Gromoglasni šapat – Josip Milanović PisoJ

**

Dobro je čitati ... Čitati djela u kojima se sam autor nije štedio u darivanju sebe onima koji čitaju njegovo djelo i koji svoju dušu  bezrezervno i hrabro otkriva.

**

Ime Josip Milanović zasigurno je više poznato publici koja voli ples. No, od prije nekog vremena Josip Milanović ulazi u svijet književnosti i objavljuje svoju prvu knjigu – „Gromoglasni šapat“. Piše jer – „živi ono što osjeća; piše jer je to njegova terapija; piše zato što se ne boji na bijelim stranicama sudariti sam sa sobom i ostaviti trag svog postojanja.

Zajednički imenitelj svih tekstova/priča u knjizi je ljubav, emocija upravo onakva kakva jeste u svojoj suštini – čista, spontana, jaka ... tema i motiv koji preovladava u knjizi je život Žene, žena u svim svojim ulogama – sestra, majka, supruga, djevojka ...

Knjiga „Gromoglasni šapat“ bogata je knjiga – emocijama, ljubavlju prije svega, ali i poštovanjem, razumijevanjem, podrškom ... no, kako sadržajno tako i tehnički knjiga Gromoglasni šapat raskošno je tehnički opremljena. U modelu crne i bijele boje, kombinacija teksta i crno-bijelih fotografija  doživljava se kao cjelina – fotografija kao metatekst dopunjava sam tekst; a sam tekst podržava fotografiju. Zanimljivost ove knjige je i u odabiru oblika slova za naslove – autor je odabrao font koji izgleda kao rukopis. To zasigurno knjizi daje poseban šarm i dozu privlačnosti, no što se na prvu osjeti kada gledamo te naslove je bliskost i neka posebna toplina

**

Iz recenzije – On je netko tko je svojom iskrenošću i pitkim stilom pisanja osvojio mnoga srca širom Balkana. Način na koji piše, surovo, iskreno, nepokolebljivo o raznim ljudskim sudbinama, srećnim i onima koje su išarane ožiljcima sudbine, o ljubavi, smrti, rađanju, šapatu života koji bi, u suprotnom, ostao skriven u našim dušama, zaista je besprijekoran. Josip kao centralnog lika svoje knjige stavlja čovjeka sa kim bi se svatko od nas, makar u jednom segmentu opisane emosije ili radnje, mogao poistovijetiti. On ne uljepšava realnost, već je prikazuje onakvom kakva ona doista jeste. Njegovi likovi su junaci mnogih životnih priča. Veseli, tužni, sjetni, napaćeni, bolesni, iscjeljeni, krhki, jaki. Ono što je zajedničko svima njima jeste to da im je Josip kroz stihove i redove unio nadu za jedno sjutra kom se uvijek, ali uvijek vrijedi radovati. On u ime njih, na neki način, diše. Autor se nerijetko, obraća i sam sebi, otkrivajući nam odaje svoje duše kroz razne ispovijesti rasute na bjelinu papira. Nerijetko nas i savjetuje kako koračati kroz ovaj nam podaren život, pa kaže –

Živi.

I trči životu u zagrljaj, bez obzira što nemaš kondicije.

Živi.

I obraduj se životu koji imaš.

Jer, to ti je to.

Drugog života nemaš.

Sebe drugog nemaš.

Kada čitate tekstove o baki, sestri, prijateljicama, udahnite duboko jer vas Josip vraća u neka minula vremena. Uči nas kako se porodica čuva, zaliva pažnjom, podučava nas o vriejdnostima koje u ovom modernom vrtlogu znamo smetnuti s uma. A ljubav ... Ljubav je spona koje se čvrsto drži za svako njegovo napisano slovo. Takođe, autor je otišao i korak dalje, pa sam sigurna da će nam, osim zbog iskonske emocije u njegovim pričama, oči zasuziti gledajući i divne fotografije koje ih prate.

Gromoglasni šapat je definitivno više od knjige.

On je razglednica oku i melem svakom čitalačkom srcu

                             Doris Ražnatović - spisateljica

**

Iz recenzije – Jedan čovjek nikada ne može živjeti dovoljno dugo da u njegov život stanu sva ona iskustva koja želi doživjeti svim srcem, ona iskustva koja priželjkuje. Stane u život ponešto od toga, ali stanu i ona iskustva koja nismo niti birali niti smo ih kao želje Nebu noću šaputali. Takva iskustva su birala nas kako bismo naučili lekcije. Gromoglasni šapat je poput riznice lekcija ... riznica iskustava koja podučavaju one koji imaju još mnogo učiti. Baš tako. Riznica lekcija. Ali kako? Kako je moguće da Josip, za samo nekoliko decenija svog života, napiše tekstove i u njima ispriča priče koje kao da su nastajale generacijama? Kako se tako snažno doima da je svaku, ali baš svaku od njih prstima stezao, dubokim uzdahom zadržavao, noćima grlio, rađao pod rebrima, kotrljao niz svaku žilicu svog tijela i zapisao filigranskom preciznošću? Čitajući njegove tekstove i kotrljajući ih niz svaku žilicu svog tijela imala sam dojam da je njegov izbor uvijek isti, a to je Ona. I on njoj se stalno obraća – njoj baki, njoj mami, njoj sestri, prijateljici, njoj domovini, njoj prirodi, njoj životinji ... A, Ona je oduvijek bila Učiteljica života i zato je Ona nepresušna riznica. Josip se obraća i Njoj u sebi i progovara nam iz Nje – iz nje tješiteljice, iz njeg njegovateljice, iz nje koja ga je rodila i one koja će mu biti suprugom. Ona jučer, ona danas, ona sutra ... i mi u Njoj.

Iznimnim stilom i jednostavnošću pisanja u stanju je nazvati fenomene ljudskog života svojim imenom, deskribirati tako da osjetite i najfiniju boru na licu pod svojim prstima iako o njoj tek čitate; u stanju je postići da vas riječi zabole, da vas zasvrbi nečija neodlučnost, da vam se vrat ukoči od tereta života i da vas trnci prođu od ljepote tog istog života, da vam noga utrne jer u dahu čitate tekstove dok sjedite na njoj, da je sve istovremeno i relativno i trajno, i kontekstualno i univerzalno; da se u jednom trenutku borite s likom iz teksta, a već u sljedećem plačete nad njegovom sudbinom i onda isto tako, u trenutku shvatite da je ova knjiga ogledalo. Da. Otvorite je i u njoj vidite sebe. Vi se sa sobom borite i vi nad sobom plačete. Čitate o sebi jučer i danas. Čitate i o sebi sutra jer je vaše sutra nečije jučer, a to nečije jučer je Josip zapisao danas baš radi tog vašeg sutra ... Josip, poput njegovog zaštitnika, skoro očinski-roditeljski brižno vodi kroz svoje tekstove. I to onako kako to dobri roditelji čine s puno ljubavi i topline, ali i puno strpljenja i trpljenja svjesni da njihova djeca nisu njihova djeca ...

Ohrabruje nas da od svakog svog ožiljka napravimo tetovaže života. Ne obećava lakoću življenja, ali živi s lakoćom živeći na taj način. Neke ožiljke i ogrebotine nas neće zaobići, ali ih olovkom uvijek možemo peronalizirati i učiniti da budu kao niti jedan drugi. I ako Josipa poznajete, onda znate da je ova knjiga njegova najljepša koreografija. Ovo je njegova scena na kojoj se smjenjuju koraci i ritmovi, uloge i kostimi i sve ima smisla, sve je u savršenom ritmu i redu, sve je onako kako treba biti ... A i Josip zna da poroditi koreografiju, poroditi djelo znači pustiti je da, poput djeteta, od danas živi svoj život ... A život je uvijek vrijedan življenja i uvijek je umjetnost sam po sebi ... Uvijek.

                             Dr.sc.Sandra Bjelan-Guska

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar