Predviđeni rat: Kako su CIA i MI6 otkrili Putinove planove za Ukrajinu – i zašto im niko nije vjerovao

Kako se bliži četvrta godišnjica ruske invazije na Ukrajinu, ekskluzivna analiza britanskog Guardiana otkriva kako su američke i britanske obavještajne službe rano otkrile planove Vladimira Putina, a zašto su većina europskih lidera – uključujući ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskyja – odbacili upozorenja. Analiza je zasnovana na više od 100 intervjua s visokim dužnosnicima obavještajnih službi i unutarnjim izvorima iz više zemalja.

Telefon umjesto licem u lice

U novembru 2021. William Burns, direktor CIA-e, poslan je u Moskvu s jasnom zadaćom: upozoriti Putina da bi invazija na Ukrajinu imala katastrofalne političke i ekonomske posljedice. Burns je prethodno, 15 godina ranije, kao američki ambasador u Moskvi imao relativno jednostavan pristup ruskom predsjedniku, no situacija se promijenila. Putin je bio izoliran u luksuznoj rezidenciji na Crnom moru, paranoičan, rijetko se sastajući licem u lice.

Na kraju, razgovor se odvijao preko sigurne telefonske linije u uredu administracije na Starom trgu u Moskvi. Burns je iznio američke procjene da Rusija priprema invaziju, ali Putin ga je ignorirao i iznio vlastite tvrdnje – među ostalim, kako američki ratni brod nad Crnim morem dokazuje njegovu stratešku ranjivost u unipolarnom svijetu pod dominacijom SAD-a.

“Biden često postavljao pitanja da/ne, i kada sam se vratio, pitao me mislim li da će Putin doista napasti. Rekao sam: ‘Da’,” prisjeća se Burns. Tri i pol mjeseca kasnije, ruska vojska krenula je u invaziju – najdramatičniji udarac evropskom sigurnosnom poretku od Drugog svjetskog rata.

Uspjeh i promašaji obavještajnih službi

Dok su američka CIA i britanski MI6 precizno predvidjeli invaziju, mnogi evropski obavještajci ostali su skeptični. Sjećanja na pogrešnu invaziju na Irak 2003. godine učinila su ih opreznima prema američkim procjenama koje su im se činile kao dijelom naučne fantastike. Najkritičnija bila je pripremljenost Ukrajine. Predsjednik Zelensky mjesecima je odbacivao sve alarmantnije američke procjene, zabrinut da javna panika ne dovede zemlju u kolaps bez potrebe za ruskom intervencijom. “U posljednjim sedmicama, obavještajci su počeli shvaćati ozbiljnost situacije. Ali političko vodstvo jednostavno nije htjelo prihvatiti upozorenja sve do samog kraja,” kazao je jedan američki dužnosnik.

Jake Sullivan, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, dodaje: “Dokazi koje smo im prezentirali bili su neosporni. Nismo ništa skrivali što bi, da su vidjeli, promijenilo situaciju. Oni su jednostavno bili uvjereni da to nema smisla.”

Putin počinje planirati

CIA je kasnije pokušala rekonstruirati kada je Putin definitivno odlučio napasti Ukrajinu. Analitičari su zaključili da je prvi značajan trenutak bio u prvoj polovici 2020. godine. Tada je Putin izmijenio Ustav kako bi mogao ostati na vlasti nakon 2024., izoliran mjesecima zbog pandemije, proučavao rusku historiju i planirao svoju ulogu u njoj.

Ljeto 2020. godina obilježilo je i slabljenje bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, što je otvorilo mogućnost korištenja bjeloruske teritorije kao platforme za invaziju. Paralelno, ruska tajna služba FSB pokušala je neutralizirati opoziciju trovanjem Alekseja Navalnog. Na prvi pogled, činovi su se činili izolirani, ali kasnije su pokazali pripremu za veliki vojni plan prema Ukrajini.

Prvi znakovi i reakcija Zapada

Proljeće 2021. donijelo je prvo značajano nagomilavanje ruskih trupa duž ukrajinskih granica i u okupiranom Krimu. Službeno se govorilo da se radi o vježbi. SAD je dobio obavještajne informacije da Putin možda koristi tradicionalni govor 21. aprila da opravda vojnu akciju. Biden je, zabrinut, odmah nazvao Putina i predložio summit. Tada se činilo da je prijetnja umanjena, no naknadno je postalo jasno: Putin je već odlučio da će problem riješiti silom.

Nakon Geneve u junu, Putin je gotovo ignorirao Ukrajinu, a u oktobru je objavio opsežan esej o ukrajinskoj historiji i potrebi za partnerstvom s Rusijom. Tada su Sjedinjene Države prikupile nove, još detaljnije i šokantnije obavještajne podatke.

Alarm u Washingtonu i Londonu

Sredinom novembra, direktorica nacionalne obavještajne službe SAD-a Avril Haines predstavila je u Bruxellesu, na sastanku šefova obavještajnih službi članica NATO-a, procjene koje su predviđale stvarnu invaziju. Britanski šef MI6 Richard Moore podržao je procjene. Većina prisutnih bila je skeptična – neki su odbacili ideju invazije, drugi su se bojali da bi snažna reakcija NATO-a mogla biti kontraproduktivna.

Biden je naredio dijeljenje što više obavještajnih informacija s saveznicima, a dio je čak deklasificiran za javnost. Ovo je moralo biti učinjeno s posebnom pažnjom, kako se ne bi otkrili izvori i metode prikupljanja podataka.

Skepticizam u Ukrajini

Na kraju oktobra, CIA i MI6 poslali su upozoravajuće memorandume u Kijev, a nakon Burnsove posjete Moskvi, dva američka dužnosnika odvojila su se od delegacije kako bi prenijela informacije ukrajinskim dužnosnicima. No reakcija u Ukrajini bila je sumnjičava.

U novembru, britanski ministar odbrane Ben Wallace upozorio je Zelenskog da je invazija pitanje “kada, a ne ako”, ali ukrajinski predsjednik slušao je pasivno, bojeći se da javna panika ne uništi zemlju prije nego što ruska vojska pređe granicu. Dok je Ukrajina bilježila rastuće obavještajne naznake, većina je vjerovala da se radi o manjem incidentu, u najgorem slučaju, mogućem sukobu u Donbasu, ali ne o punoj invaziji.

Unutrašnji mehanizmi obavještajnih službi: kako su SAD i Britanija otkrile Putinov plan

Dok su američke i britanske obavještajne službe bile uvjerene da Rusija priprema invaziju, mnogi su se pitali – kako su to tačno znali? Je li postojala „žila kucavica“ u samom Kremlju koja je prenosila ratne planove do CIA-e ili MI6?

“Često se sve predstavlja kao ‘došli smo u posjed planova’, ali to nikako nije bilo tako jednostavno,” kaže Avril Haines, direktorica nacionalne obavještajne službe SAD-a. Najjasniji pokazatelj bio je djelomično vidljiv na komercijalnim satelitskim snimkama: desetine hiljada ruskih vojnika premještale su se u položaje blizu ukrajinske granice.

“Ta pomjeranja trupa bila su neočekivana, i trebalo je puno truda da smisliš objašnjenje osim da ih planiraš iskoristiti,” rekao je jedan visoki dužnosnik britanske vojno-obavještajne službe (DI). Pored satelitskih snimaka, presretnute su i vojne komunikacije. Nisu direktno spominjale invaziju, ali uključivale su radnje koje ne bi imale smisla da se nije radilo o planiranju napada. Pojavljivali su se i drugi indikatori: proruske grupe koje su postavljale temelje za vojnu akciju unutar Ukrajine, te program povećanja rezervnih snaga unutar Rusije. “Prvi put smo vidjeli informacije koje ukazuju na potencijalnu akciju zapadno od rijeke Dnipro,” rekla je Haines.

Izvori i analiza

Mnogi intervjuisani odbili su precizirati tačne izvore, zbog zaštite metoda i agenata. No, iz intervjua s desecima ljudi koji su vidjeli dio ili sve dokaze jasno je kako su se informacije prikupljale. Dva izvora istaknula su presrete iz Glavnog operativnog direktorata ruske vojske, pod vodstvom generala Sergeja Rudskog, poznatog kao “najinformiranija osoba unutar Glavnog stožera”. Upravo tu su se planirali i dotjerivali ratni planovi, dok su drugi visoki časnici ostali u neznanju.

“Većina ljudi u Rusiji nije znala za plan,” rekao je jedan američki službenik. “Ali da bi to postalo moguće, dovoljno stvari moralo se dogoditi da ih je teško bilo sakriti.”

I dok su medijski navodi poput novinarskog veterana Boba Woodwarda spominjali “ljudski izvor u Kremlju”, većina ključnih podataka dolazila je iz satelitskih snimaka i presretačkih kapaciteta američke i britanske obavještajne agencije (NSA i GCHQ).

Deset sedmica do invazije

Do decembra 2021., SAD i Velika Britanija imale su jasniju sliku Putinovog plana: cilj je bio potpuna okupacija Ukrajine i promjena režima. U Washingtonu je oformljen krizni tim koji se sastajao tri puta sedmično, pripremajući scenarije najgoreg mogućeg ishoda. Ali još uvijek nije postojao čvrst dokaz da je Putin politički donio odluku za pokretanje invazije.

Problem je bio u Evropi i Kijevu. U Parizu, Berlinu i samom Kijevu, mnogi su tumačili rusko gomilanje vojnih trupa kao blef kojim se želi vršiti pritisak na Ukrajinu, a ne stvarni plan rata. “Mi smo krenuli od pitanja ‘Zašto ne bi?’, a oni od ‘Zašto bi?’ – i ta semantička razlika dovodi do potpuno različitih zaključaka,” rekao je britanski obavještajni službenik.

Skepticizam evropskih obavještajaca bio je dodatno poduprt sjećanjima na obavještajni haos prije invazije na Irak 2003. godine. Jedan evropski ministar prisjetio se rasprave s Antonyjem Blinkenom: “Bio sam uvjeren 2003., ali tada smo pogriješili. Ovoga puta, morate nam vjerovati bez da vidite izvore.”

Psihološki blok kod mnogih evropskih službi bio je i vjerovanje da je Putin racionalan i da neće krenuti u plan koji smatraju osuđenim na neuspjeh. Procjene Moskve predviđale su da bi samo 10% Ukrajinaca pružilo otpor – iako je to bilo četiri miliona ljudi, daleko više nego što su Rusi imali snage za suprotstaviti se.

Šest sedmica do invazije

Početkom januara, američki obavještajci dobili su preciznije informacije: invazija bi krenula iz više pravaca, uključujući Bjelorusiju, a desantne jedinice trebale su zauzeti zračne luke kod Kijeva i pripremiti atentat na Zelenskog. Pojedine liste “problematičnih” ukrajinskih političara bile su već pripremljene, dok su proruski kadrovi birani za preuzimanje vlasti nakon invazije.

Burns je posjetio Kijev kako bi iznio svoja upozorenja Zelenskom, no odgovor je bio slab. Sedam dana kasnije, Zelensky je u videu pozvao Ukrajince da ne nasjedaju na predviđanja o ratu. “Duboko udahnite, smirite se i ne idite kupovati hranu i šibice,” govorio je. Ovo savjetovanje, kako se kasnije pokazalo, bilo je katastrofalno za sigurnost hiljada Ukrajinaca.

Uprkos održavanju vojnih kurseva i prijava hiljada volontera, Zelensky duboko nije vjerovao upozorenjima. Situaciju je dodatno kompliciralo što Zapad nije djelovao jedinstveno – Macron i Scholz i dalje su vjerovali da se Putin može pregovorima zaustaviti.

Posljednji dani prije napada

Do sredine febrauara, britanske, američke i neke druge ambasade evakuirale su Kijev, uništavajući osjetljivu opremu. CIA se preselila u tajnu bazu u zapadnoj Ukrajini, ostavljajući SBU-u nekoliko protutenkovskih raketa kao “dar za oproštaj”. Macron i Scholz putovali su u Moskvu uvjeravajući Putina u diplomatsko rješenje, no šest sati razgovora nisu promijenila američko viđenje situacije.

U posljednjem telefonskom razgovoru s Bidenom, Putin je djelovao odlučno i nespremno za pregovore. Američki timovi i dalje su držali visoku pripravnost, dok su ukrajinske obavještajne i vojne agencije pokušavale izbjeći pripremu planova za neizbježni napad. “Svaki put kada bismo razgovarali, vidjelo se u njihovim očima – nije bilo sumnje. Pitali su gdje će predsjednik biti, šta je plan B. Odgovor je bio: nema plana B,” prisjetio se jedan ukrajinski izvor.

Manji krug časnika HUR-a, ukrajinske vojne obavještajne agencije, započeo je tajno planiranje u januaru. Pod krinkom vojnih vježbi, iznajmljivali su sigurne kuće, pripremali novac i održavali vježbe za scenarije napada, uključujući i najgori mogući slučaj: zauzimanje zapadnog koridora za blokadu opskrbe. No, bez odobrenja Zelenskog, planovi su ostali uglavnom na papiru.

Jedan od ključnih trenutaka bio je presret komunikacija čečenskog komandanta u Bjelorusiji Ramzana Kadirova, u kojem je izvještavao da su njegove snage spremne i da će uskoro biti u Kijevu. Ipak, Zelensky je ostao skeptičan, a u Vijeću sigurnosti prevladavao je stav da je cijela situacija smao pritisak, a ne najava rata.

“Bili smo svi u nelagodnoj poziciji, ali pretpostavljam da je najsigurnije bilo slagati se s predsjednikom,” rekao je jedan visoki ukrajinski dužnosnik.

Sumnja Zelenskog dijelom je bila posljedica njegovog savjetnika i šefa ureda Andriya Yermaka, koji je smatrao da Putin neće ići na veliki, dramatični napad. Yermak je održavao kontakte s ruskim kolegama, uključujući Dmitryja Kozaka, i vjerovao je da su američke procjene prenapuhane.

Čak ni sedam dana prije invazije, većina ruskog vrha nije znala što slijedi. “Neko na visokom položaju u Kremlju nazvao me i rekao: ‘Mnogo vojnih ljudi je oko Putina, atmosfera je napeta i nešto se događa, ali ne znamo šta,’” prisjetio se politički insider.

Tri dana prije invazije: Kremlj u posljednjem pripremnom činu

Sve je počelo 21. februara, kada je Vladimir Putin sazvao svoj sigurnosni savjet u jednom od grandioznih, mramornih sala Kremlja. Sjedio je sam za stolom, dok su njegovi saradnici bili razmješteni daleko od njega, na stolicama raspoređenim po prostoriji. Putin je jednog po jednog pozivao na postolje da izraze svoju podršku. Povod je službeno bio formalno priznanje Donjecka i Luhanska kao nezavisnih “narodnih republika”, teritorija koje je Rusija de facto kontrolirala od 2014. godine. Ipak, ispod površine, ovo je bio ratni komitet.

Mnogi u vrhu ruske elite bili su zatečeni dok je Putin tražio njihovu suglasnost. Šef ruske vanjske obavještajne službe, Sergei Naryškin, izgledao je prestravljeno, mucajući kroz konfuzan odgovor koji je Putina natjerao da se podsjeti na nadmoć uz sarkastičan smiješak, prije nego što je konačno osigurao formalni pristanak.

Jedan ruski izvor opisao je atmosferu u toj sobi kao podsjećanje na proljeće 1941. godine, kada su Staljinovi šefovi obavještajnih službi pokušavali upozoriti lidera na nadolazeću invaziju nacističke Njemačke, ali nisu željeli pretjerano pritiskati zbog Staljinove uvjerenosti da se to neće dogoditi. “Naryškin je imao informacije o Ukrajini koje nisu odgovarale onome što su svi drugi govorili. Ali on je bio slab i neodlučan, a Putin je želio da svi budu viđeni kao dio odluke. Zato ste vidjeli ponašanje koje ste vidjeli,” rekao je izvor.

Van svih dešavanja, dogodila se i zapanjujuća interakcija s Dmitryjem Kozakom, Putinovim kontaktom za Ukrajinu. U Washingtonu poznat kao tvrdokožac, privatno je bio užasnut invazijom, koju je u potpunosti shvatio tek na dan sastanka. Kozak, koji Putina poznaje desetljećima, bio je jedina osoba u prostoriji dovoljno hrabra da se suprotstavi. Sa strateške, a ne moralne pozicije, upozorio je da bi invazija bila katastrofa, iako nije bilo jasno hoće li se raditi o ograničenoj akciji u Donbasu ili punom ratu. Nakon sastanka, nastavio je raspravu s Putinom licem u lice u ogromnoj sali.

Milioni Rusa koji su pratili televizijske prijenose nisu vidjeli nijednu od ovih scena. Umjesto toga, čuli su Putina kako pita: “Postoje li druge tačke gledišta ili posebna mišljenja o ovom pitanju?” – pitanje na koje bi uslijedila potpuna tišina.

Dva dana prije invazije: Ukrajina pod pripravnošću

Dan nakon Putinove predstave, 22. februara ukrajinski sigurnosni savjet održao je sastanak u Kijevu. Prije same sjednice, zapovjednik Valerii Zaluzhnyi pokušao je prikupiti podršku za uvođenje ratnog stanja, što bi mu konačno omogućilo pomicanje trupa. U prostoriji ga je podržavao ministar odbrane Oleksiy Reznikov, ali Zelensky je i dalje bio zabrinut zbog panike u javnosti. Savjet je odbio ratno stanje, odlučivši se za blažu mjeru – uvođenje izvanrednog stanja.

Samo nekoliko sati kasnije, šef sigurnosnog savjeta Oleksiy Danilov predao je Zelenskyom crvenu mapu s vrhunskim tajnim obavještajnim izvještajem o “direktnoj fizičkoj prijetnji” predsjedniku – drugim riječima, timovi za atentat bili su na putu. Zelensky je informaciju prvo odbacio, ali kasnije u Mariinskoj palači Kijevu upozorio poljske i litvanske lidere da bi to mogao biti posljednji put da ga vide živog. Poljski obavještajci odmah su ih uz pratnju odveli u prema zapadu, po hitnom protokolu.

Poljski ambasador u Ukrajini, Bartosz Cichocki, ostao je u Kijevu i primio je tajni telegram iz Varšave: invazija počinje te noći. Ovo je bio jedan od posljednjih službenih dokaza – kasnije su se zidovi poljske ambasade tresli dok su obavještajci uništavali šifriranu opremu, sprječavajući da padne u ruske ruke. Cichocki je izašao van da udahne svjež zrak i vidio obične ljude Kijeva kako večernje obaveze obavljaju normalno, potpuno nesvjesni katastrofe koja je nadolazila.

Osam sati prije napada: haos u Evropi i Kijevu

Iako su Varšava, London i Washington sada bili sigurni, Pariz i Berlin ostali su skeptični do posljednjeg trenutka. Francuski i njemački obavještajci prihvatili su mogućnost vojne akcije, ali odbijali su vjerovati u puni napad na Kijev. Njemački šef BND-a, Bruno Kahl, sletio je u Kijev kasno 23. februara, dok su američke, britanske i poljske službe već zaključile da su ruski nalozi za napad aktivirani. Njemački šef odbio je odmah napustiti grad, i evakuacija je morala biti organizirana uz pomoć poljske obavještajne službe, kroz puteve zagušene izbjeglicama.

U ukrajinskom generalštabu, Zaluzhnyi i njegovi generali poduzeli su zadnje pripreme: postavljanje mina u Crnom moru kod Odesse, premještaj jedinica na strateške pozicije, potezi koji su bili protuzakoniti, ali nužni. Obavještajna služba HUR nastavila je tajne pripreme; tri dana prije invazije, direktor Kyrylo Budanov primio je detaljan briefing o ruskim planovima zauzimanja zračne luke Hostomel, što je omogućilo posljednje pripreme za odbranu.

Na samom pragu rata, Budanov je primio ključnu informaciju od Denysa Kireeva, ukrajinskog bankara s dubokim kontaktima u ruskoj eliti, koji je potvrdio da je odluka o invaziji donesena i dostavio precizne informacije o vremenu i pravcu napada. Kireev je ubrzo likvidiran, nakon što ga je SBU pokušao privesti.

Zelensky je tog dana prvi put otvoreno priznao ozbiljnost situacije pred stranim liderima i snimio video poruku za ruske građane: “Ako napadnete, vidjet ćete naše lice. Ne leđa, već lice.” No, privatno, on i njegova supruga Olena proveli su noć gotovo normalno, tek kasnije žurno pripremajući torbe dok su eksplozije odjekivale gradom.

Invazija: početak rata

Dana 24. februara u 4:50 po kijevskom vremenu,  Putin je objavio početak “specijalne vojne operacije”. Minutima kasnije, ruske snage započele su raketne udare na ciljeve oko Kijeva. Zelensky je stigao u predsjednički kompleks, gdje je prvi poziv bio Boris Johnsonu: “Zovi Putina i reci mu da zaustavi rat.” Kasnije su uslijedili pozivi u Pariz i Washington, a parlament je u hitnom postupku uveo ratno stanje.

Dok se Zelensky presvlačio u vojnu odjeću, Putin je primio pakistanskog premijera Imrana Khana u Kremlju, kao da rat koji je upravo započeo ne postoji. Putin je ostao smiren, čak je razgovarao o bilateralnim pitanjima i organizirao iznenadni, raskošni ručak za Khana, rekavši mu: “Ne brini za to. Završit će za nekoliko sedmica.”

Posljedice: rat koji se nastavlja

Četiri godine kasnije, rat još uvijek traje. Procjenjuje se da je poginulo oko 400.000 ruskih vojnika, a Rusija je osvojila tek 13% više teritorija Ukrajine nego što je imala na početku 2022. godine.

Za britanske i američke obavještajne službe, Putinov brutalan napad na Ukrajinu bio je istovremeno i potvrda njihove stručnosti. Mjesecima su pratili ratne planove koje je Putin držao u tajnosti čak i od vlastite elite. Dvadeset godina nakon iračkog debakla, pokazalo se da su njihovi scenariji bili tačni, uprkos skepticizmu većine. Uslijedila je nova razina poštovanja partnera prema CIA-i i drugim američkim službama, te interes za bližu suradnju, iako nije jasno je li taj entuzijazam preživio Trumpovu administraciju.

No, koliko god su bili precizni u nekim procjenama, London i Washington precijenili su rusku moć i podcijenili ukrajinski otpor. Pretpostavljali su da će nakon invazije Ukrajinci upravljati partizanskim pokretom protiv ruskih okupatora, dok bi vlada radila iz egzila ili vladala zapadnim dijelom zemlje. “Do samog dana invazije, vjerovalo se da ovo neće dugo trajati,” rekao je službenik britanske odbrambene obavještajne službe. “Očekivali smo da će ruske snage brzo doći do zapada Kijeva, nakon čega bi rekli: ‘Posao obavljen, neko drugi neka preuzme ostalo.’”

Amerikanci su imali slična očekivanja. “Mislili smo da će Rusi biti učinkovitiji na početku – zauzeti Kijev za nekoliko sedmica, a Ukrajinci bi se tada reorganizirali,” rekao je Jake Haines.

Evropske službe, koje su toliko pogriješile u procjeni invazije, objašnjavale su to zdravim skepticizmom: “Nismo vjerovali da će se to dogoditi jer je ideja da uđu u Kijev i instaliraju marionetsku vladu bila potpuno luda,” rekao je jedan evropski obavještajac. I zaista, pokazalo se da je bila – potpuno luda.

Problem je dijelom bio i u oslanjanju na ruske vlastite procjene sposobnosti svojih snaga. “Sistem ih potiče da stvari prikažu boljima nego što jesu,” rekao je američki obavještajac. Putinov mali krug planera stvorio je previše samouvjeren plan, koji nije bio podvrgnut ozbiljnoj kritici stručnjaka upoznatih s ukrajinskim realnostima. Ruske trupe ušle su u Ukrajinu očekujući “hiruršku” operaciju promjene režima s minimalnim otporom, umjesto krvavih bitaka koje su ih čekale.

Zelenskyjev prkos u danima nakon invazije bio je neočekivan faktor. Washington i Moskva pretpostavljali su da će ili biti ubijen ili pobjeći. Biden ga je savjetovao da napusti Kijev ili čak zemlju, ali Zelensky je ostao. Njegovo vođenje u prvih nekoliko ključnih sedmica nadahnulo je ukrajinsko društvo i preokrenulo očekivanja, a također je zakopalo kritike zbog neodazivanja na američka upozorenja uoči rata.

Od tada, Ukrajina je u ratu, s malo vremena ili volje za raspravu o tome je li se moglo bolje pripremiti društvo prije napada. No, pitanje se možda opet pojavi, posebno ako buduće izbore Zelensky bude konkurirao s bivšim zapovjednikom vojske, a sada ambasadorom u Londonu, Valerijem Zaluzhnym, koji je tražio jače pripreme, ali je odbijen. “Neuvođenje ratnog stanja na vrijeme skupo nas je koštalo,” rekao je Zaluzhnyi.

S druge strane, neki sugeriraju da bi upravo Zelenskyjeva odluka da ne diže paniku – iako neplanirana – mogla spasiti Ukrajinu. “Da je počeo upozoravati, društvo bi se prepalo i milioni bi pobjegli. Zemlja bi vjerojatno pala,” rekao je jedan general HUR-a.

Naučene lekcije

Evropske službe koje nisu predvidjele invaziju suočile su se s periodom introspektivne kritike. “Cijeli smisao obavještajne službe je predvidjeti kada će doći sljedeći rat, a mi smo potpuno podbacili,” rekao je jedan evropski službenik.

Historija pokazuje da analitičari teško predviđaju događaje koji dramatično prekidaju kontinuitet prošlih iskustava. Ljudi nisu mogli zamisliti kako bi veliki evropski kopneni rat izgledao u 21. stoljeću i zato su ga smatrali malo vjerovatnim. Skepticizam je često sigurnija opcija – pogreške se lakše opravdaju ako ne predviđate nemoguće.

Ukrajinska iskustva mijenjaju tu paradigmu. “Najvažnije što smo naučili je da moramo razmatrati scenarije najgoreg mogućeg slučaja mnogo više nego prije,” rekao je jedan njemački službenik.

Danas, svijet je u novoj eri neizvjesnosti. Vježbe evropskih vojnih snaga fokusiraju se na održavanje reda nakon masovnih napada na energiju i komunikacijske mreže, dok Kanada po prvi put u sto godina modelira scenarije potencijalnog američkog napada.

Ključna lekcija? Ne isključujte mogućnosti samo zato što su nekada djelovale nemoguće ili pretjerane.

federalna.ba