Joana Mallwitz je prva žena koja je vodila berlinski orkestar. I, ne, nije gledala film Tar

Lik Joane Malwitz mjesecima je krasio bilborde širom Berlina, najavljujući njen dolazak kao novog vodećeg dirigenta u Konzerthausu. Ona je, kažu, „sljedeća velika stvar“. Donedavno virtuelno nepoznata figura u Berlinu, muzičarka kaže da više ne može ići ni u supermarket ili lokalnu pekaru a da je ne prepoznaju.

„Nagomilavanje je bilo masivno“, kaže Malwitz, koja je inaugurisana prošlog mjeseca. „Morala sam sve to da odgurnem od sebe, spasavajući se takoreći, koncentrišući se na upoznavanje muzičara, ili na to kako želim da dirigujem 17. takt određene simfonije na violini.”

Mallwitz sa izvjesnom nelagodom pokušava objasniti entuzijazam s kojim je primljeno njeno imenovanje. Tu je njena mladost. Započevši karijeru sa 19 godina, sada je, sa 37 godina, daleko najmlađa muzička direktorkica koja je vodila kuću u prepunom berlinskom svijetu klasične muzike, koji ima sedam velikih orkestara i tri opere.

Tu je i činjenica da je žena. U više od 300 godina u kojima je grad dokazao svoj globalni status uspješnog i uticajnog muzičkog centra, njeno imenovanje označava prvi put da je žena na vrhu vodećeg berlinskog orkestra. „Ovo apsolutno nije relevantno za moj rad“, kaže ona, pristupajući tom pitanju s oprezom. „Kada stojite ispred orkestra, brine vas samo jedno pitanje: ‘Da li funkcioniše ili ne?’ Od toga zavisi život dirigenta”. S druge strane, Malwitz brzo kaže da ona nije realitätsfremd – van dodira sa stvarnošću. „Shvatam da još uvijek postoji potreba da se razgovara o ovim stvarima. Savršena situacija bi bila da stignemo na mjesto kada više neće biti zanimljivo ni postavljati to pitanje.”

Poređenja između Malwitza i Lidije Tar – šefice dirigenta velikog berlinskog orkestra koju je igrala Cate Blanchett u psihodrami Toda Filda – bila su česta. Bilo je čak i spominjanja navodnog angažiranja Malwitzove od strane tima za publicitet Konzerthausa. Ona ih elegantno odbacuje. „Znam da je smiješno. Zaista želim da pogledam film i obožavam Cate Blanchett, ali bilo je tako hektično da nisam imala vremena.

„Ali poređenja između mene i nje – pa, to je samo kosa, zar ne? Da budem iskrena, ljudi su mi govorili posljednjih 20 godina da ja i Blanchett pomalo ličimo. I znaš, sigurna sam da ona nema pojma o meni.”

Prijatelji – možda isti oni za koje kaže da su je prvobitno pokušali odvratiti od dirigovanja “svijeta ajkula” – rekli su joj dovoljno o filmu da bi se zapitala da li je “zapravo dobra stvar” da se poredi sa izmišljeniom Tár, oholom, paranoičnom, autokratskom.

Nasuprot tome, muzičari koji rade pod Mallwitzom govore o njenom nedostatku oholosti. “Apsolutno skromna, potpuno podređena muzici” tako je opisuje jedan harfist iz Nirnberškog državnog pozorišta. Kada je Malwitz otišla kao generalni muzički direktor nakon pet godina u bavarskom gradu, 65.000 ljudi prisustvovalo je emotivnom oproštajnom koncertu na otvorenom u julu.

Iako se za njih općenito zna da nikog ne hvale, berlinski muzički kritičari bili su neobično burni. Recenzent njenog debitantskog nastupa u Konzerthausu u berlinskom tabloidu BZ opisao je njen stil dirigovanja kao stil „visokog napona”, njenu interpretaciju Prokofjeva kao „osvježavajuću, sirovu, riskantnu”, kao i da je izazvala „galopirajući mladalački furora” Berlinske simfonije Kurta Weillova. The Süddeutsche je pohvalio njenu sposobnost da „probije emocionalne dubine“ muzike.

Der Spiegel je Malwitzovu, koja je imala samo tri godine kada je pao Berlinski zid, opisao kao "antitezu zastarjele slike maestra", oličenog u tako visokim figurama kao što je 80-godišnji Daniel Barenboim, čija je ostavka iz zdravstvenih razloga nakon trideset godina na mjestu direktora, izazvala šok širom zajednice klasične muzike kao i njegovog nedavno najavljenog nasljednika i bivšeg rivala, 64-godišnjeg konzervativca Christiana Thielemanna.

Diplomatski vješto, ona odgovara: "Znate, ima i toliko drugih ljudi, muškaraca i žena, koji su kontrapunkt antičkom maestru."

Ona je čestitala Thielemannu, kaže, prisjećajući se radosti koju je kao student prije dvije decenije u Berlinu osjetila što je prisustvovala njegovim probama, i radosti zbog drugih velikih gradskih dirigenata, poput Sir Simona Rattlea. “Pomislila sam: ‘ovo je nevjerovatno’ – ova vrsta podrške, drugarstva i razmjene je ono što ovaj grad čini tako bogatim. Pogrešno je govoriti o rivalstvu. Možete naučiti nešto od svakog i svi su različiti. Privilegija mi je što sam sada mali dio toga.”

Istovremeno, kaže: „Više nije dovoljno reći da ću obući kaput, izaći na binu, nakloniti se, režirati svoju simfoniju i očekivati da ljudi budu privučeni u koncertnu dvoranu. Bilo bi drsko misliti da je to slučaj.“

Ona želi da dopre do "ljudi koji još ne znaju koliko bi mogli biti strastveni prema klasičnoj muzici jer je nisu nužno iskusili". Njen zaštitni znak takozvani Expeditionskonzert format, u kojem zajedno sa muzičarima vodi publiku na putovanje kroz muzičko djelo uoči koncerta, su rasprodani događaji i njen vlastiti način komuniciranja svoje strasti prema muzici.

Sjeća se da je imala 16 godina i vidjela izvedbu Le Sacre du Printemps (Obred proljeća) Igora Stravinskog. Uzela je partituru i donijela je u školu. “Bila sam oduševljena time, bila sam na vrhuncu, i jednom sam rekla svojim prijateljima da su odjednom svi zavoljeli Sacre.”

Nedavno je jednu nedjelju poslijepodne sjedila na rubu klavirske stolice na pozornici, opisujući zarobljenoj publici prepunog Konzerthausa ogroman skandal koji je "šarmantno disonantno" djelo izazvalo na svjetskoj premijeri u Parizu 1913. godine. Stravinski je, objasnila je, završio komponovanje pod uticajem nepodnošljive zubobolje.

"I opet nije izgubio ništa od svoje moći", rekla im je.

federalna.ba/The Guardian