Iračka redateljica Maysoon Pachachi: 'Pucnjava prestane, ali rat nije završen'

Do trenutka kada je Sadam Husein pogubljen u decembru 2006. godine, Irak je doživio „najintenzivniju“ godinu sektaškog nasilja od invazije koju su predvodile SAD tri godine ranije.

Zbog toga je iračka redateljica Maysoon Pachachi odabrala tu godinu za postavljanje svog izmišljenog filma o Bagdadu pod američkom okupacijom. Ne postoji glavni lik, već grupa ljudi, stanovnika jednog kvarta čiji su životi na ovaj ili onaj način isprepleteni, isprekidani nasiljem i policijskim satom.

„Željela sam da ispričam zajedničku priču od samog početka“, kaže Pachachi (76), koja je napisala i režirala „Our River... Our Sky“, koji je osvojio najbolju ansamblsku izvedbu na dodjeli britanskih nezavisnih filmskih nagrada 2022., a sada se prikazuje u kinima u Velikoj Britaniji.

„Inspirisale su me perzijske minijature, kada imate, na primjer, sliku pijace i na svakom dijelu slike imate neku priču – ovdje su majka i njeno dijete, tamo imate dva trgovca koji se svađaju o nečemu”, kaže ona. “Na kraju, ta slika je kolektivni portret vremena i mjesta i to je bilo nešto što me je zaista privuklo.”

Pachachi kaže da nije željela centralnog lika. “Željela sam da svi imaju istu težinu – svi su bili u ovome zajedno.” U filmu, ničiji život nije ostao netaknut ratom. Mnogi ljudi napuštaju Bagdad. Sara, spisateljica i samohrana majka, razmišlja da li da ode zbog svoje male kćerke Reeme. Sara je izgubila ljubav prema jeziku, sve što sada napiše izgleda kao laž.

Kamal, taksista, kaže: “Zaboravljanje je Božji blagoslov.” Dijla se brine o bratu koji je ostao invalid od bombe tokom Zaljevskog rata 1991. godine. Mustafa je ranjen nakon otmice. Haidara, tinejdžera koji je izgubio majku u neobjašnjivim okolnostima, pripremaju da se pridruži bandi. Mona čeka bebu. A neimenovana čistačica mete ulicu nakon eksplozije dok ruševine još tinjaju.

Our River… Our Sky je Pachachijin prvi igrani film. Imala je dugu karijeru u pravljenju dokumentarnih filmova i obučavanju filmskih stvaralaca, često se fokusirajući na arapski svijet i žene u egzilu.

Jedan od prvih dokumentarnih filmova na kojima je radila kao producentica i montažerka bio je „Glasovi iz Gaze“, tokom prve intifade (1989.) za Channel 4. Iransko putovanje 2000. pratilo je ženu vozača autobusa na 24-satnom putovanju širom zemlje. Kaže da joj je fikcija omogućila da "ide dalje ispod površine lika".

Pachachi, koja živi u Londonu, rođena je u SAD od oca iračkog diplomate. Odrasla je između Iraka, SAD-a i Velike Britanije. Studirala je na Londonskoj filmskoj školi kod nagrađivanog britanskog pisca i reditelja Mikea Leigha.

Pachachi se vratila u Irak nakon invazije 2003. prvi put u 35 godina. Ono što je otkrila šokiralo ju je. Sukob je bio „kao lopta za razbijanje“, kaže ona. Sve se raspalo. Zemlja je bila rastrgana nasiljem i “nekim od najstrožih sankcija u historiji”.

Ona i još jedan londonsko-irački režiser, Kasim Abid, osnovali su filmski centar u Bagdadu kako bi ponudili besplatnu obuku mladim iračkim filmskim stvaraocima i novinarima kako bi mogli ispričati svoje priče. “Ratovi se vode, a kada pucnjava prestane, svi misle da je sve gotovo. Ali zapravo nije sve gotovo. Zato što ljudi moraju da se nose sa posljedicama svega ovoga”, kaže ona. „Vidite posljedice bombi, vidite ženu kako plače i tuče se po grudima, ali ne znate ko je ona, ne znate sina koji je poginuo – ko je on? Ne znaš ništa o tim ljudima.”

Sjeća se da je satima gledala medijsko izveštavanje o bombama i zgradama koje su dizane u zrak tokom Zalivskog rata 1991. godine, a da nikada nije vidjela "jednog običnog Iračana na ekranu kako govori". Na filmu je rat u Iraku uglavnom prikazan iz perspektive SAD-a. “Ljudima je lakše prihvatiti ratove ako mogu razmišljati o ljudima koji su zahvaćeni tim ratom, kao o nečemu drugačijem od njih”, kaže ona.

“Ali ako se upetljaju u karakter nekog lika onda počnu i osjećati nešto prema tom liku, i počnu razmišljati: ‘Šta bih radila da sam tu, u toj situaciji?’”, dodaje.

U filmu Our River…Our Sky nema tenkova ni vojnika. Rat je samo pozadina, a  fokus je na običnom životu. “Ne fokusiram se na nasilje ili krv na ulicama, to me ne zanima. Zanima me šta ljudi rade sa tim što se oko njih dešava.” Jedna ključna scena, zasnovana na stvarnim događajima, prikazuje grupu ljudi, uključujući Saru, u autobusu zaglavljenom u saobraćaju. Na ulici se čuju pucnji, a jedna osoba koja je  trčala između automobila je ubijena. Neko u autobusu se našali.

„U to vrijeme 2006. godine, u vrijeme sektaškog nasilja, Irak je postao kao fabrika šala“, kaže Pachachi. “To je vrlo bagdadska stvar. Također vjerujem da ljudi pronalaze način da se odupru šteti svuda oko sebe. Pjevaju pjesme, pričaju vic, flertuju. Žele da imaju bebu. I sve je to za mene otpor, otpor šteti koju moraju živjeti.”

Na arapskom, film nosi naslov Kulshi Makoo. "To je posebno irački izraz", kaže Pachachi. „Mogu da kažem prijatelju: 'Jesi li dobro, izgledaš malo bolesno', a oni će reći, 'ne, ne, ne, kulshi makoo', ili nije mi ništa. Ali u stvari mu jeste nešto.”

federalna.ba/The Guardian