In memoriam Sabaheta Fejzić
Odlaze polako majke podrinjske na onaj ljepši, pravedniji svijet. Umorne od čekanja, nepravde i samoće koju niko za sve ove godine nije mogao nadomjestiti. Previše je bola podnijela i duša Sabahete Fejzić u godinama nakon genocida, kada je život stao, samo vrijeme nastavilo teći, a sjećanja ostala zaleđena u julu '95.
Kilometre blatnjavih puteva s ostalim majkama prepješačila je do svake otvorene grobnice s nadom da će tu biti posmrtni ostaci njenog zelenookog dječaka Rijada, da će negdje prepoznati komadić ljubičaste trenerke u kojoj je otišao kada su ga oteli zauvijek iz njenog zagrljaja i života. Pronađen je u masovnoj grobnici Kamenica. Ukopan u julu 2009. u Potočarima. Djelić utjehe je pronašla, ali je to bio samo novi list iste tužne knjige nepodnošljivog nedostajanja. Ostala je dostojanstvena i hrabra u svom bolu, svjedočeći o zlu, pričajući punim srcem o svojoj Srebrenici i sretnoj prošlosti, iako je sa svakom godinom sve teže bilo preživjeti juli.
Do posljednjeg trenutka, kao članica Udruženja, davala je svoj maksimum u borbi da se sačuva sjećanje na žrtve genocida i razmjere tog zločina, da se odgovorni izvedu pred lice pravde, i da posmrtni ostaci ubijenih budu pronađeni i dostojanstveno ukopani. Njeno svjedočenje, kao i svjedočenja hiljada podrinjskih majki, ostaju kao stalni podsjetnik i opomena, obavezujući nas da pamtimo 11. juli, da se sjećamo žrtava, da budemo podrška preživjelima.