 godina kada je porodični prijatelj provalio u njenu kuću, odvukao je u svoju kuću i silovao je više puta. Čuvao ju je danima. Vrištala je i molila, ali niko joj nije pritekao u pomoć. „Tako sam postala njegova žena“, kaže Nakiru, koja sada ima 32 godine, dok kod kuće u Karamoji miješa kašu. “Prešla sam sa čuvanja bake i ujaka na čuvanje muža i ove djece.”

Nakiru je napustila školu kada joj je umrla majka. Nakon što se najmlađi od njenih ujaka oženio i više nije trebao Nakiruinu pomoć u domaćinstvu, organizirao je njenu otmicu.

„Svako se tako vjenčava“, kaže ona. „Čak je i policajac kome biste sve prijavili uzeo ženu i silom je učinio svojom ženom.” Nakong kaže da budućnost mora izgledati drugačije i da sve djevojčice moraju ići u školu kako bi izbjegli "nepravdu silovanja".

„Škola je jedino mjesto gdje se, kao djevojčica, možete osjećati sigurno“, kaže ona.

Već 60 godina internat za djevojčice Kangole u Morotu, koji vode katoličke časne sestre, bio je utočište.

„Otvaramo našu školu zajednici i dopiremo do onih djevojčica koje bi bile izostavljene iz škole. Razgovaramo sa njihovim roditeljima i ohrabrujemo ih da dovedu djevojčice u školu, gdje mogu biti sigurne i gdje mogu imati šta da jedu. Razgovorom sa roditeljima osiguravamo da djevojčica koja bi ostala kod kuće, udala se i ostala neobrazovana, ipak to obrazovanje dobije, a tim i bolju budućnost“, kaže glavna sestra Emma Wachira.

Bivša učenica Joyce Namoe radi za Svjetski program za hranu. Izbjegla je prisilni brak sa 19 godina, a sada nadgleda program školske prehrane.

Djevojka bi došla na kapiju sa Karamojong "ratnicima" i muškom rodbinom za njom, kaže Namoe. “Onog trenutka kada bi muškarci vidjeli direktoricu kako stoji na kapiji i čeka djevojku, oni bi se okrenuli i otišli, a djevojka je bila sigurna”.

“Danas su mnoge djevojke u školi, ali su i dalje podvrgnute „udvaračkom“ silovanju. Od djevojke iz Karamoje se ne očekuje da se zaljubi. Udaješ se za koga tvoja porodica izabere.”

Zakon Ugande zabranjuje dječije brakove, ali više od trećine djevojaka je udato prije svoje 18 godine. U istočnoj Ugandi, ta stopa je viša od 50%. Zakoni koji podržavaju običajne i vjerske brakove za djevojčice mlađe od 18 godina proglašeni su neustavnim u februaru. Zatvaranje škola zbog Covida trajalo je skoro dvije godine u Ugandi, nesigurno vrijeme za djevojčice koje su bile namamljene na seks zbog hrane ili odjeće. “Ako bi odbile, prijećeno im je nasiljem”, kaže Akello. “Smatra se da se žene smatraju manje vrijednima. Zakonske odredbe su neadekvatne i ne štite u potpunosti žene i djevojčice, a siromaštvo znači da mnoge od njih nemaju pristup pravnim uslugama.”

Tokom pandemije, koja je počela kada je Nakong imala 13 godina, seljani su vidjeli priliku. „Ratnici su počeli da dolaze po mene“, kaže ona. “U strahu sam ostajala kod kuće i nikad nisam izlazila. Molila sam se da se škole ponovo otvore kako bih mogla da nastavim svoje učenje, da budem sigurna da ći imati školski obrok i da budem sigurna od muškaraca. Nikada nisam željela da budem kao druge djevojke koje su silovane i udate.”

Govor protiv ove prakse je tabu, a običaj je i dalje prisutan na prostranim brdima Karamoja. Michael Aboneka, advokat koji je uspješno tužio vladu zbog toga što nije zaštitila prava žena, smatra da će biti potrebno više od slanja djevojčica u školu da bi se okončalo silovanje koje oni zovu „usvaračkim“.

“Žena završi u prinudnom braku sa 12 djece umjesto da uči i radi kako bi sebi poboljšala život”, kaže on. “Zakon protiv takvih nepravdi mora postati oštriji jer ono što imamo očigledno nije dovoljno.”

Nakong se više nikada ne želi vratiti u svoje selo. „Tamo ima toliko opasnosti“, kaže ona. “Preživjela sam ratnike i sada se trudim da postanem advokat jer želim ljudima donijeti pravdu. Želim se boriti za djevojčice.”

federalna.ba/The Guardian