Kako rad u američkim zatvorima lomi tijela i umove za male novce

Susan Dokken, koja je trenutačno u programu povratka u kuću na pola puta u Kaliforniji, radila je tokom cijele kazne u zatvoru, čak i nakon što je pretrpjela moždani udar i bila joj je potrebna dodatna pomoć – zahtjev koji je ignorisan.

"Nisam moglao raditi i nisam trebala, godinu dana nisam mogla ni pričati", priča 60-godišnja Dokken.

Tokom pandemije poslana je raditi u obližnji muški zatvor kako bi spremala ručak, uprkos tome što se nije osjećala sigurno i imala je medicinske probleme koji nisu bili liječeni, poput anemije i potrebe za zubnom protezom koju nikada nije dobila.

“S mojim zdravstvenim problemima, uopće me nije trebalo tjerati da radim”, govori Dokken. “Plaća je tako niska, a ono što vas tjeraju da radite jednostavno nije u redu.”

Među više od 1,2 miliona Amerikanaca koji su trenutno zatvoreni u saveznim i državnim zatvorima, dva od tri zatvorenika su prisiljeni raditi. Često nazivan modernim ropstvom, 13. amandman američkog ustava ukinuo je ropstvo ili prisilno ropstvo, ali je uključio iznimku za zatvorenike.

Dokkenina plata je počela s 12 centi po satu, a zatvorenici imaju mogućnost nakon pozitivnih recenzija povećati svoju plaću na 24 centa po satu, dok im se naplaćuje puna cijena za kupnju osnovnih potrepština putem trgovine. Dokken je objasnila da će im se, ako zatvorenici odbiju raditi, ukinuti povlastice, a možda će to ući i u njihov dosje, što bi ih pratilo do uvjetnog otpusta i uvjetne kazne.

Prije nego što je počela raditi u muškom zatvoru, Dokken je šila odjeću za američku vojsku, a ako ona ili drugi zatvorenici ne dostignu kvotu produktivnosti, 2500 kratkih hlača dnevno, njihova bi plata od samo nekoliko centi po satu biti smanjena. Prema izvještaju iz juna 2022. koje je objavila Američka unija za građanske slobode, zatvorski rad generira više od 11 milijardi dolara godišnje, s više od 2 milijarde dolara generiranim proizvodnjom robe i preko 9 milijardi dolara generiranim uslugama održavanja zatvora. Plate se kreću u prosjeku od 13 centi do 52 centa po satu, ali mnogi zatvorenici ne dobiju ništa, a njihove niske plaće podliježu različitim odbicima.

Sarah Corley bila je zatvorena u Missouriju i Georgiji tokom nekoliko puta u proteklom desetljeću, gdje je radila dok je bila zatvorena bez ikakve plate u Georgiji i s različitim platama u Missouriju od nekoliko centi do nekoliko dolara dnevno, ovisno o radnom zadatku.

Umjetnica, Corley je rekla da trenutačno prodaje slike za nekoliko stotina dolara po komadu, ali dok je bila u zatvoru, kao jedan od njenih radnih zadataka, popravno osoblje stalno je od nje naručivalo da radi umjetnine za njihovu ličnu upotrebu bez ikakve naknade.

“Slikala sam vrlo skupe slike za osoblje, a oni su to dobijali besplatno”, rekla je Corley. “Naknada koju sam dobila bile su slike rada nakon toga. Shvativši koliko sam komada upravo napravila besplatno, bilo je zaprepašćujuće, jer većina njih su platna veličine 16 x 20 inča, oko 25 komada. Danas ih prodajem za između 400 i 600 dolara, a ti službenici su ih dobijali besplatno.”

Corley je objasnila da je teško raditi u zatvoru dok su osnovne potrepštine koje se prodaju preko zatvorske trgovine tako skupe, a zatvorenici ne dobijaju ni odgovarajuću hranu ili osnovne proizvode, zbog čega se teško brinuti o sebi ako već nemate novca ili ako neko izvana stavlja novac na vaš račun. Nakon posla, primijetila je Corley, morate se boriti za tuširanje ili doći u red, te nemate vremena za odmor i oporavak od posla u zatvorskim uslovima.

Također je radila za Odjel transportacije dok je bila zatvorena, brinula se za travnjake, skupljala smeće i otpadne tvari s ceste i prskala pesticidima, a sve bez ikakve obuke na poslu ili odgovarajuće sigurnosne zaštite.

“To su teški poslovi, posebno za žene i nisu plaćeni, teški su za vaše tijelo. Nosite izuzetno teške ruksake s hemikalijama u njima, rušili smo stabla, stvari koje ne biste dobrovoljno učinili. To je puno posla za ništa novca", rekla je.

U izvještaju ACLU-a navodi se da je 76% ispitanih radnika izjavilo da su bili prisiljeni raditi ili su se suočili s dodatnom kaznom, 70% je izjavilo da si ne mogu priuštiti osnovne potrepštine na platu za zatvorski rad, 70% izjavilo je da nisu prošli formalnu obuku za posao, a 64% je izjavilo da je zabrinuto za svoju sigurnost na poslu.

Zatvorski radnici također su isključeni iz osnovne zaštite radnika prema saveznim i državnim zakonima, od prava radnika u pogledu zaštite sigurnosti, sindikalnih prava ili osnovnih zakona o platama. Vrsta posla varira, od radnika koji obavljaju dužnosti održavanja zatvora kao što su domar, priprema hrane, održavanje i popravak ili osnovne usluge, do javnih radova kao što je izgradnja, rad za zatvorsku industriju koja proizvodi robu i usluge drugim vladinim agencijama putem korporacija u državnom vlasništvu ili proizvodnja dobara i usluga za privatnu korporaciju.

James Finch je prvi put radio vani na uređenju okoliša dok je bio u zatvoru na Floridi prije otprilike 10 godina i tvrdio je da je vraćen na posao nakon što je otišao u bolnicu zbog toplinskog stresa. Kasnije je radio u tvornici za reciklažu dok je bio u zatvoru, bez nadzora ili obuke, i dok je tamo radio počeo je osjećati simptome Bellove paralize, djelomičnu paralizu lica i nije tražio odgovarajuće liječenje jer bi to zahtijevalo vožnju zatvorskim kombijem u bolnicu nekoliko puta sedmično dok su u okovima.

"Nikada nisam dobio ni dio plate za bilo koji posao koji sam obavio", rekao je Finch. “Mislio sam da će mi se lice vratiti u normalu, u većini slučajeva se vrati, ali moje nije.”

Aisha Northington, koja je 2011. puštena iz zatvora u Georgiji, radila je cijelo vrijeme u zatvoru bez ikakve plate za bilo kakav posao koji joj je dodijeljen.

“Čak sam vidjela neke ljude koji su to odbili i bili su poslani u samicu”, rekla je Northington. “Vrlo je obeshrabrujuće. Treba prestati s tim. Nehumano je.”

federalna.ba/The Guardian