Ispovijest Ukrajinke o putu od Azovstala i zarobljeništva do slobode

Bilo je kao nešto iz hladnog rata. Nakon pet mjeseci u najozloglašenijem zatvoru u okupiranoj Ukrajini, Alina Panina (25) našla se, bez objašnjenja, u podnožju mosta preko rijeke na ničijoj zemlji sa 107 drugih ukrajinskih ratnih zarobljenica.

Iza Panine se nalazio teritorij pod ruskom okupacijom i njeno iskustvo opsade željezare Azovstal u Mariupolu, kasnija predaja i potom zarobljeništvo u zatvoru Olenivka u Donjecku. Tamo je svjedočila posljedicama eksplozije koja je usmrtila 53 muška zatvorenika, eksplozije za koju je Kijev rekao da ju je napravila Moskva kako bi ušutkala žrtve mučenja.

Ispred, sjeverno, stajali su ruski ratni zarobljenici za koje su ona i druge žene, činilo se, zamijenjene - i slobodna Ukrajina. Sloboda za kojom je Panina, mlađa narednica Nacionalne granične straže, žudjela dok je odbrojavala sate i beskrajne dane s 28 drugih žena u ćeliji namijenjenoj za četiri osobe. Nije naveden nikakav razlog zašto su sada ovdje pod olovno sivim nebom koje zuri preko mosta na jugu zemlje. "Ništa nam nije rečeno", rekla je. Ali onda je stigla naredba.

Hodali su u gotovo tišini preko mosta u Kam’yans’ke, malom selu između dvije vojske. Neznajući hoće li stići na sigurno do završnih koraka. Vozači autobusa koji su ih dovezli držali su upaljene motore kako bi ih se moglo vratiti čim su i stigli, rekla je Panina u prvom većem intervjuu koji je dala neka od žena otkako su prošle sedmice puštene.

A potom, čista radost. “Kada smo vidjeli naše vojnike, neke djevojke nisu mogle suspregnuti emocije”, rekla je. “Uzvikivali su slava Ukrajini. Neke su djevojke počele pjevati himnu Ukrajine.” Čuvši vlastiti jezik kojim govore dužnosnici s druge strane, mnogima je postalo jasno, Panina je dodala: “Neke djevojke više nisu mogle suspregnuti suze i plakale su. Pali su na koljena na zemlju.”

Dok su pjevali i suze tekle, ruski zarobljenici su nespretno stajali sa strane čekajući da odigraju svoju ulogu u razmjeni zarobljenika. “Gledao izravno u njih, ali oni mene nisu gledali u oči”, priča Panina. “Gledali su u zemlju.”

Panina je, govoreći iz vojne bolnice u kojoj se oporavlja od teškog isustva, tog hladnog ponedjeljka ujutro sudjelovala u prvoj razmjeni zarobljenica u kojoj su 108 Ukrajinaca, uključujući 12 civila, razmijenjene za 110 Ruskinja.

Dva dana je provela uživajući u posjeti svojih roditelja Oksane (45) i Volodimira (44), bivšeg rudara. Izgledala je dobro i sabrano, ali njena priča koja je počela u sada uništenom gradu koji je bio izložen ruskom napadu i strahote će dugo ostati u sjećanju Panine i drugih preživjelih.

Kad je Vladimir Putin pokrenuo svoju “specijalnu vojnu operaciju” 24. februara, Panina je provjeravala krijumčarenje tereta sa svoja dva psa tragača, španijela, u luci Mariupolj, najvećoj u Azovskom moru. Naređeno joj je da krene kako bi se pridružila odbrambenim snagama koje su se okupljale u manjoj gradskoj čeličani, poznatoj kao Azovmash, na sjevernom rubu.

Tamo je ostala dok su Rusi ulazili u grad, očajnički pokušavajući umiriti svoje pse dok su eksplozije potresale tvornicu.

“Smirili su se nakon nekoliko sedmica”, rekla je Panina. “Ali bilo je teško. Psi su znali i prije nego što je nešto ispaljeno. Cvilili bi.”

Mariupolj se rušio oko njih, zajedno s ukrajinskom odbranom. Nakon šest sedmica prvi je put vidjela ruske vojnike. “Bili su na udaljenosti od 20 metara od nas”, rekla je. “Vidjela sam Ruse svojim očima i oni su vidjeli mene.”

Ubrzo nakon toga stigla je naredba odbrambenim snagama u Azovmashu da se povuku natrag u masivni kompleks Azovstal kraj luke, gdje su ukrajinske snage planirale postaviti posljednju redutu pod nadmoćnom ruskom vatrenom moći koja je sravnila s zemljom grad od 400.000 ljudi.

Paninin novi dom, zajedno sa 70 drugih pripadnika granične straže, uključujući dvije druge žene, bio je bunker unutar čeličane. “Bilo je jako zastrašujuće. Bunker je bio 100 metara od mora na otvorenom prostoru bez metalnih konstrukcija koje bi ga štitile”, rekla je.

Rusi su 12. aprila preusmjerili pažnju s Azovmasha na Azovstal, rekla je. Sat za satom čeličana je bila gađena teškim topništvom, projektilima iz višecjevnih raketnih sistema i udarima iz zraka, kao i ratnih brodova. Bunker bi "popustio i zaljuljao se" kada bi bivao pogođen. Panina bi izašla samo kako bi svojim psima omogućila kratko vrijeme na svježem zraku. Ostali koji su izašli na borbene položaje nisu se vratili. "Mislim da je najmanje 10 od 70 ljudi u našem bunkeru umrlo", tiho je rekla.

Živjeli su od konzerviranog mesa, makarona i kuhanog žita, kao i psi kada im je nakon sedam dana nestalo konzervi hrane. Ali to se više nije moglo nastaviti. Ranije u maju već je postignut sporazum o evakuaciji civila.

Dana 16. maja, ukrajinski predsjednik, Volodymyr Zelenskiy, objavio je u televizijskom obraćanju da će "branitelji Mariupolja" sada također doživjeti olakšanje. To obraćanje nije stiglo do Panine i njene grupe. “Došao nam je zapovjednik i rekao da je predaja jedini način da spasimo svoje živote. Rekao je: 'Organizirat ćemo popis. Prvih 20 ljudi ranjenih i povrijeđenih vojnika, a zatim drugih 20 ljudi.” Ja sam bila u drugoj grupi”, rekla je.

U 10 sati 17. maja, Panina je izašla na svjetlo da se preda. “Bilo je zastrašujuće jer smo izašli bez oružja i bez pancirnih prsluka. Bila sam sa psima. Hodali smo 5 km od bunkera do ruskih vojnika. Sve je bilo uništeno i svuda su virili neeksplodirani projektili. Kao da su zemlju iskopali kopači.”

Vojska je organizirala da odgovarajući ruski mediji budu prisutni dok su žene tjerane u autobuse koji su ih čekali. “Htjeli su znati ko sam i zašto imam pse, snimali su me”, rekla je Panina. Životinje su joj oduzete, kao i obroci hrane koji su nosili drugi.

Sada kao ratni zarobljenici, skupina nije imala pojma kamo idu niti šta ih čeka. Vozili su se pet sati. Panina je na putu vidjela putokaz za Olenivku, ali nije znala ništa o užasnoj reputaciji zatvora, ni o zlostavljanjima i bijednim uslovima.

Bilo je 21 sat kad je vozilo prošlo pored zidova omeđenih bodljikavom žicom zarobljeničkog logora. Muškarci i žene su razdvojeni, svi su pretraženi i rečeno im je da se skinu. Odneseni su satovi i prstenje. Sada su bili dio sistema.

Panina je s još šest žena odvedena u ćeliju veličine 6 puta 4 metra s četiri gola drvena kreveta. Sljedećeg dana uslijedilo je kratko ispitivanje o prirodi njihovih vojnih uloga. Onda su im se dan kasnije pridružile još dvije žene. Nakon sedam dana bilo je 28 ljudi u jednoj maloj ćeliji.

Rusi su im nakon nekoliko dana dali nekoliko madraca, a u ćeliji je bilo dovoljno prostora u ćeliji koja je također imala i otkrivenu rupu u zemlji koja je služila kao toalet. Zatvorenici su ostali u odjeći koju su iznijeli iz tvornice Azovstal. Jedini odmor od četiri zida oko njih bila je petnaestominutna šetnja jednom dnevno u dvorištu. Imali su priliku tuširati se jednom sedmično, iako se i to pokazalo neredovnim.

“Naš blok je imao 10 ćelija na jednom spratu, koji je bio pun žena, i gornji sprat, s ćelijama za muškarce”, rekla je Panina. “Nije nam bilo dopušteno razgovarati s njima (muškarcima). Činilo se da nestaju, postajući sve tanji i tanji.”

Dvije žene u njenoj ćeliji bile su povrijeđene, jedna je imala slomljenu ruku, a druga rane od gelera na glavi. Rusi se nisu brinuli o njima, ali su dvije žene, medicinarke, dale neki medicinski pribor za korištenje. Obroci, gurani kroz rupu na vratima ćelije, bili su kuhane žitne pahuljice – pomiješane s piletinom za doručak i s ribom za večeru.

Noći mogu biti teške. “Zbog toga gdje smo bili ljudi bi se budili vrišteći. Bilo je teško spavati jer bi i najmanji šum uzbunio ljude. Ali postale smo kao sestre. Vrijeme bismo provodile pričajući o receptima, pletući jedna drugoj kosu. Ja sam čitala. Rusi su nam dali neke knjige o njihovoj historiji.” Tipično štivo poput „Kako se kalio čelik“, socrealistički roman o ruskom građanskom ratu Nikolaja Ostrovskog iz 1930-ih. Zatim je 29. jula u 22 sata, nakon uobičajenog večernjeg prebrojavanja zatvorenika u ćelijama od strane stražara, došlo do snažne eksplozije praćene vriskom.

Panina nije znala da su 53 ukrajinska ratna zarobljenika ubijena, a 75 ranjeno – uglavnom vojnika iz kompleksa Azovstal uključujući i bataljon Azov, jedinicu s desničarskom genezom koju je Kremlj smatrao dokazom neonacističke prirode vlade u Kijevu. Ukrajinski dužnosnici tvrdili su da su dio zatvora uništile ruske snage kako bi prikrile rasprostranjeno mučenje onih koji su držani u tom dijelu. Međunarodnom odboru Crvenog krsta od tada je onemogućena inspekcija zatvora.

“Bilo je puno plača, laveža pasa”, rekla je Panina o posljedicama eksplozije. “Ruski stražari držali su otvorene osmatračnice jer je u to vrijeme bilo jako vruće, ali su ih zaključali i otišli vidjeti što se dogodilo. Vidjela sam ozlijeđene muškarce odvedene u prazne ćelije iznad nas.”

“Rekli su da je to bio ukrajinski udar, ali niko im nije vjerovao. Svi smo znali i samo bi se nasmiješili. Znali smo - dodala je.

Život u zarobljeništvu se nakon toga nastavio. Tek prije dvije sedmice monotonija je ponovno dramatično razbijena kada je u 10 sati ženama i još 28 zatvorenika naređeno da izađu iz ćelija i ukrcaju se u autobuse za trosatnu vožnju do ruskog lučkog grada Taganroga. Zatim su vojnim vozilima Kamaz prebačeni u Rostov na Donu, sat vremena istočno i ukrcani na vojni avion do lokacije u regiji Voronjež u zemlji, gdje su stigli u 3 ujutro sljedećeg dana.

Svo to vrijeme Rusi nam ništa nisu govorili o tome gdje i zašto nas voze, rekla je Panina. “U zatvoru Voronješke oblasti ostali smo dvije sedmice, nas 12 u ćeliji. Zatim su nas vratili u Taganrog na dva dana prije nego što su nas odande avionom prebacili na Krim. Mislim da je to bilo negdje u blizini grada Sevastopolja.”

Odatle je skupina autobusima odvezena kroz južnu regiju Herson i tek tada se teror pretvorio u olakšanje, rekla je Panina. "Kada smo se počeli voziti od Hersonske oblasti do Zaporoške oblasti i vidjeli da idemo u selo Vasilivka i dalje u sivu zonu (ničiju zemlju), mislim da smo svi shvatili što se događa."

“Ono čega se najviše sjećam je trenutak kada stojite tamo i vidite šta je ispred vas – Ukrajinci i ukrajinska strana”, rekla je. Zastajući, dodala je: “Dobro sam. Za naše momke koji su još u ruskom zarobljeništvu samo želim reći da i njima želim sve ove naše sretne trenutke nakon razmjene. Itekako ih čekamo.”

federalna.ba/The Guardian