Kapija – Mediha Šehidić

Dobro je čitati ... Čitanje je za mene jedina iskrena posvećenost sebi. O sebi se najviše može saznati iz knjiga – kaže autorica knjige „Kapija“

**

„Kapija“ je treća objavljena knjiga Medihe Šehidić. Prva je knjiga pripovijedaka „Na-opako i po-prijeko“ u izdanju Meligrafprinta i Opće biblioteke Zenica, 2015. godine. Druga knjiga je „Brodska cesta bb“ koju je 2017.godine objavila Izdavačka kuća Buybook. „Kapija“ je objavljena 2021.godine u istoj izdavačkoj kući. Priče Medihe Šehidić objavljene su i u književnim časopisima u Srbiji – SlovoPress i XXL Magazin; u Crnoj Gori – časopis Fokalizator; a u Hrvatskoj je uvrštena u Zbornik književnosti „U mreži stih“ u izdanju Shura publikacije. Mediha Šehidić, rođena u Zenici, živi u Beču, radi kao socijalna radnica i piše.

**

Riječ kritike - Kapija nije samo priča o bolesti, ovo je i priča o gubitku (porodice i doma), priča o patrijarhatu, o spoznaji, istini, priča o ratu, gubitku domovine i priča o smrti. Prvi dio romana govori o porodici koja se raspada. Nije to raspad uzrokovan društvenim promjenama nego smrću. Smrt prvo dolazi po oca, zatim i po majku. Prikaz je to borbe i nastojanja šesnaestogodišnje djevojčice da se majci “olakšaju” posljednji dani. Godinama kasnije ta djevojčica bit će suočena s istom dijagnozom. Tada počinje potresna ispovijest žene i njena borba za preživljavanje koja se manifestira liječenjem u Paviljonu 23, u kojem je smješten odjel onkologije. U bosanskohercegovačkoj književnosti posljednjih godina narativ bolesti umnogome otvaraju žene svojim snažnim glasovima transformirajući u priču svoje autentično iskustvo. U fokusu ovog romana jeste tematiziranje traumatičnog iskustva žene od prve spoznaje sebe (djevojčica) i sazrijevanja, prateći promjene tijela, sve do otkrića dijagnoze karcinoma dojke. Kroz ovaj roman riječ je o nastojanju, borbi da otkrije i prihvati svoje ja u jednom patrijarhalnom društvu u kojem je nesreća biti žena jer žena trpi maltretiranje, udarce, smatrana je manje vrijednim članom društva. Sve je to obuhvaćeno i opisano romanom Medihe Šehidić Kapija, prikazujući u krupnom planu svakodnevicu žene/žena. Smrt i pisanje ovdje su dva ključna pojma za osvještavanje i razumijevanje vlastitog postojanja. Blizina smrti znači želju, nadu, mogućnost u život koji bi se mogao nastaviti, ako ne i krenuti ispočetka, a pisanje, također, razumijevamo kao jedan vid borbe sa sobom, ono ima i terapeutsko dejstvo, progovoriti o sebi i prikazati se bez zazora, potpuno ogoljen pred drugima, to je hrabrost, kako stoji na kraju knjige, pričati o vlastitoj traumi znači prevladati tu traumu, zatvoriti jednu i otvoriti drugu kapiju – napisala je knjiž.kritičarka Melida Travančić.

**

Riječ kritike - Na koju to vrstu teksta nailazimo prolazeći „Kapiju“ Medihe Šehidić? Radi se o posebnom vidu mišljenja u odlomcima koje reagira spram pojava elementarne ljudske nesreće koja unutar obitelji, tako i unutar svakodnevnice i bistvovanja u uvjetima različitih vrsta socijalnih poremećaja i oskudica. Dvije se vrste stvarnosti ogledaju jedna u drugoj kao u igri udvojenih ogledala. One pozajmljuju jedna drugoj značenja i osvjetljavaju se bočno, horizontalno i vertikalno. Ovom vrstom, uvjetno rečeno, dvojnog proznog diskursa u knjizi Kapija Mediha Šehidić obraća se verziranom i neverziranom čitaocu. Uključivši se neminovno u stvaralačku igru, verzirani čitalac postaje hotimično i nehotično samostvaralac, i to istovremeno u više ravni - egzistencijalnoj, socijalnoj, psihološkoj, kreativnoj. Mediha Šehidić, ima jako izražen osjećaj za ono što je spiritualna dimenzija života, za ona granična stanja u kojim se čovjekova svijest iz svog ruha preliva u onostrano, nepoznato iskustvo za onu «rasvjetu transcendentnog» iza koje, dakako, ne stoji nužno samo doktrinirano shvaćeno religiozno osjećanje života, nego osjećanje mistične «obnove oblika», pulsiranja svijesti pred nesagledivim, neprepoznatljivim, onim za čim se traga na stranicama ove fascinantne prozne tvorevine. Ovi tekstovi Medihe Šehidić prezentiraju spoznaju nužnosti, onih u egzistenciji, u porodičnoj ili društvenoj ćeliji, u post-traumatičnoj stvarnosti preobilnoj konfuzijom, oskudicom, gubljenjem vjere u sebe i svijet oko sebe, te spoznaju brojnih personalnih strahova, unutarnjih nemira i nesigurnosti. Široka psihologijska i ljudska kultura, životno onkološko iskustvo podarili su nam visprene tekstove koji i na prvo čitanje plijene našu pažnju, nagone na razmišljanje, podsjećaju na mnoge zaboravljene i zapretene situacije i spoznaje. Stoga, obavezno iz knjige Kapija pročitajte poglavlja Račiji kašalj, Paviljon 23, Peta, Šesta. Da li je ova knjiga dovoljno dobra da je vrijedi pročitati? - Ne, ona je toliko vrijedna da je treba dobro čitati i što više toga upamtiti, naravno. – napisao je pjesnik Almir Zalihić.

**

Riječ kritike - Kad je odlučila pisati, Mediha Šehidić za literarnu je građu imala samo svoj goli, spašeni život. Rekli bismo da je osuđena na stvarnosnu prozu.(…) Naime, po izboru posla koji obavlja, po izbjegličkom iskustvu, majčinskoj borbi za kćer i njen proboj u društvo, ona ima veliko i zamašno životno iskustvo. (...) Na rutinskom je pregledu otkriven karcinom, upravo u vrijeme kad se pojavljuje lik unučice, inkarnacija toliko očekivane Radosti, kako je intimno i naziva njena nana. Toj novoj ulozi predala bi se cijelim bićem, no prije toga, mora proći kroz svoj Purgatorij. Stil njenog pripovijedanja dobiva naturalističke tonove. Ulazimo u prostor bolnice, onkološke odjele ispunjene preteškom, tamnom energijom beznađa. Između bolesnih i zdravih zatvara se i otvara kobna KAPIJA. Iza te bolničke ograde ništa više nije isto, ništa nije normalno i nije mjereno po mjerilu ljudske izdržljivosti. (...) Premda bi po svojoj ženskoj strani nužno trebala biti tašta, Mediha Šehidić začudit će nas opisima vlastitih tjelesnih promjena, te doživljajem vlastitog lica u ogledalu. Kao da je izašla u astral, vidi sebe kako se kreće, kako izgleda obrijana lubanja, kako su duboki podočnjaci, na koji način iz nje istječe životna snaga, odvlačeći je na drugu stranu rijeke. No, tada se događa ono čudo ljubavi, koje jedino može zatvoriti bolničku kapiju samo u jednom smjeru: bespovratno, nakon što iz bolničkog kruga izađe ozdravljena žena, odlučna da preživi uz kćer i unuku, koje produžavaju njenu lozu, pronose svijetom njene gene i u struji brige i ljubavi omogućavaju protok darova s druge strane, i onima koji u tu stranu vjeruju kao i onim upornim skepticima.” – dio je teksta pjesnikinje Božice Jelušić o romanu „Kapija“ Medihe Šehidić.

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar

Mediha Šehidić
Mediha Šehidić roman Kapija
0 16.07.2021 13:51