I sreli su medu – Nina Tikveša

**

Dobro je čitati ... Knjige, kao i umjetnost i priroda, otvaraju vrata naših opažanja i pozivaju nas da otkrijemo i otkrivamo različite svjetove, svjetove kojih često nismo ni svjesni. Svako otkrivanje je na neki način i samootkrivanje. Tako, čitanjem se otkrivamo, ponajprije sebi. Otkrivamo svoje reakcije na svijet oko sebe, upoznajemo šapate svoje duše.

**

Ninu Tikveša ponajprije smo upoznali kao autoricu filmskih kritika u Urban Magazinu, a onda i kao autoricu priča u istom. Likovi u knjizi „I sreli su medu“ su vrlo životni i u domaćoj književnosti i nisu često prisutni – tu je  djevojka čiju teglu turšije zamijene za podmetnutu bombu, ulična prodavačica sa svojom uličnom ljubavi, djevojčice od kojih u izbjeglištvu zaziru njihovi prvi rođaci, studentice koje rade na pijacama, stare žene koje deveraju sa zaboravom, romantični profesori književnosti koji izvršavaju samoubistva, strasne udavače sa svojim pogrešnim životnim izborima, stranci koji «s vatom u ušima» (u)padaju u živo blato bosanske mitske svijesti i «nekulture», izgubljene slikarice, djevojke iz zatvora ... likovi su koje često nazivamo marginalcima

**

Riječ kritike - Ove priče su koliko tegobne toliko i zaljubljene u svoje junakinje: kako god da ih autorica opiše, grubim riječima koje ranjavaju ili skalpelski preciznim konstatacijama, njeni likovi ostaju uvijek nekako dragi, voljeni, zaštićeni ako ničim drugim onda njenim riječima. (...) Nina Tikveša je spisateljica od knjiga i posmatranja: to dvoje, ljubav prema knjigama koje su nas oblikovale i posmatranje surovog okolnog svijeta i darvinovskog društva, nude nam čudesan književni rezultat – priče koje se piju kao čaj od nekih samo autorici poznatih trava: povraća ti se koliko je čaj gorak, ali kad na kraju stigne u želudac, umiri mučninu i pripitomi bolest  − posebno bolest duše. - Ferida Duraković

**

Riječ kritike - Nina Tikveša maestralno barata jezikom, posjeduje perfektan pripovijedni stil, visprena je i maštovita u prepoznavanju detalja važnih za precizno i efektno uobličenje likova, uvjerljiva je u pripovijedanju o jednom svijetu koji je humorističan i gorak, na momente tužan i depresivan, ali, naš, ovdašnji i svakodnevni. Pričajući iz svijeta okrutnog patrijarhata i svijeta pogubljenih etičkih vrijednosti i općeg socijalnog beznađa, njen narator, usprkos svemu, ostaje vedar i fatalistički odan sudbini i životu za koje najveću snagu crpe iz činjenice da još može da priča o tome kako je nekada i on sreo medu. - Nedžad Ibrahimović

**

Riječ kritike - Vidjećete naslov I sreli su medu i ponadati se kako je pred vama alegorija o čudesnom svijetu životinja ili infantilno pripovijedanje o čarobnoj šumi. Onda ćete pronaći ironijski otklon prema izbjeglištvu, preživljavanju i prekarijatu. I znaćete da imate sagovornicu sa izvanrednim smislom za humor i vrhunsku prozaistkinju. Vaš smijeh prekinuće priče o nasilju u emotivnim vezama, bolestima ovisnosti, životu u ženskom zatvoru i porodicama koje su potomcima u amanet ostavljale najčešće samo nasljedne bolesti. I biće vam jasno da je ova knjiga utočište za sve nesrećne i nezbrinute, za sve Bose i Bureke, za one koji/e su spas od vlastitog života tražili na pogrešnim mjestima. - Kristina Ljevak

**

Nina Tikveša o svojoj knjizi – Ovo je knjiga za ljude koji vole neobične likove, neobične živote. Za ljude koji vole priče u kojima se o važnim temama piše na duhovit način. Kritike i reakcije čitalaca su bile pozitivne. Komšije su čule i zaustavljali su me, pitali. Neki ljudi ne razumiju gdje počinje stvarnost, gdje prestaje fikcija. Neki ne odvajaju autora od pripovjedača, mene od glavnog lika, tako da su me neki gledali sablažnjivo i pitali kad sam bila u zatvoru, pa sam im objašnjavala da ja nisam bila u zatvoru. Ustvari, oni su mene vidjeli kao glavni lik. No, većini ljudi se knjiga dopala knjiga.

**

Priča „I sreli su medu“

„Jesam li ti pričala kako sam jednom, dok sam brala šipurak na Igmanu, srela medu?“

To je zapravo bilo retoričko pitanje, jer odgovori „Jesi“, „Nisi“, „Ne interesuje me“, „Gori nam kuća!“, „Zemljotres!“ „Znaš, ja sam u stvari serijski ubica“ ne bi napravili nikakvu razliku, budući da je ona naumila da pošto-poto ispriča svoju dogodovštinu.

Baka je prolupala još u ratu. Pozivala je komšije, iscrpljene od gladi i granata da zajedno popiju ječmenu kafu i ozarenog lica recitovala pjesmicu kojom je kao kneževa kćerka, stara samo osam godina, obučena u hrvatsku narodnu nošnju i sa dvije kao šaka debele pletenice dočekala kralja Aleksandra, a koja je počinjala sa: „Dobrodošo, orle bijeli!“ S vremenom su se sjećanja svela na dva pitanja koja mi je svakodnevno postavljala čim bi me ugledala na vratima: „Šta je veće, marka ili dolar?“ i moje omiljeno: „Bogati, šta uspijeva na Jelisejskim poljima?“

I, naravno, na susret s igmanskim medvjedom.

Ona jeste jednom davno brala šipurak na Igmanu i medo se jeste pojavio, na udaljenosti od deset metara, i zamumlao. Rekla mu je: “Zdravo, medo!“, a on se okrenuo i otišao.

Iako sam svaki dan morala da slušam tu priču, olakšavajuća okolnost u svemu tome je bila ta što je baka uvijek nudila osvježenu verziju jednog te istog događaja. Moj bosanski Raymond Quenau tako je ponedjeljkom brao drijenjke na Jahorini i iza grma čuo mumlanje. U utorak se medo pojavio na obali Krivaje, gdje se baka borila sa zmijom koja joj se obmotala oko noge. U srijedu se medo ubezobrazio, podigao na zadnje šape i zaurlao, a u četvrtak se već približio na opasna dva metra ali je baka stigla da repetira očevu lovačku pušku. Petkom bi ga umirivala tihim glasom jer su se gledali oči u oči na nevjerovatnoj udaljenosti od dva koraka.

Očekivala sam da se jednog jutra probudi, napravi nam kafu i konačno prizna da se, zapravo, na kraju balade, jednog sunčanog dana na Igmanu potukla s tim medvjedom.

U jeku bakinih monologa o medi, radila sam kao lektorica u tabloidu. Tekstovi koje sam morala čitati i ispravljati nudili su informacije o tome kako su se dva pjevača narodne muzike srela na kafi i kako se na osnovu priložene fotografije da naslutiti novi duet. Ili kako je naša poznata voditeljica kupovala garderobu pred praznike ili, još bolje, kako je nekakvom narodnjaku narasla bubuljica na nosu. A ima 50 godina. Kolumna koja je trebala sadržavati prave tračeve takođe je uvijek bila ispunjena samo nekakvim insinuacijama o nekakvim vezama, napisana tako da sam često morala zamoliti novinarku da mi polako i staloženo ispriča šta je htjela da kaže kako bih tekst mogla napisati ponovo. Priznajem, bilo je momenata kada sam plakala... S druge strane, ako imaš dovoljno smisla za humor i dobru platu, zašto se još neko vrijeme ne bi zadržala na tom poslu? Jer koliko ljudi, pored mene, na ovoj planeti, u eri printanja mostova i jestivih kolača na 3D printerima, u eri robota i vikend putovanja na Mjesec ima priliku da u tekstovima diplomiranih žurnalista ispravlja riječi poput „medecina“ ili izraz „prelijepe blizanke“ (što je izraz za par silikonskih grudi)?

Jednom mi je pukao film pa sam nakon svakog trača dopisala: „I sreli su medu.“ Baš se lijepo uklopilo. Urednica je, međutim, bila revnosna i vrijedna žena koja je zaista čitala te tekstove, čak i poslije moje lekture, pa me uhvatila na djelu; moj pokušaj samozapaljenja nije prošao najbolje. Nisam dobila otkaz. Ostala sam još neko vrijeme u toj zagušljivoj maloj redakciji, zatrpanoj starim brojevima tabloida (koji se stvarno, ali najstvarnije, zovu arhivski materijal), da do jedan ujutru čitam o nečijem celulitu na nastupima i o novim planovima kraljice sevdaha.

Svako ko bi nam došao u posjetu morao je da čuje priču o medi. Gost bi pažljivo saslušao baku, potom bi se skeptično nasmijao prihvatajući njenu senilnost. Dok bi ona pričala i pričala, zamišljala sam da ima mjehuriće iznad glave, poput onih koje su Max i Bunker crtali Broju Jedan, kada počne priču uspavanoj grupi TNT riječima:„Ja sam odveć star, ali kada me već pitate, to je bilo 343. godine prije nove ere...“). Kada bi je neko fotografisao, pozirala je nasmijana, ali bi ipak okrenula glavu tako da se ne vidi melanom na lijevoj strani lica. Ili bi, kobajagi slučajno, sakrila zavoj rukom. Nikada nisam propustila da vidim kako se gosti smiju njenoj dogodovštini, znala sam pravu verziju priče i voljela sam posmatrati staricu koja je susrela medvjeda u šumi i, nekom drugom prilikom, sjedeći u bašti i guleći šljive za slatko, ugledala zmiju ovijenu oko noge. Pažljivo je podigla nogu, pustila da joj sklizne nanula i da zmija ode.

Stalno je govorila da se ničega ne boji. Znala sam da je nekada davno, hodajući Stupom, primijetila ogromnog agresivnog psa umotanog u lance, s velikom ranom na vratu. Prišla mu je polako, umirujući ga tihim glasom, a zatim s njegovog vrata nježno skinula lanac. Znala sam takođe da je još kao tridesetogodišnjakinja izgubila dvogodišnju djevojčicu, da je ubrzo zatim skinula debeli zlatni lanac s vrata, stavila ga u maramu i odnijela da ga proda pokušavajući da spasi muža koji je obolio od tuberkuloze. Kupila je dvije vozne karte za Ljubljanu, za prvi razred, ali su ih Slovenci ipak smjestili na drvene klupe zadnjeg dijela voza. Držala mu je glavu u krilu i tepala mu kao djetetu, ne bojeći se da će je zaraziti. Dva mjeseca nakon što je sahranila svoju ljubav, držala je u naručju tijelo trogodišnjeg sina koji je umro od meningitisa. Potom ga je spustila na krevet, uzela očevu lovačku pušku, repetirala je i prislonila sebi na čelo.

I dok bi ona vazila o medvjedu, a gosti se smijali njenoj senilnosti, ja sam znala da je ipak vratila pušku u špajz i otišla po dvije djevojčice koje su ribale podove i poljske klozete svojih rođaka, jer su im ovi za nagradu davali hranu. Svakog jutra oko šest ostavljala je kćerke i odlazila da pere školska stubišta, a one su se budile i gledale ledenice na stropu memljive kućice. Potom bi ložile vatru, penjale se na hoklice i svojoj mami pravile pitu sa kao prst debelim korama. Trećinu jabuke bi ostavljale na tanjiriću na kredencu poput onih koji se sada restauriraju i prodaju za velike pare. Iako je ova senilna starica, sa pola vilice izgrižene melanomom, nekada ulazila tek uveče u kuću, umorna od čišćenja Tehničke škole i kopanja bašte poslije posla, djevojčice su bile sretne jer su imale mamu i snove u kojima će jednog dana napraviti velike stvari.

Nakon što bi nastupila tišina, baka bi upitala goste da li im je ikada pričala kako je jednom prilikom srela medvjeda. Oni bi se nasmijali, ali se nisu šegačili s njom, da li zbog pristojnosti ili zato što sam ja uvijek bila tu kada bi neko došao.

Žena koja je na kraju nadživjela svu svoju djecu u sjećanju je, kao ušećereni talog na dnu tegle slatka od šljiva, ostavila samo dogodovštinu s medom.

Ja bih potom dodala: „Ne, nisi nam to ispričala.“

„Vjerovali ili ne, ali ja sam jednom srela medu...“

„I to ne jednom, bako.“

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar