Dario Džamonja je bio ono što je govorio - pisac iz Sarajeva i pisac o Sarajevu

Boro Kontić piše: Prolazeći kroz hodnik, u jednom sam trenutku uhvatio zvuk koji je dopirao iz Dacinog stana. Zastao sam pored zida koji je dijelio naše stanove i nepogrešivo prepoznao. Ona muzika koja nekome liči na molitvu. Ono pjevanje na slogove koje podsjeća na valove koji ritmično zapljuskuju pješčanu obalu.

On je bio neozbiljan pisac. Nije držao do svetinja. A ako govorimo o ljubavi, čini nam se da je najviše volio ovozemaljske grijehe i poroke. Kvarljivost ljudske duše. I jad života je iznosio bestidno. Kako li nam se uopće dopao? Pa, dopao nam se jer mi ljudi volimo kad nam neko govori istinu.

“Nedžad Ibrišimović je meni davno rekao - kad je meni bilo 15 godina, a njemu je bilo 30 godina, on je tada dobio Šestoprilsku nagradu Sarajeva, što je bila ogromna razlika - 15 i 30, sad smo isti, sad smo stari oboje. Rekao je: Dario, ako hoćeš da pišeš, ne treba se stiditi istine. Ja sam se prihvatio samo tog načela, ja sam uvijek istinu pisao i ja mislim da sam uspio u tom.”

Zbog toga, Dario Džamonja ni u životu, a tako ni u književnosti, nije umio lagati. Kada je o sebi i drugima pisao, pisao je ono što bi mnogi prešutjeli. Tako je kroz dobro odabrane likove iz priča, ali i stvarnosti, ponudio realno skoro historijsko ogledalo jednog vremena.

Bez obzira na to što književnost zasigurno nije bila dječija, njegove priče smjestiti u čitanke nije suludo. Autentičan je primjer vrhunskog pisca bez stručnog obrazovanja, jer zadnja škola koju je završio je osnovna. Doduše, prošao je i četiri razreda srednje. Jednom prvi razred i tri puta drugi.

Objašnjava da nije bio zaposlen jer nije bio u Partiji. A nije bio u Partiji jer nije bio u vojsci. I tako ga je stalna radna pozicija mašila za života. A bio je jedan od rijetkih plodnih slobodnih pisaca koji je držao redovne kolumne u Oslobođenju, Licima, Našim danima, Večernjem listu, Slobodnoj Bosnii, Spektru - svemu što se sedamdesetih i osamdesetih štampalo.

Ostao je zapamćen kao onaj koji je nesebično poklanjao umijeće Gradu i onaj koji se profilisao kao najveći sarajevski boem. Život je proveo po birtijama - kako i neće, jer suviše mlad je prihvatio samoću, mrak pijanstva i mamurluka, neurednost boravka, bolove, padove, lomove i cijenu egzistencije. O takvoj je pisao zbilj, o konstantnom iščuđavanju na to šta je život spreman da učini čovjeku.

Kad bi drugi bacili pogled u šolju njegovog života, Džamonja kaže da bi osvanuli tragovi mnogih nedosanjanih snova, prekršenih zakletvi, neispunjenih molbi, molitvi nikom upućenih, treptaja smijeha i onih plamenih jezika saznanja o sebi koji ližu mozak, grče utrobu i zatamnjuju vid. Živa istina o njemu je bila da hoda po kafanama i olajava ljubav. I da ljubi ruke nečistih konobarica. Ali da u tom hodanju ne troši ništa. Jer ništa i nema.

S korijenom duboko u sarajevskom asfaltu i pod svaku egzistencijalnu i finansijsku cijenu, poznanici tvrde da mu je bilo mrsko otići i do Ilidže. Ali ga je pakao rata i želja da kćerki ponudi bolji život odveo u daleku Ameriku, na pet godina. Zapisao je da je tad umro prvi put.

“Ja sam se vratio iz Amerike iz jedinog razloga. Da ne umrem u Americi kao kuhar nego da umrem u Sarajevu kao pisac. Ja mislim da je to dovoljno.”

Njegov povratak u Sarajevo su pompezno dočekali i kolege pisci, ali i građani. Tad im je obećao da će do svoje 86. godine, koliko mu je i djed živio, napisati još barem 6 knjiga. Umjesto ispunjenja, prerano smo dobili posthumnu zbirku. Sklon prihvatanju krivice i u pričama, zaključio je da je za svoj stil i kvalitet života možda sam sebi bio dželat i urezao svaku boru na čelu. Ali da je svakako bilo lijepo sjediti na prozoru njegove sobe u ulici Jezero, posmatrati i punim plućima živjeti sarajevsku kulturnu scenu.

U ruci ohlađeno pivo, na koljenima knjiga, uši miluje muzika s gramofona. U glavi hiljadu privlačnih planova za budućnost, u duši mit 15-godišnjeg dječaka. Njegov stvarni dom su bile ulice Sarajeva. Doduše, ta ključna mjesta ove teške biografije su iščezla sa temeljima, a njegovi prijatelji, nekada svi do jednog na potezu od Marindvora do Baščaršije, više nisu na zemlji.

“Na 12. rođendan dobio sam jedan od najljepših poklona u životu. Indeksi su imali svirku, igranku. Ja sam bio počastovan da dobijem besplatnu ulaznicu od Davorina Popovića. I onda mi je Davorin Popović u pauze svirke prišao, izvadio petaka iz džepa, što je bila velika lova, da mi da kao poklon za rođendan. Ja sam odbio, što sam glup, zamolio sam ga samo da jednu pjesmu otpjeva za mene. I, naravno, Davorin je, ne mogu se sjetiti tačno koju, otpjevao pjesmu, ali je najavio - ovo je za Darija Džamonju. Normalno, da sam ja poslije toga bio u školi zvijezda.”

Sarajevsku stvarnost je ispisao i ovjekovječio samo u kratkim pričama. I mnogi su mu zamjerili što nikada nije napisao roman, samo zbog toga što bi ga rado čitali. Njegova ljudskost bila je književna, a njegova književnost bila je historija.

“Nakon te poplave seljačke poezije i seljačkih romana i seljačkih priča, ja mislim da sam ja razbio taj led ili taj, možda, kompleks sarajevskih pisaca da pišu o gradu. Ja sam pisac iz Sarajeva i pisac o Sarajevu.”

federalna.ba