Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Književni klasik koji je raskrinkao ljudsku dušu

“Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima. Ništa na svijetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja”.

Malo je pisaca čije su rečenice preživjele stoljeća, režime, ratove i ideologije. Fjodor Mihajlovič Dostojevski jedan je od njih. Od njegove smrti prošlo je 145 godina, ali  negove misli i danas zvuče jednako svježe, bolno istinite i uznemirujuće duboke kao i u 19. stoljeću. Govorio je o ljudima bez uljepšavanja, o tamnim kutovima ljudske duše, o krivici, vjeri, ljubavi i iskupljenju. Zato je njegovo ime ostalo simbol književne genijalnosti – i nezaobilazna tačka svjetske književnosti.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski ruski je romanopisac ukrajinskih korijena i uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma. Ostao je poznat kao publicist i novelist te jedan od najznačajnijih književnika koji je ikada postojao.

Smatra se kako je imao veliki utjecaj na književnost u svijetu, a malo koji pisac iz novijeg vremena mogao se tome oduprijeti, a što se najviše vidi u pokretima poput egzistencijalizma i ekspresionizma.

Zašto je Dostojevski toliko važan?

Dostojevski nije bio samo pripovjedač. Bio je psiholog, filozof, moralista i svjedok vremena. U njegovim romanima čovjek nije crno-bijelo biće, nego složeni lavirint strahova, želja, grijeha i čežnje za spasenjem.

Njegovi junaci nisu heroji u klasičnom smislu – oni su grešnici, sumnjičavi intelektualci, ubice, gubitnici, sanjari i fanatici. Ali upravo kroz njih Dostojevski je pokazao koliko je čovjek krhko i proturječno biće.

Njegova rečenica iz romana „Mladić“ zvuči kao surovo, ali iskreno uputstvo za odnose među ljudima:

“Voljeti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće. A ipak se mora. I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo posljednje je neophodno). Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, sjeti se da si i ti čovjek“.

U toj misli sadržana je čitava filozofija Dostojevskog: svijet je nesavršen, ljudi su teški, ali jedino ljubav – ma koliko bila bolna – ima smisla.

Upravo zato je njegov utjecaj ogroman. Bez Dostojevskog teško je zamisliti modernu književnost, egzistencijalizam, pa čak i psihologiju 20. stoljeća.

Djetinjstvo i rana drama

Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 11. novembra 1821. godine u Moskvi, u porodici vojnog ljekara Mihaila Dostojevskog, Ukrajinca po porijeklu, i majke Marije Fjodorovne, Ruskinje vedrog i nježnog karaktera.

Djetinjstvo mu nije bilo lako. Majka, koja je voljela poeziju i umjetnost, umrla je od tuberkuloze kada je Fjodor imao samo šesnaest godina. Nedugo zatim umire i otac, pod nerazjašnjenim okolnostima – prema nekim izvorima ubili su ga vlastiti kmetovi zbog okrutnog ponašanja.

Taj gubitak snažno je potresao mladog Dostojevskog. Ubrzo nakon očeve smrti doživio je prvi epileptični napad – bolest koja će ga pratiti cijelog života i snažno utjecati na njegovo stvaralaštvo.

Od inženjera do pisca

Na očevu želju, Fjodor je upisao vojno-inženjersku akademiju u Sankt Peterburgu. Iako je studij završio, vrlo brzo je shvatio da ga tehničke nauke ne zanimaju. Njegova prava strast bila je književnost.

Počeo je prevoditi Balzaca, a 1846. godine objavio je svoje prvo djelo – roman u pismima „Bijedni ljudi“. Knjiga je izazvala oduševljenje tada najutjecajnijeg ruskog kritičara Visariona Bjelinskog i Dostojevski je preko noći postao nova nada ruske književnosti.

Uslijedila su djela poput „Dvojnika“, u kojem se već tada vidi ono po čemu će kasnije postati slavan – analiza rastrojene, podijeljene ljudske psihe.

Godina koja je promijenila sve – 1849.

Najdramatičniji preokret u životu Dostojevskog desio se 1849. godine.

Kao mladi intelektualac, približio se krugu utopijskih socijalista okupljenih oko Petraševskog. Vlast je to protumačila kao opasnu revolucionarnu djelatnost. Dostojevski je uhapšen zajedno s ostalim članovima kružoka.

Osuđen je na smrt.

Izveden je pred streljački vod. Sve je bilo spremno za egzekuciju. U posljednjem trenutku stigla je carska pomilovnica – kazna je preinačena u višegodišnju robiju u Sibiru.

Ta „inscenirana smrt“ ostavila je trajni trag na njegovu psihu i pogled na svijet.

Sibir: pakao i duhovni preobražaj

Četiri godine proveo je u surovoj sibirskoj katorgi, okružen kriminalcima, ubicama i najnižim slojevima društva. Nakon toga je još četiri godine služio kao običan vojnik.

Iz tog iskustva nastali su „Zapisi iz mrtvog doma“ – potresno svjedočanstvo o životu u ruskim zatvorima.

U Sibiru se Dostojevski duhovno promijenio. Udaljio se od mladalačkog socijalizma i okrenuo pravoslavlju, misticizmu i ideji da se čovjek može spasiti samo kroz patnju i vjeru.

Godine borbe: kocka, dugovi i tragedije

Po povratku u Peterburg, njegov život nije postao lakši. Naprotiv.

Ušao je u nesretan prvi brak, razvio ovisnost o kocki, upao u dugove i stalno bježao od vjerovnika. Smrt brata Mihajla dodatno ga je pogodila.

U tim teškim godinama ipak nastaju neka od njegovih najvažnijih djela: „Zapisi iz podzemlja“, „Poniženi i uvrijeđeni“ i jedistveni roman „Zločin i kazna“

Susret koji mu je spasio život

Preokret dolazi kada upoznaje Anu Snjitkinu, mladu stenografkinju koja će postati njegova druga supruga.

Ona mu donosi mir, stabilnost i porodičnu sreću. Pomaže mu da se oslobodi kockarske strasti i organizira život. S njom dobija djecu i konačno pronalazi emotivno utočište.

Upravo u tom mirnijem periodu nastaju njegova najveća remek-djela.

Veliki romani – vrhunac genija

U posljednjih petnaestak godina života Dostojevski stvara djela koja će zauvijek promijeniti književnost: „Zločin i kazna“ (1866.) – psihološki roman o krivici, savjesti i iskupljenju „Idiot“ (1868.) – priča o „dobrom čovjeku“ u nemilosrdnom svijetu, Demoni“ (1872.) – analiza političkog fanatizma, Mladić“ (1875.), „Braća Karamazovi“ (1881.) – monumentalno djelo o vjeri, sumnji i moralu.

Posebno je „Zločin i kazna“ postao simbol njegove umjetnosti – roman u kojem ubica nije samo predmet istrage, nego prije svega psihološki slučaj, čovjek rastrgan između ideje i savjesti.

Dostojevski je razvio tehniku unutrašnjeg monologa i „polifonog romana“, u kojem se sukobljavaju različite ideje i svjetonazori. Time je snažno utjecao na modernu književnost 20. stoljeća.

Zločin i kazna: psihološki portret Raskoljnikova

Roman „Zločin i kazna“ Fjodora Dostojevskog vrhunac je ruskog realizma i most prema modernizmu. Prati siromašnog studenta Rodiona Raskoljnikova, uvjerenog da su „neobični“ ljudi iznad zakona, dok planira i izvršava ubistvo lihvarice Aljone Ivanove i njezine slučajne žrtve, sestre Lizavete.

Iako čitatelj od početka zna počinitelja, napetost dolazi iz njegovog psihološkog stanja i istrage inspektora Porfirija Petroviča. Raskoljnikov se predaje tek uz utjecaj Sonje, djevojke prisiljene na prostituciju, koja simbolizira vjeru, moral i ljubav.

Roman spaja kriminalističke elemente i duboku psihološku analizu te realno prikazuje 19. stoljetno rusko društvo. Devet dana radnje opisano je kroz subjektivno vrijeme, što doprinosi modernističkoj noti djela.

„Zločin i kazna“ nije samo kriminalistički roman – to je duboka studija savjesti, moralnog izbora i iskupljenja, djelo koje i danas oblikuje svjetsku književnost.

Smrt i veličanstveni ispraćaj

Fjodor Mihajlovič Dostojevski umro je 9. februara 1881. godine u Sankt Peterburgu, od posljedica epileptičnog napada.

Iako je veći dio života proveo u bijedi, dugovima i bolestima, posljednje godine dočekao je kao slavljen pisac.

Njegov pogreb pretvorio se u nacionalni događaj. Procjenjuje se da je oko 100.000 ljudi – uglavnom studenata i mladih – izašlo na ulice kako bi ga ispratilo. Bio je to tihi protest protiv carizma i dokaz koliko je snažno utjecao na rusko društvo.

Naslijeđe koje ne blijedi

Dostojevski je ostavio iza sebe književnost koja se ne čita samo – nego proživljava.

Njegova djela utjecala su na Camusa, Kafku, Sartrea, Nietzschea, Freuda, Faulknera, pa čak i na savremenu psihologiju i filozofiju.

On je pisac koji je čovjeku skinuo masku i pokazao ga u punoj istini – ranjivog, grešnog, izgubljenog, ali uvijek sposobnog za ljubav i iskupljenje.

Možda je upravo zato njegova misao i danas jednako snažna:

„Moć je data samo onima koji se usude da se sagnu i podignu je.“

Dostojevski se usudio. I podigao je književnost na nivo na kojem se i danas mjeri svaka velika priča o čovjeku.

federalna.ba