Jeruzalemljanin – Nedžad Maksumić

**

Dobro je čitati ... Čitati poeziju, u tišini ... uhvatiti notu i tišinu nedorečenosti u versima ... „jer, upravo ta tišina nedorečenost otkriva nam samog pjesnika“ – S.Musabegović

**

Davne 1983.godine objavljena je knjiga poezije „Čovjek u moru“. Prva je to knjiga versa Nedžada Maksumića. Tih godina u časopisima tadašnje nam domovine Nedžad Maksumić objavljuje i kratke priče i naravno poeziju. Do naredne knjige, ovaj put proznih zapisa, proći će više od deset godina, u kojima se desio rat, izbjeglištvo, beskućništvo ... desilo se odrastanje, zrelost. „Regna un grande silenzio“ - „Vlada velika tišina“ – dnevnički zapisi su objavljeni u Italiji, 1994.godine. Poezija Nedžada Maksumića, u prevodu Silvia Ferraria, uvrštena je u antologiju savremene bosanskohercegovačke književnosti, „Qualcuno dovra dopo tutto“. Ova Antologija objavljena je u Rimu. Tekst „Putokazi razbacani po zemlji“ prvi put objavljen je 1994.godine, zatim i kao popratna knjižica uz cd „Materiale resistente“, a nešto kasnije i u knjizi istog naslova. U Antologiji savremene svjetske poezije „House of many rooms“, u izboru Janis Ladd, objavljenoj u Londonu 1997.godine, nalazi se i poezija Nedžada Maksumića, u prevodu Celie Hawkesworth.

**

Roman Nedžada Maksumića, „Treće lice jednine“ ima dva izdanja – prvo u izdanju Izdavačke kuća „Dobra knjiga“, 2018.godine, a drugo izdanje objavila je Izdavačka kuća Buybook, godinu poslije. Septembra 2023.godine u okviru Trećeg međunarodnog Festivala lutkarske umjetnosti promovirana je zbirka kratkih drama za djecu „Šuma na kraju svijeta i drugi komadi za djecu“ autora Nedžada Maksumića. Knjiga poezije „Jeruzalemljanin“, koju čitamo u narednim minutama, objavljena je 2006.godine u izdanju Izdavačko-knjižarskog društva Mutevelić, u Biblioteci Beta.

**

Nedžad Maksumić, osim što piše poeziju, glumac je, reditelj. Od 1978.godine traje veza Nedžada Maksumića i teatra – od Mostarskog teatra mladih, Privremenog pozorišta, Teatra Lik; italijanskih teatara u Dženvoi, Breši i Bolonji - Teatra del Mediteraneo, Teatra Attori in corso, Teatra L'impasto; od 1997. godine u Pozorištu lutaka Mostar Nedžad Maksumić je i glumac, i reditelj, autor mnogih tekstova i songova za predstave. Iznimno širokog spektra interesiranja, Nedžad Maksumić sa podjednakom strašću ulazi i u književnost i u teatar.

**

Riječ književnika pok.Stevana Tontića na promociji
knjige poezije Nedžada Maksumića ”Jeruzalemljanin”
u izdanju IKD ”Mutevelić”, Biblioteka Beta, 2006.

Poeziju Nedžada Maksumića iz njegove prve zbirke ”Čovjek u moru!”, koja je izašla 1983. godine, čitao sam tada, a poslije toga možda još par pjesama u nekim književnim časopisima. Moram da kažem da ta prva zbirka nije na mene, ako se dobro sjećam, ostavila neki poseban utisak, ali kada sam, prije gotovo godinu dana, čitao rukopis ove nove zbirke, moje iznenađenje je bilo vrlo veliko, baš zato što je to bio rukopis jednog sasvim zrelog i vrlo ozbiljnog pjesnika. I sada, kada sam ponovo čitao tu poeziju u knjizi, taj se utisak samo potvrdio.

Zbirka poezije ”Jeruzalemljanin” sadrži pjesme koje su pisane od 1982. do 1998. godine, dakle u prilično velikom vremenskom rasponu, i nejasno je zašto i prije nisu objavljene u obliku knjige. Razmišljam da je to možda i stoga što Maksumić, kako stoji u bilješci o autoru, ”nije član nijedne književne grupe ili udruženja”. Znači da on ne pripada književnim koterijama, kako ustvari i valja za jednog pjesnika. Uostalom, isplatilo se dugo čekanje na pojavu ove zbirke, jer je pred nama zaista ozbiljna poezija jednog vrlo samosvojnog autora, koji itekako ima šta da nam kaže.

Najveći broj pjesama zbirke iznenađuje upravo ozbiljnošću tematizovanja ljudske sudbine i zrelošću pjesnikovih razmišljanja i njegovog poetskog izraza. Opšti utisak je da je autor ovih pjesama čovjek sa velikim i tegobnim iskustvom, neko ko se suvereno kreće u mitologiji i istoriji, i naravno, u istoriji književnosti, ukratko, neko ko je čitao velike pjesnike i ”vidio svijeta”, kako se to kaže. Stoga je njegova misao često oblik parafraze drevnih mitoloških, religioznih i pjesničkih nalaza o ljudskom slučaju na Zemlji, o životu pod stalnom prijetnjom zatiranja, progona, masovnog uništenja, čiji je najpoznatiji oblik sam rat. Najmanje dvije trećine ovih pjesama i jesu nastale u ratu, izbjeglištvu ili u egzilu, najprije neko vrijeme u Splitu, a potom nekoliko godina u Italiji. Istovremeno, pjesnikov izraz je moderan, ali bez ikakvih modernističkih burgija i hirovitih formalno-jezičkih inovacija kakve srećemo u avangardnim pjesničkim pokretima prve polovine XX vijeka ili u postmodernizmu posljednjih decenija, čije je glavno svojstvo nestajanje pjesničkog lirskog subjekta u poetskim radovima kao intertekstualnim proizvodima za masovnog konzumenta. Maksumić se priklanja jasnom jeziku modernizovane tradicije, kakvim su se, naprimjer, služili Konstantin Kavafi, Česlav Miloš, što je u svojoj recenziji zapazio i Senadin Musabegović, nemajući nikakve potrebe da, eksperimenta radi, ”dubi na glavi” kako bi izmajstorisao neko zagonetno provokativno ”malo čudo od pjesme” po volji ovog ili onog književnog žreca uticajnog kritičara, jer ma koliko da su gorka iskustva o kojima pjeva, Maksumić, čak i kada izražava sumnju, još vjeruje u jezik poezije i u mogućnost da se poezijom uobliči i prenese nešto što bitno određuje našu egzistenciju i tragiku u istoriji. Između uvodne pjesme pod naslovom Dolina suza iz 1984. pa do završne, naslovne i vjerovatno najznačajnije pod naslovom Jeruzalemljanin, Maksumić se kreće u širokom polju individualnog i kolektivnog iskustva.

Već u pjesmi Terapija iz 1982. godine, a to je najranija pjesma u zbirci, on će sažeto, a pomalo naivno i individualistički, formulisati svoj odnos prema smrti i prema onome što će nas desetak godina kasnije tek zadesiti. Evo te pjesme u cjelosti:

Sahranite me na najvećem groblju
Ne volim samoću

Ne znam kako ću podnijeti smrt
Nju niko ne podnese

Uzeću tabletu protiv smrti
I utopliću se

Samo ne smijem piti hladno
I ratovati

(Terapija)

U pjesmi Požuri iz 1984. pjesnik već sluti krvavi haos ”u ovom gradu od pedlja”, a zatim veli da ”već kipi u ovom kazanu od pedlja”, dozivajući svog ubicu da mu što prije zarije nož ”u srce i u oči”. Ovo, dabome, liči na novozavjetno podmetanje drugog obraza, a mene je podsjetilo na čuvenu izjavu onog starca u jasenovačkom logoru koji je svom dželatu mimo rekao: ”Samo ti, sinko, radi svoj posao”. To je duboko pjesnički stav u kojem duh pobjeđuje nasilnika, ali ne njegovim, već potpuno drugačijim sredstvima.

U pjesmi Običan trenutak dokolice iz 1993. godine, pisanoj u splitskom izbjeglištvu, pjesnik i progonstvo tumači:

(… )
Kao nametnuto dobro
Kao dobro došlo zlo
Kao slučajnu
Ali veliku korist
Za moju
Dotad zbrinutu
Uljuljkivanu dušu
Za moje pisanje
Kojem već prijetilo je
Samozadovoljstvo
I manir
(…)

(Običan trenutak dokolice)

U Pjesmi o stidu pjesnik kaže:

(…)
Potroših tolike godine tumačeći
krivo
Jasne sadržaje
Proste riječi
(…)

(Pjesma o stidu)

zbog čega se, po otkriću svih potencijala zla u čovjeku i njegovoj istoriji, sada mora da stidi. Ova pjesma napisana je u Đenovi 1994. godine.

Sve što potom piše pjesnik piše ”kao brodolomnik” kako on kaže, a ipak nastoji, kao što se veli u pjesmi Mjesto za nadu iz 1992. godine ”da ostavim mjesta nadi / Koje sam nemam više”.

Udrugom dijelu knjige dominiraju pjesme čiji su junaci mitološki ili, pretežnije, istorijski likovi, kao Odisej, Sokrat, Aleksandar, Cezar, Isus koji na magarcu ulazi u Jerusalim govoreći: ”Jadan sam ja car / Tuga je moja velika”, zatim Vijon, Kortes, Napoleon, Staljin i neki drugi. Sve su to pjesme o moći i nemoći pojedinca u istoriji, o propadanju i uništavanju, o vječno istom kruženju sudbinskih karata koje miješaju nevidljive sile i silnici na Zemlji.

Tu su i nekolike pjesme čiji se izraz oslanja na narodne tužbalice, bugarštice, pjesme o ljubavi u ratu i o stradanju same ljubavi.

Završna pjesma Jeruzalemljanin neka je vrsta sinteze pjesnikovih iskustava sa životom i smrću i neka vrsta njegovog creda. Istakao bih par strofa iz ove pjesme, gdje govori taj Jeruzalemljanin, star već ”tri hiljade godina”:

(…)
Znam da je svako vrijeme
I spokoj i prijetnja
Da uvijek u zoru
Vrijedi pogledati
Da li se promijenila zastava
Na brdu iznad grada

Preživjeh dvadeset opsada
Jedino je što naučih
Da će opsjedani opsjedati
Oni čije kuće gore
Paliti kuće onih što ih pale
Da će umoreni biti oni što more
Jer sve je prolazno
I sve vječno
(…)

(Jeruzalemljanin)

To je, možda, i najviši trenutak ove knjige i jedan zaista značajan trenutak u bošnjačkoj i savremenoj bosanskohercegovačkoj poeziji, koji ne bi smio nikako pasti u zaborav.

Sve u svemu, mislim da je ovo jedna od boljih pjesničkih knjiga koje su se posljednjih godina javile u Bosni i Hercegovini. U knjizi, naravno, ima i pet-šest pjesama koje su možda nacrti za pjesme, koje su ostale na nivou nekog torza, ali to nimalo ne umanjuje ukupni izgled i značenje ove, zaista vrlo vrijedne, pjesničke knjige.

Mostar, 10. april 2007.

**

U poeziji Nedžada Maksumića odnos sadašnjosti i religiozne mitske prošlosti je isti, moglo bi se reći, kao odnos između glumca i njegovog zamišljenog lika: u njegovoj je poezji aktuelni sadašnji trenutak glumac, a prošlost, imaginarni lik kojeg glumac treba da glumi. Maksumić neće nastojati da prodre u prošlost, što će reći, u imaginarni lik glumca i da se sa njim identificira; naprotiv, on demaskira predstavljeni imaginarni lik lik, odnosno, on pjesnički demaskira samu tradicionalnu i mitološku paradigmu. Sadašnji aktuelni trenutak kod njega nije određen imperativnom prošlošću, niti je sudbonosno dirigiran prstom tradicije, zato što on ne dopušta da prošlost vlada njim, niti da on vlada prošlošću, njihov odnos počiva na stalnom prožimanju, gubljenju i dramskoj napetosti. Tako je odnos između prošlosti i sadašnjosti mnogostruk; on je isprepleten iz mnoštva utjecaja, preklapanja, razdvajanja, rastakanja.

Centralna tema nacionalne imaginacije je kult kolektivne žrtve, njezino mesijansko uskrsnuće, što kroz rane i poraze narcisoidno ujedinjuje zaboravljeno nacionalno jedinstvo. Čest motiv nacionalnog, pećinskog pamćenja je neki univerzalni religiozni mit koji dobija svoj lokalni, provincijalni kolorit, što u uskim, zategnutim okvirima kao da vidi sav beskraj univerzuma. Maksumićeva zbirka poezije, iako se zove „Jeruzalemljanin“ ne koristi mit kao neku zadatu narativnu paradigmu kroz koju bi objasnila sadašnji trenutak. Naprotiv, ona koristi mit kako bi pojasnila raskol između prošlosti i sadašnjosti i na taj način uronila u ironijsku igru u kojoj se odražava, kao u iskrivljenim ogledalima, pjesnička intimna patnja i usamljenost sa kolektivnom mitologijom.

Kroz koji sadašnji trenutak Maksumić doziva mitološku tradiciju? Taj sadašnji trenutak je njegovo iskustvo izbjeglištva, njegovo iskustvo ne-pripadanja, ne-mogućnosti da se identificira sa nekim mjestom. On ne doziva tradiciju da proročki objasni svoj osjećaj napuštenosti, odbačenosti, i da se u nju vrati, već to čini iz ne-korespondencije između mjesta od kojeg se odvojio i mjesta u kojem trenutno boravi, što i jeste prostor u kojem se odvija njegova poezija. Demaskirajući tradiciju, on ironizira i samoga sebe koji tu tradiciju doziva.

U Maksumićevoj poeziji može se prepoznati mnoštvo pjesničkih utjecaja:ko što su to utjecaji, na primjer, Czeslawa Milosza, Zbigniewa Herberta, Seferija i drugih. Ironijski karakter svoje poezije on crpi, moglo bi se reći, i iz Kavafijeve poetike, tim prije što je Kavafi bio rafiniran pjesnik, koji nije koristio naracije o grčkim bogovima da bi govorio o njihovoj sadašnjoj ili prošloj slavi, već da bi u tišini, u nekom vlastitom kutku samoće, prepoznao likove prošlosti. Ta samoća se proteže i kroz Maksumićeve stihove. On kroz mitološke slike vše govori o vlastitoj, intimnoj samoći koja se u njega ugnijezdila upravo tokom rata. I kao što je Kavafi osluškivao svoje mitološke likove čije su sjenke plele u njemu jednu religioznu posvećenost samoći, tako i ovaj pjesnik osluškuje glasove likova, da bi saopštio krvavu dramu sadašnjosti u kojoj trenutno živi.

Maksumić je suptilan pjesnik, pjesnik koji poeziju živi kao intimno saopštavanje. Njegova poezija govori o njemu samom i onda kada imamo osjećaj da je u stihu nešto nedorečeno, neiskazano. Jer, upravo, ta tišina nedorečenosti otkriva samo pjesnika. Njegove pjesme upravo uspijevaju da običnim svakodnevnim situacijama uhvate zgusnuti osjećaj nedorečenosti.

Iz recenzije Senadina Musabegovića

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar