Hoće li zagonetka o požaru u Reichstagu 1933. konačno biti riješena?

Kada je plamen zahvatio njemački parlament uvečer 27. februara 1933., šest dana prije nacionalnih izbora, bio je to politički poklon Adolfu Hitleru, ranije imenovanom kancelaru. Podmetanje požara u Reichstagu od strane „unutrašnjeg neprijatelja“ osigurao je njegov ponovni izbor i dao mu izgovor da prigrabi diktatorske moći za kojima je žudio.

Da li je taj poklon slučajno pao u krilo nacističkog vođe ili je tamo stavljen putem tajne lažne operacije, od tada je predmet žučnih historijskih sporova. Sada, 90 godina kasnije, tijelo mladog komuniste kojeg historičari tradicionalno smatraju jedinim počiniocem napada ekshumirano je u nadi da će se doći do konačnog odgovora.

Glasnogovornik Društva Paul Benndorf, organizacije za očuvanje baštine koja održava groblja u Leipzigu, rekao je za Guardian da je u januaru nadgledao ekshumaciju tijela za koje je od tada identificirano "van sumnje" da pripada Marinusu van der Lubbeu, holandskom komunisti koji je na sudu priznao napad, te je sa samo 24 godine osuđen na smrt.

Primarni cilj ekshumacije bio je da se utvrdi da je Van der Lubbe zaista pokopan u neobilježenoj grobnici na južnom groblju u Leipzigu i da se na odgovarajući način ukopa, rekao je predsjednik društva Alfred Otto Paul. Međutim, potvrdio je i da patolog ispituje ostatke na tragove toksina.

Van der Lubbeov apatični izgled tokom njegovog suđenja podstakao je stalne spekulacije da je bio drogiran, bilo da bi se omogućilo iznuđeno priznanje ili da bi osigurala njegova šutnja o mogućim saučesnicima. Neki se nadaju da bi patološki izvještaj, koji bi trebao biti objavljen sljedećeg mjeseca, mogao barem dati neke posredne dokaze da je priča mladog zidara bila obična laž.

Među historičarima, pristalicama teorije nacističke zavjere i dalje su manjina, iako su posljednjih godina u porastu. Uspostavljeni konsenzus oko hipoteze o jednom počiniocu promijenio se od 1960-ih kada je Fritz Tobias, bivši obavještajac i član socijaldemokrata, objavio knjigu u kojoj je požar Reichstaga predstavio kao „slijepu šansu, grešku“ koja je „pokrenula revoluciju ”. Njegovo istraživanje dobilo je pečat odobravanja od strane niza uglednih akademika, uključujući Richarda J Evansa, bivšeg profesora historije na Univerzitetu Cambridge, koji je 2014. odbacio ideju o nacističkoj zavjeri kao „teoriju zavjere“.

Tobias i njegove pristalice imali su dva jaka argumenta u svoju korist. Kao prvo, istovremeni izvještaji sugeriraju da je rukovodstvo nacističke partije te večeri bilo jednako iznenađeno vijestima o požaru kao i ostali, pa čak i prestravljeno da je napad bio početak komunističkog ustanka.

Drugo, priznanje Van der Lubbea. Ovaj 24-godišnjak, koji je dva dana prije toga izveo tri manja pokušaja paljenja, bio je jedina osoba uhapšena u zapaljenom Reichstagu i više puta je do pogubljenja giljotinom 10. januara 1934. tvrdio da je on sam podmetnuo požar jer je želio inspirisati radnike da ustanu „protiv kapitalističke vladavine i fašističkog preuzimanja vlasti“. Upotreba krivotvorenih dokumenata u izvještajima u kojima se tvrdi da se požar Rajhstaga razotkriva kao tajna nacistička zavjera dodatno je ojačala podršku tezi o usamljenom piromanu.

Ali kako je Van der Lubbe, teško oštećenog vida i bez insajdersko znanja o izgledu Reichstaga i koji je na raspolaganju imao samo nekoliko upaljača na ugalj, uspio ostaviti cijelu plenarnu komoru u tinjajućim ruševinama, nastavilo je zbunjivati kako naučnike tako i historičare.

Prije deset godina, američki profesor historije, Benjamin Carter Hett, otkrio je pismo sudskog hemičara u kojem se navodi da je požar u Reichstagu bio „temeljno pripremljena paljevina sa tečnim ubrzivačem“, što je Tobias vidio, ali zanemario da pomene u svojoj značajnoj knjizi.

"Kada je u pitanju da li je Marinus van der Lubbe mogao sam izvesti podmetnuti napad, dokazi su ogromni", rekao je Carter Hett za Guardian. “Nema šanse da je zapalio plenarnu komoru u roku od 15 do 20 minuta koliko je imao na raspolaganju. Trebao bi mu ugljovodonični akcelerator.”

Carter Hett je rekao da je "balans vjerovatnoće" ukazivao na to da je požar podmetnuo odred ljudi iz nacističkog paravojnog Sturmabteilung (SA) krila, koje nije bilo u potpunosti pod kontrolom političkog vodstva 1933. Kako su tačno ovi ljudi uspjeli regrutovati predanog komunistu za ostvarivanje svojih planova, ostaje nejasno.

"Istina je da nam nedostaju bilo kakvi dokazi o tome kako je moglo doći do veze između Van der Lubbea i SA", rekao je Carter Hett. “Još uvijek se čini suludim da su za tipa koji će izvesti paljevinu izabrali ovog nestabilnog, gotovo slijepog mladića.”

Iako knjiga Cartera Hetta iz 2014. Spaljivanje Reichstaga nije poništila konsenzus, pokrenula je otvoreniju debatu oko historijske zagonetke nego što je to bilo moguće tokom napetog ideološkog držanja u eri hladnog rata.

"Pristajao sam na konsenzus da je Van der Lubbe bio jedini akter iza napada podmetnutog požara, čak i ako su me neki naučni dokazi činili pomalo nemirnim", rekao je Sir Ian Kershaw, čija ga je Hitlerova biografija u dva toma utvrdila kao jednog od vodećih pisaca o nacističkoj partiji. "Posljednjih godina postao sam otvoreniji prema tome ko je podmetnuo požar, iako alternativni scenario tek treba da se utvrdi", rekao je, izražavajući skepticizam da bi čak i toksikološko ispitivanje Van der Lubbeovih ostataka moglo jednom zauvijek riješiti ovu raspravu.

Organizator ekshumacije, Alfred Otto Paul, optimističniji je. Iako nije mogao komentirati nalaz do kompletiranja izvještaja o patologiji, obećao je da će nalazi biti značajni. "Historija kakvu poznajemo moraće ponovo da se piše."

federalna.ba/The Guardian