Tajna bolnica, masovne grobnice i hiljade mrtvih: Ljekari iz Irana otkrivaju razmjere brutalnog gušenja protesta

U četvrtak, 8. januara, u jednom srednje velikom iranskom gradu, mobilni telefon dr. Ahmadija* počeo je neprestano vibrirati. Poruke i pozivi stizali su od kolega iz lokalnih hitnih službi, a zabrinutost je rasla iz sata u sat. Ulice su već danima bile poprište masovnih protesta, a sigurnosne snage odgovarale su silom – pendrecima, sačmom i vatrenim oružjem.

Iako su mnoge povrede u prvim danima mogle biti sanirane bez ozbiljnih posljedica, ljekari su primijetili uznemirujući obrazac: ranjeni mladi ljudi sve češće su izbjegavali bolnice. Strahovali su da bi registracija kao trauma pacijenti mogla dovesti do njihove identifikacije, hapšenja ili još gore – nestanka, piše The Guardian.

Tajno liječenje izvan državnog sistema

Svjestan rizika, ali i razmjera ljudske patnje, dr. Ahmadi – čiji identitet ostaje skriven zbog straha od odmazde, iako su njegovi profesionalni podaci i prisustvo u Iranu tokom nemira potvrđeni – zajedno sa suprugom odlučuje djelovati. Diskretno počinju pružati medicinsku pomoć na lokaciji izvan državnog bolničkog sistema.

Putem neformalne mreže povjerenja i šapata, vijest se brzo proširila. Ranjenici su počeli dolaziti u sve većem broju. U početku su to bile uglavnom površinske povrede: posjekotine koje su zahtijevale šavove, antibiotike i osnovnu njegu. No kako je večer odmicala, priliv pacijenata nije prestajao.

Prelomni trenutak: od lakših povreda do masovnih ubistava

Već narednog dana situacija se dramatično promijenila. Protesti su se nastavili, ali povrede koje su ljekari zatekli bile su znatno teže i stravičnije. Ranjenici su dolazili s prostrijelnim ranama iz neposredne blizine, teškim ubodnim povredama, često u predjelu grudnog koša, očiju i genitalija. Mnogi od njih nisu preživjeli.

Ahmadi priznaje da ga je broj mrtvih duboko potresao. U njegovom gradu, prema procjenama, ubijeno je više od 40 ljudi u samo nekoliko dana. Međutim, zbog potpunog ili djelimičnog prekida interneta, niko nije imao uvid u stvarne razmjere nasilja na nacionalnom nivou.

Mreža ljekara širom Irana

Kako bi pokušao razumjeti šta se zaista dešava, Ahmadi uspostavlja mrežu od više od 80 medicinskih profesionalaca iz 12 od ukupno 31 iranske provincije. Cilj je bio razmjena informacija, zapažanja i podataka – kako bi se sastavila šira slika državnog odgovora na proteste.

Njihova svjedočenja, podijeljena s Guardianom i upotpunjena iskazima iz mrtvačnica i groblja širom zemlje, ukazuju na razmjere nasilja koje daleko nadmašuju zvanične brojke.

Ljekari iz mreže ne žele iznositi preciznu cifru stradalih, ali se slažu u jednom: svi javno objavljeni podaci drastično potcjenjuju stvarni broj žrtava. Na osnovu poređenja uočenog broja mrtvih sa uobičajenim bolničkim statistikama, procjenjuju da bi broj ubijenih mogao premašiti 30.000 ljudi, što bi značilo da zvanično registrovane smrti čine manje od 10 posto stvarnog broja.

Suprotstavljene procjene i zataškavanje

Iranske vlasti do sada su priznale više od 3.000 smrtnih slučajeva. Američka organizacija HRANA (Human Rights Activists News Agency), koja se ranije pokazala pouzdanom, navodi da je potvrdila više od 6.000 ubijenih, dok je još oko 17.000 smrti pod istragom, što ukupno daje moguću cifru od oko 22.000 žrtava. Drugi ljekari, posebno oni iz dijaspore, procjenjuju da bi broj mogao doseći i 33.000 ili više.

Svjedočenja iz mrtvačnica, sa groblja i iz bolnica govore o sistematskom prikrivanju stvarnog broja mrtvih: tijela su prevožena u kamionima za sladoled i meso, masovno i ubrzano sahranjivana, dok su stotine tijela nestajale iz forenzičkih evidencija.

Kamioni puni tijela i strah među zaposlenima

U jednoj mrtvačnici osoblje je, prema njihovim navodima, suočeno s više kamiona prepunih tijela – daleko iznad kapaciteta za skladištenje i identifikaciju. Kada su se pobunili, dva kamiona su odvezena na nepoznatu lokaciju. Kasnije se ispostavilo da nijedna forenzička ustanova u regiji nije zaprimila ta tijela, što je izazvalo sumnju u masovne, tajne sahrane.

Slična iskustva prijavilo je još najmanje sedam forenzičkih radnika iz četiri velike provincije. Video-snimci iz mrtvačnice Kahrizak u Teheranu, čiju je autentičnost Guardian provjerio, prikazuju stotine tijela izloženih na ulici ispred objekta.

Masovne grobnice i očaj svjedoka

Posebno potresna svjedočenja dolaze sa groblja Behesht-e Sakineh u Karaju, zapadno od Teherana. Tri svjedoka nezavisno su opisala gomile tijela i pritisak vlasti da se izvrše masovne sahrane.

Reza*, jedan od svjedoka, navodi da su 10. i 11. januara na groblje dovezene stotine neidentifikovanih tijela, često u malim kamionetima kakvi se inače koriste za prevoz voća i povrća. Neka tijela nisu bila ni u vrećama.

„Kamioni su neprestano dolazili i odlazili. Vidio sam tijela slijepljena krvlju, toliko zbijena da ih je bilo teško razdvojiti“, opisuje Reza.

Zaposleni na groblju rekli su mu da su zaprimili „hiljade tijela u samo nekoliko dana“ i da postoji naredba za masovne grobnice, ali su mnogi to odbili iz straha. Jedan od njih mu je rekao: „Ljudi će tražiti svoje nestale. Ako ih ja zakopam, mene će smatrati odgovornim.“

Indikacije pogubljenja u bolnicama

Ljekari upozoravaju da priroda povreda ukazuje na sistematsko ubijanje, a ne na haotične sukobe. U nekim slučajevima, tijela su imala prostrijelne rane u glavi iz neposredne blizine, dok su još bila priključena na katetere i medicinske aparate.

„To je krajnje sumnjivo“, kaže Ahmadi. „Medicinski instrumenti se uklanjaju nakon smrti. Njihovo prisustvo ukazuje da su ljudi ubijeni dok su još bili pod ljekarskom njegom.“

Fotografije koje je provjerila iranska organizacija Factnameh prikazuju tijela u bolničkim haljinama, s kateterima i ranama na čelu. Iako Guardian nije nezavisno potvrdio autentičnost snimaka, britansko-iranski ljekar koji ih je analizirao kaže da „s medicinskog stanovišta izgleda da su pacijenti ubijeni hicem u glavu tokom liječenja“.

„Ne ubijaju samo ljude, već i sjećanje“

Ljekari koji su učestvovali u prikupljanju podataka strahuju da stvarni broj mrtvih nikada neće biti poznat. Prema njihovim zaključcima, vlasti koriste čitav niz mehanizama kako bi prikrile razmjere nasilja – od odvraćanja ljudi od odlaska u bolnice, preko uklanjanja tijela iz standardnih forenzičkih procedura, do ograničavanja mogućnosti da se smrt zvanično evidentira.

„Sve to zajedno ne služi samo gušenju protesta“, kaže Ahmadi. „Služi gušenju sjećanja.“

* Imena su promijenjena radi zaštite identiteta.

federalna.ba