Intervju: Prof. dr. Ajla Škrbić
O značaju prava na pristup informacijama kao osnovnog ljudskog prava, kako ga i koliko koriste građani i novinari, ali i o pravu na privatnost i testu javnog interesa za Radio Federacije govori profesorica međunarodnog javnog prava na Univerzitetu u Berlinu i Drezdenu dr. Ajla Škrbić. Evropski sud za ljudska prava novinare i medije smatra čuvarima javnog interesa i zbog toga je njihovo pravo na pristup informacijama od ogromnog značaja, navodi profesorica Škrbić. Prof. dr. Ajla Škrbić esta je gostujuća predavačica i na drugim univerzitetima - od Leidena i Osla, do Novog Meksika i Arizone. Certificirana je predavačica Agencije za državnu službu BiH za međunarodno-pravne teme, a za svoj rad dobila je i nekoliko nagrada. Pored akademskog rada, prof. dr. Škrbić je i ekspertica Vijeća Evrope i Evropske komisije, a kao konsultantica angažovana je i od drugih međunarodnih i nevladinih organizacija.
Sloboda pristupa informacijama je osnovno ljudsko pravo garantirano međunarodnim konvencijama. Koliki je značaj medija i novinara u promociji ovog prava? Jesu li građani u BiH u prilici da koriste ovo pravo?
„Mislim da je značaj prava na pristup informacijama za medije novinarke i novinare ogroman. Pravo na pristup informacijama je osnovno ljudsko pravo i važno je za sve, ali kako to Evropski sud za ljudska prava kaže mediji se smatraju čuvarima javnog interesa i zbog toga je njihovo pravo na pristup informacijama od ogromnog značaja. Međutim, statistike pokazuju da mediji, odnosno, novinari i novinarke ne koriste ovo pravo kao obični građani i građanke. Uglavnom pojedinci, evo nedavno je bilo istraživanje u Hrvatskoj koje je pokazalo da su pojedinci ti koji podnose tri četvrtine zahtjeva za pristup informacijama u Hrvatskoj. Međutim, snaga zahtjeva za pravo na pristup informacijama novinara i novinarki od ogromnog značaja također, nevladinih organizacija, zbog toga što oni u konačnici sa tim informacijama informišu javnost i nastoje poboljšati i funkcionisanje vlasti i funkcionisanje javnih organa. Slučajevi koji pokrenu novinari i novinarke u pravilu imaju ogroman doseg javnosti. O njima se piše,o njima se govori i oni mogu da ukazuju na nepravilnosti, eventualne, koje postoje u funkcionisanju javnih organa, odnosno, mogu pokrenuti promjene u pozitivnom smjeru i zbog toga je korištenje prava na pristup informacijama od novinara i novinarki većeg značaja nego od običnih građana i građanki.“
Koji je značaj Tromso i Arhuške konvencije koje, čini mi se nisu dovoljno poznate u BiH? Sa Arhuškom konvencijom se češće služe ekološka udruženja.
„Ove konvencije su od ogromnog značaja kada je u pitanju pravo na pristup informacijama. Tromso konvencija je prvi obavezujući međunarodni pravni instrument koji priznaje opće pravo pristupa zvaničnim dokumentima koje posjeduju javna tijela. Ova konvencija predviđa minimum standarda koji treba da se primjenjuju u obradi zahtjeva za pristup informacijama i prilično je fleksibilna kada su u pitanju države i onda one mogu da prilagode uz ovaj minimum standarda, sve ove standarde svojim domaćim zakonodavstvima. Ova konvencija je obavezujuća i za BiH i trenutno je ratifikovana od strane 15 država, uključujući i BiH od 2011. godine. Međutim,stupila je na snagu 2020. godine i od tada je obavezujući instrument za sve naše javne organe. Ona obavezuje sve tri vlasti i odnosi se na sve njihove aktivnosti što znači da se odnosi i na aktivnosti koje nisu samo pravne. Tromso konvencija se odnosi na sve dokumnete, što znači da se sve mogu tražiti. Što se tiče Arhuške konvencije ona se fokusira na pristup informacijana u kontekstu pitanja iz oblasti životne sredine. Stupila je na snagu 2001.godine i za BiH je obavezujuća od 2008. godine. Predmet ove konvencije seže u srž odnosa između ljudi i Vlada. Ona može biti vrlo važan alat u rukama i medija i građana i građanki u BiH, između ostalog, kada su su pitanju prava na pristup informacijama.“
U Bosni i Hercegovini je donesen novi Zakon o slobodi pristupa informacija. Nevladine organizacije smatraju da je on korak unazad i da žalbeno vijeće koje formira Ministarstvo pravde nije adekvatno jer je ovo ministartvo i kreator Zakona. Kako po vašem mišljenju trebaju postupati građani i novinarke i novinari u ovom slučaju?
„Bilo je dosta protivljenja usvajanju ovog Zakona i ja koja pratim ovu problematiku bila sam zatečena da je zakon na kraju usvojen. Imam osjećaj da naše vlasti usvajaju zakone koji su neophodni za naše pristupanje Evropskoj uniji i da to radimo više pro forme radi nego zbog suštine. Mi moramo da pratimo zakon, da poštujemo zakon koji je stupio na snagu. On je obavezujući za nas. Međutim, to ne znači da ne možemo uticati na to da se donesu izmjene ili čak novi zakon u ovoj oblasti za što smatram da je vjerovatnoća mala. Međutim, građani, građanke, nevladine organizacije i posebno mediji mogu lobirati da dođe do izmjena ovog Zakona. Ono što se može učiniti je ukazivati javnim organima na međunarodne standarde, posebno kada naš zakon nije protivan tim međunarodnim standardima, ali je prilično nejasan i širok i može se tumačiti na različite načine. I zbog toga su jako važne edukacije medija, novinara i novinarki, aktivista ali s druge strane javnih organa, koji su to međunarodni standardi, šta to praksa Evropskog suda za ljudska prava govori, šta je to ono što mi moramo da pratimo.“