Abena Christine Jon'el: Manekenka koja je invaliditet pretvorila u kulturni manifest

Kada se krajem prošle godine Abena Christine Jon’el pojavila na modnoj pisti u Gani, poslala je snažnu poruku o vidljivosti osoba sa invaliditetom.

Bilo je gotovo nemoguće ne primijetiti 33-godišnje manekenku i spisateljicu na velikom događaju za svijet mode i dizajna. Hodajući s protezom omotanom u šareni afrički print, njen izgled ostavio je snažan utisak.

Iza manekenke gansko-američkog porijekla je dugogodišnji rad u osnaživanja osoba sa invaliditetomi to na prostoru obje zemlje.

Teška borba još od djetinjstva

Njena lična borba počela je još u ranom djetinjstvu. Sa dvije godine život Abene obilježila je prepreka s kojom bi se većina odraslih teško nosila.

Na njenoj desnoj desnoj potkoljenici pojavio se veliki tumor, prvi znak rijetkog, agresivnog raka mekog tkiva, rabdomiosarkoma. Ljekari su njenoj majci ponudili težak izbor: zračenje, koje bi je moglo učiniti zavisnom od kolica, ili amputacija. Njena majka je odlučila za amputaciju.

„To je bila najbolja odluka koju je mogla donijeti,“ kaže danas Abena bez oklijevanja, razgovarajući za BBC okružena prijateljima i porodicom u restoranu u glavnom gradu Gane, Accri.

Danas živi u Gani, iako je odrasla u Chicagu u SAD-u. Čak i prije nego što je shvatila šta je rak, njen rani život oblikovan je liječenjem i oporavkom. Pokret je postao način mjerenja preživljavanja i izgradnje samopouzdanja. Na neki način, to je bilo preuzimanje kontrole nad tijelom koje je prošlo kroz toliko toga.

Abena na školskom izletu u Disney World, nije bila stidljivo dijete (Izvor: Abene Christine Jon'el)

Odbacivanje klišea

Ali kada govori o svojim mlađim godinama, to nije kliše priča o inspirativnom djetetu s invaliditetom koja se ponekad prikazuje u sjajnim kampanjama: poslušna osoba koja hrabro, ali tiho, pobeđuje nedaće.

Ona potpuno odbacuje taj stereotip.

„Ljudi zamišljaju djecu s invaliditetom kao učenike s odličnim ocjenama, koji su slatki, tihi i savršeni,“ kaže ona.
„Ja sam bila suprotno. Bila sam glasna, bila sam mala crna djevojčica koja trči na jednoj nozi, nisam dopustila nikome da me tlači i mučila sam se u školi.“

Njen invaliditet nikada nije ublažio njen karakter, naprotiv – oštio ga je. A ta oštrina, koju sada šaleći opisuje kao svoju „profesionalno inspirativnu“ energiju, upravo je ono što će je kasnije nositi kroz život.

Pisanje i javni nastupi

U SAD-u je radila kao spisateljica – isprva kao pjesnikinja – a zatim je postala javna govornica koja je govorila o svojim životnim iskustvima, u nadi da će inspirisati ljude.

Željela je da ljudi vide šta postiže i da:

„dopuste da im držim ogledalo kako biste vidjeli sebe i šta možete postići ako vjerujete.“

Mnogo prije nego što se počela baviti javnim nastupima ili manekenstvom, Abena je osjećala privlačnost prema Africi, osjećaj koji nije mogla riječima opisati, ali ga nije mogla ignorisati.

Kao mlada odrasla osoba u SAD-u, posvećivala se knjigama o historiji Afrike prije kolonijalizma, posebno Zapadne Afrike. Što je više čitala, to je privlačnost bila jača.

Ali njena prva posjeta Gani 2021. godine promijenila je sve.

Putovanje u Ganu prije pet godina promijenilo je Abenino shvatanje o tome ko je ona zapravo (Izvor: Abene Christine Jon'el)

Pronalazak identiteta u Gani

U centralnoj regiji Gane, stojeći na lokalitetu rijeke Assin Manso – mjestu gdje su robovi prodavani prije nego što bi putovali oko 40 km (25 milja) južno do obale – doživjela je ono što opisuje kao:

„trenutak koji je preuredio cijelo moje shvatanje sebe.“

Težina historije susrela se s osjećajem pripadnosti, oblikujući osjećaj identiteta koji nikada nije osjetila odrastajući u SAD-u.

Kada se vratila, upala je u duboku depresiju.

„Osjećala sam se kao da sam konačno pronašla izgubljeni dio sebe u Gani. Odlazak je bio kao da me sile odvajaju od mjesta kojem je moja duša pripadala“-k aže.

Tri mjeseca kasnije spakovala je stvari i preselila se trajno.

Gana ju je prihvatila na način koji još uvijek teško opisuje.

„Ja sam Ganaanka po porijeklu i po prihvatanju,“ kaže ponosno.

Tokom četiri godine koliko živi u Accri, Ganci su je prihvatili onako kako to samo Gana zna: s toplinom, s podbadanjima, s porodicom i s imenima. Sada živi sa gananskom majkom koja je predstavlja kao svoju vlastitu kćerku.

„Moj gananski identitet nije lažan,“ kaže.
„To nije kostimiranje. To je naslijeđe. Kao što je Kwame Nkrumah rekao: ‘Nisam Afrikanac jer sam rođena u Africi, već zato što je Afrika rođena u meni.’ Upravo to Gana znači za mene.“

Njena proteza sama po sebi je izjava te ljubavi. Omotana u kente tkaninu, ona je jednako kulturni simbol koliko i pomagalo za kretanje.

„Oduvijek je bila, i uvijek će biti umotana u kente. To predstavlja moju ljubav prema ovoj zemlji, njenom naslijeđu, njenom ponosu.“

Borba za vidljivost i prava osoba sa invaliditetom

Život s invaliditetom u Gani donio je u njen život novu misiju, koja nadilazi lični izraz.

Za Abenu, razlika između tretmana osoba s invaliditetom u SAD-u i Gani svodi se na vidljivost i pristup.

„U Americi, napredak se dešava, polako, nesavršeno, ali dešava se. Osobe s invaliditetom bivaju pozvane u više prostora,“ objašnjava.
„Još uvijek postoji diskriminacija, ali barem postoji pokušaj da se promijeni narativ.“

Gana, kaže ona, još je na početku tog puta. Ne zbog nedostatka saosjećanja, nego zbog nedostatka zastupljenosti.

Nakon preseljenja, nastavila je govoriti o pravima osoba s invaliditetom:

„U Gani osobe s invaliditetom nisu široko prikazivane u pozitivnom svjetlu,“ kaže ona.
„Zato stigma opstaje. Negativnost opstaje. Ljudi nas ne vide na moćnim, lijepim ili radosnim pozicijama, vide nas samo u borbi.“

Njeno zalaganje zasniva se na promjeni te percepcije. Ne sa sažaljenjem, već kroz vidljivost.

Sa svojom protezom od kente tkanine, nefiltriranom ličnošću i odbijanjem da se smanji kako bi zadovoljila očekivanja javnosti, Abena želi da Ganci vide osobe s invaliditetom onakvima kakvi jesu: ambiciozne, stylish, talentovane, kompleksne, ponosne i ljudske.

„Invaliditet nije ograničenje. Imati invaliditet nije ono što vas čini invalidom,“ kaže ona.
„Nedostatak podrške, nedostatak pristupačnosti – to je ono što vas onemogućava.“

(Izvor: Abene Christine Jon'el)

Moćna poruka na modnoj pisti

Njeno zalaganje dobilo je novu scenu, doslovno, na 15. izdanju Rhythms on the Runway, jedne od najpoznatijih godišnjih modnih revija u Africi, održanoj u historijskom Osu dvorcu u Accri.

U pripremama za reviju, Abena se direktno obratila organizatorima. Znala je što njeno prisustvo znači, ne samo za nju, već i za Ganu. Željela je otvoriti vrata drugačijem obliku predstavljanja, pokrenuti razgovor koji je zemlja predugo odgađala.

„Znala sam da će to biti monumentalni trenutak za Rhythms on the Runway i za Ganu,“ kaže ona.
„Ako želim inkluzivnost u industriji, morala sam biti spremna napraviti prvi korak.“

I napravila je.

Kada je zakoračila na pistu, obavijena tkaninom i samopouzdanjem, sa svojom protezom koja je sjajila pod reflektorima, prostorija se promijenila. Ono što se zatim dogodilo postalo je jedan od najviše komentiranih trenutaka večeri.

„Njena snaga je odmah zasjala i govorila je sama za sebe. ‘Ja sam drugačije sposobna i mogu ovo’“, rekla je ministrica turizma, kulture i umjetnosti Abla Dzifa Gomashie.

„Njena šetnja nije bila samo performans, već moćna potvrda da talent, ljepota i samopouzdanje nemaju ograničenja. Ponosni smo što smo pružili platformu na kojoj njena svjetlost može tako snažno sjati“, rekla je organizatorka modne revije Shirley Emma Tibilla.

„Abenino prisustvo bilo je apsolutno moćno. Ovako izgleda prava inkluzija: slaviti svaku priču, svakog čovjeka i svaku sposobnost“, dodala je preduzetnica i osnivačica nagrada Guba Diaspora Investment Awards Dentaa Amoateng.

Inkluzivnost se ne predlaže tiho, već se hrabro zahtijeva

Ali za Abenu značaj te večeri nije bio u aplauzu. Bio je u poruci. Tog je večeri osobe s invaliditetom nisu bile samo posmatrači – bile su u centru pažnje.

Stojeći na spoju identiteta, invaliditeta, naslijeđa i mode, Abena predstavlja novi put za Ganu, onaj u kojem se inkluzivnost ne predlaže tiho, već se hrabro zahtijeva.

Njeno putovanje, od dvoipogodišnje djevojčice oboljele od raka do žene koja preoblikuje način na koji Gana vidi invaliditet, nije priča o preživljavanju – to je priča o osvajanju i povratu moći.

Vratila je svoj identitet, vratila je svoju mobilnost, vratila je svoj osjećaj pripadnosti i vratila svoje mjesto u zemlji koja je, kako sama kaže, „borila se za mene prije nego što sam uopće kročila ovdje“.

Njen rad je daleko od završenog. Ali bilo da je na pisti, iza mikrofona ili mentorira mlade osobe s amputacijama, jedno je stalno: odbija ugasiti svoju svjetlost. I odbija dopustiti da i drugi poput nje budu potisnuti.

„Gana je moj dom“, kaže ona.

federalna.ba/BBC