Gdje su nestale ribe, Nisam sagradio kuću – Tugomir Matić

**

Dobro je čitati ... čitati poezju koja raskošnu nudi slike otočkih bura i kiša, plavičasta predvečerja i vedrine horizonta ... čitati o šutnji pjesnika, dok u središtu otoka, ispisuje verse o posve malim radostima

**

Kao jedna od tema, u književnosti Tugomira Matića izdvaja se pitanje načina na koji se pojedinac odnosi prema svijetu, gdje se izdvajaju tišina, šutnja i izolacija, što se ne smije protumačiti kao bijeg od stvarnosti, nego upravo suprotno, uranjanje u svakodnevnicu i primjećivanje detalja koji promiču prosječnom posmatraču. Matić se fokusira na rutinu, na život na otoku koji, po definiciji, podrazumijeva izolaciju od ostatka svijeta ... Gdje su nestale ribe je zbirka koja slavi blaženu samoću, osjećanje iz kojeg proizilazi jedinstvo sa svijetom, tišinu što porađa poeziju koja nema rime i bezbroj stilskih figura, poeziju koja govori o istinama, o učmaloj svakodnevnici, o ratovima, o kiši, lijekovima, šetnji, psima i mačkama. To je poezija u kojoj pjesnik pokušava odgovoriti na pitanje Ko sam ja?, a čitateljima i čitateljicama postavlja pitanje Ko si ti? – napisala je kritičarka Zerina Arnautović o knjizi „Gdje su nestale ribe“ Tugomira Matića, a prof.Nedžad Ibrahimović bilježi da je „Pjesnik ostrvo na ostrvu, i iz ovog crpi smisao odustajanja od svijeta, barem od one njegove najčešće i najgore verzije, od nakrcanih, bučnih i kaotičnih balkanskih gradova. Sva u haiku atmosferi, Matićeva poezija se naslanja na najljepšu i naintimniju pannaturističku poeziju Josipa Pupačića ili Vesne Parun. Ono po čemu je drugačija jesu ti tragovi i te tetovažne slike sirenskih poziva i odjeka. Matićev lirski subjekt, nakon što je preselio na otok, a potom se uvukao i u osobni ljudski i pjesnički otok, sad a živi u skladu sa svijetom i sa svojim vlastitim licima. Ponegdje se on zapita ko sam ili kamo ću ili ko su svi ti ljudi oko mene, ali su ova pitanja više odjeci jedne davne prisutnosti u svijetu, nego što su stvarna zainteresiranost.

**

Knjiga poezije „Nisam sagradio kuću“ objavljena je u Izdavačkoj kući Knjigoljubac. Knjiga je podijeljena u šest poglavlja – Nisam sagradio kuću, Noćas je mjesec tanak srp, Volim jasne misli, Bježim u tamu, Moraš vjerovati i Selektivno pamćenje. Recenzentica pjesnikinja Darija Žilić, između ostalog bilježi – Tugomir Matić u ovoj zbirci rekaptulira vlastito životno iskustvo, poetizira vlastiti unutrašnji svijet, a sve to čini s pozicije onog koji se ogleda, okreće unatrag, bez puno iluzije o svijetu i ljudima. Riječ je o pomirenosti lirskog subjekta koji hvata trenutke (nije slučajno da spominje metaforičku „mrežu za hvatanje trenutaka“), ide korak po korak, ne brinući više o onom što dolazi, jer posjeduje „sve proteklo vrijeme svijeta“. Reminiscencije koje priziva su kao odrezani kadrovi jednog filma, odnose se na neka vremena velikih očekivanja, ali bez ljutnje zbog toga što se snovi nisu posve ostvarili. Kao što kaže, sjećanja polako blijede, pa i pisanje stihova, pretvaranje prošlosti u jezik i sliku, čini se kao spas, očuvanje svijesti i života samog ... Kuća koju nije sagradio, možda je baš i metaforička opreka, subverzija u vremenu u kojem se samo cijeni stjecanje, gomilanje kapitala, u kojem umjetnost malo znači, a on priznaje samoironično, najviše voli ne raditi ništa – volim još i danas/kao što je rekao Teo/sjediti posve sam/ili s prijateljem/na klupi ili na žalu/pored mora/u kafani/li gradskom parku/šutiti ili pričati/sasvim svejedno. U tom smislu estetizacija je opreka grubosti neoliberalnog svijeta koji počiva na ideji nacije i rata za domovinu. Na kraju, gotovo programatski, pjesnik ističe „volim jasne misli“, a to se odnosi i na ljude. I poezija Tugomira Matića posve je jasna, pregledna, jasna je misao, nema u njoj šmiranja života, nti uljepšavanja, jer lirski je subjekt našao mir u sebi, u svijesti o tome da znad čovjeka i jest ono uzvišeno, božasnko, ali ipak postoji ona iskra koju nose drevne epifanije koje pjesnik majstorski uobličuje u poeziju.

**

Snježana Bukal  - Tišina vlada u ovoj zbirci pjesama. Pljusne more, proleti galeb, pomjeri vjetar list, smjenjuju se slike grada sjećanja. Čas si u barci, čas u vlaku, putuješ ka Otoku, putuješ ka Sarajevu. Kad stigneš, sjedneš i posmatraš sebe u vremenu, u rasponu decenija i misliš smiren viđenim. Riječi Tugomirove idu k'o voda, najkraćim putem, kao čtaču. Zaveden jednostavnošću ni ne primjetiš u koju dubinu češ biti zaronjen, a kad bude da si u toj dubini, prevrćeš te slike k'o durbin, čas je sve nedostižno daleko, čas je samo detalj, uvećan u sjećanju u kome je sabrano sve što je putnik T.M. naučio putujući uvijek istim putem, od tamo do ovdje, odavde do tamo. Pjesme i lik u njima. Nema tu više mjesta za glasnost, vika je napustila T.M., sa govori tiho, nagne se čitač ka njemu, da svaku riječ čuje. Ostala je vedrina spram svih crnila i nešto ljekovito i tajnovito kao pelin: zašto bi onaj koji visoko u planinama pod krošnjama gleda u nebo i gricka prastaru travku gradio kuće koje gore i sadio drveće koje će posjeći? Onu travkicu što otkriva govor svih jezika, oblost svake riječi koja te čitaoče vodi tamo gdje si bio, korak po korak, vidi ovo, vidi ono, pokazuje ti T.M. rukom, k'o djetetu. Tako se čudo(!), ta strahota pređenog puta zaboravlja pred velikom tajnom da smo tu i još tren tu ćemo biti.

**

Doživljavajući poeziju kao mogući svijet, Matić u knjizi Nisam sagradio kuću spoznaje poeziju i kao prostor refleksivnosti i stišanosti. U odličnoj pjesmi Volim jasne misli samoizolacija je izbor i izvor nadahnuća. Predstavljajući se u lirskim opisima elementima stvarnosti, ova poezija pokreće složen odnos opisa, slika i mišljenja. Matićeve pjesme konstituiraju se kao slike produženog trajanja. Kad čitamo pjesme iz knjige Nisam sagradio kuću vidimo kako na prvi pogled zaokružena slika dobiva razvojnu logiku i proširenja. Slike u ovoj poeziji uvijek su pomjerene iza horizonta očekivanja i prepoznavanja, a vrlo često javljaju se ukrštene slike iz različitih planova svakodnevice. Ulančavanjem ovakvih slika, koje se derealiziraju u međusobnom dodiru, pjesnik svakodnevicu i podrazumijeva i preobražava. U Matićevim pjesmama slike obično nastaju naslojavanjem stvarnosti. One nikada, pa ni kada problematiziraju svijet ili nešto u svijetu, nisu veristička projekcija. Iako se slike u ovoj poeziji produžavaju, one ne teže samoiscrpljenju. Opis nije konačan, jer ako bi bio konačan, izašao bi iz kruga pjesničke modernosti, a umjesto slika, dobili bismo imena ili imenovanja, što je zapravo suprotno osnovnom poetičkom stavu Matićevih pjesama. Opisujući svakodnevicu na otoku: svijet miruje, kopno je zateglo more, tek poneka brodica, izmaglica i galeb, u oku nepažljiva promatrača ništa se ne događa, a jedino vrijedno hodočašće je hodočašće u sebe sama. Matićeve pjesme pokazuju ono što je iz stvarnosti postalo unutarnji dnevnik lirskog subjekta. Opis nekog dijela stvarnosti jeste, zapravo, ono što je taj dio stvarnosti izazvao u lirskom subjektu, a ne kako taj aspekt stvarnosti neposredno izgleda. U tom se smislu Matić približio maksimi T. S. Eliota, u kojoj ovaj naglašava da zapravo svaka nadolazeća generacija promjene poetskog idioma legitimira osavremenjenjem vokabulara i prividnim izjednačavanjem s običnim govorom, čime se s jezikom izjednačava i samo postojanje i oni koji postoje.

U poeziji Tugomira Matića nalazimo rezignaciju i pomirenost, vedrinu i ironiju, izraze očaja u času spoznaje da četrdeset dugih godina svaki dan započinje pokušajem da nahrani dobrog vuka u sebi (kao u pjesmi *** U trpezariji), i trezveno prepoznavanje smisla govora jer su riječi, kao svete krave, precijenjene, što je suprotstavljanje velikonaracijskim pozivima na razum i smisao života. U dubljem sloju vidimo da je osnovni ton ove poezije negdje na teško uhvatljivoj sredokraći ovih suprotstavljenosti, dakle, nije ni rezignacija ni pomirenost. Bivajući u isti mah i jedno i drugo, subjekt je Matićeve poezije, zapravo, u međustanju, u jezički omogućenom i produženom času refleksije.

I na kraju treba istaći da je zrelost najbitnije obilježje intonacije ove poezije. Zrelost je neka vrsta mjere poetske osviještenosti za koju ima malo srodnih primjera u našoj poeziji – Almir Zalihić

**

Zerina Arnautović

Pisanje je za Tugomira Matića upravo to, način borbe sa vlastitim demonima, a samoća nikada ne prerasta u dosadu, nego u poeziju koja, iako govori o svakodnevnici, odiše istinom, u kojoj se svi možemo pronaći. Kada već u prvim stihovima nove zbirke pjesama Tugomira Matića pod naslovom Gdje su nestale ribe, lirski subjekt sebe naziva majstorom šutnje, a za poeziju koja je pred nama govori da je proizašla iz šutnje, moramo se zapitati odakle ona dolazi, da li iz samoće ili usamljenosti, iz pomirenja sa prirodom, ili kao znak protesta:

Možda pišem

da ne bih zaboravio

govoriti.

Tugomir Matić je do sada objavio nekoliko zbirki pjesama (Ponoćka u Sarajevu, Između neba i zemlje, Vrijeme šutnje, Kartolina, Obrati pažnju na detalje, Nisam sagradio kuću), kao i prozna djela (Sarajevsko pivo i skandinavske noći, Jazz za zaboravljenog strica). Uvijek se, kao jedna od tema u njegovoj književnosti izdvaja upravo pitanje načina na koji se pojedinac odnosi prema svijetu, gdje se izdvajaju tišina, šutnja i izolacija, što se ne smije protumačiti kao bijeg od stvarnosti, nego upravo suprotno, uranjanje u svakodnevnicu i primjećivanje detalja koji promiču prosječnom posmatraču. Matić se fokusira na rutinu, na život na otoku koji, po definiciji, podrazumijeva izolaciju od ostatka svijeta.

Pjesma “Noć pokraj mora”, ponajbolje dočarava krajolik koji ukazuje na samoću i pustoš koju lirski subjekt bira i u kojoj, na neki način, i uživa. Noć kraj mora je hladna, mokra, jedini saputnici čovjeku i psu su izmaglica i barke, ulice su puste, i kiša je napustila otok, caruje tišina. Iako lirski subjekt priznaje da je taj dan zauvijek otišao i da je uzalud potrošen, jasno nam je da je to njegov izbor, da iz mogućnosti tog izbora proizlazi poezija. U pjesmi “Vrag”, on  je ponovo sam sa psom, ali je ovaj put u kući, kiša pada, a on piše da bi se izborio sa vragom u svojoj glavi. Pisanje je za Tugomira Matića upravo to, način borbe sa vlastitim demonima, a samoća nikada ne prerasta u dosadu, nego u poeziju koja, iako govori o svakodnevnici, odiše istinom, u kojoj se svi možemo pronaći.

U svom pogovoru za Matićevu zbirku, Nedžad Ibrahimović navodi kako ona odiše atmosferom haiku poezije, pjesme su kratke, posljednja strofa nosi poentu koja može, na prvi pogled, izgledati nedovršeno, ali nastavlja odzvanjati kao eho i progoniti nas kroz cijelu zbirku. Ibrahimović također primjećuje kako Matićevu poeziju karakterizira pannaturizam koji sa sobom nosi dozu infantilnog jedinstva sa svijetom. Matićev lirski subjekt ne samo da živi na otoku, on se zatvora u sebe, ljudi sa kojima se susreće samo su sjene života u buci i užurbanosti grada. Tako u pjesmi “Sat” lirski subjekt opisuje užurbanost grada, nasmijana lica ljudi na ulicama i starim porodičnim fotografijama, dok se kazaljke zidnog sata nemilice vrte u krug. On je svjestan da su ti nasmijani ljudi koje sreće na ulicama jednaki ljudima na starim fotografijama, uhvaćeni su u treptaju oka i postaju dio prošlosti. Lirski subjekt prepoznaje žudnju na licima koja iščekuju čudo, a svjestan je da će ubrzo postati sjenke, uspomene. Zato se on osamljuje, oživljava svoje uspomene i, kako vidimo u pjesmi “Tko su svi ti ljudi”, rijetko kada napušta otok, nema potrebu jer putuje svako veče, budi se umoran od obilazaka gradova koji ne postoje i od sretanja ljudi kojih nema.

U pjesmi “Kao prelijep se može opisati ovaj dan”, Matić do vrhunca dovodi svoju poetiku, gdje se u svakodnevnici, u jednom danu koji je jednak jučerašnjem ili onom prije njega, može pronaći nešto jedinstveno i prelijepo. Lirski subjekt je pospan, kiša pada, telefon ne zvoni, nema nikakvih novosti, ali/to može smetati samo onome/ kome smeta baš sve.

Gdje su nestale ribe je zbirka koja slavi blaženu samoću, osjećanje iz kojeg proizilazi jedinstvo sa svijetom, tišinu što porađa poeziju koja nema rime i bezbroj stilskih figura, poeziju koja govori o istinama, o učmaloj svakodnevnici, o ratovima, o kiši, lijekovima, šetnji, psima i mačkama. To je poezija u kojoj pjesnik pokušava odgovoriti na pitanje Ko sam ja?, a čitateljima i čitateljicama postavlja pitanje Ko si ti?.

Zbirku zatvara pjesma “Savjet” gdje nam pjesnik daje do znanja kako doći do odgovora na gore postavljeno pitanje. Njegovi savjeti su jasni i precizni – udaljimo se od društvenih mreža, od mobilnih telefona, bježimo od buke i galame, od života ljudi koje ne poznajemo a koje svakodnevno pratimo, pokrijmo se dekom po glavi i zaronimo u tamu, jer se upravo u toj tami krije svjetlost koja donosi mir, a to je nešto što nam je najpotrebnije, danas više nego ikad.

**

Rođen u Zagrebu, 1957.godine, Tugomir Matić veliki dio života proživio je u Sarajevu, gdje je objavio i svoje prve stihove -  „Ponoćka u Sarajevu“, „Između neba i zemlje“, „Vrijeme šutnje“, „Kartolina“, „Obrati pažnju na detalje“ i knjige koje smo čitali - „Nisam sagradio kuću“ i „Gdje su nestale ribe“. Objavio je i dvije knjige proze – „Sarajevsko pivo i skandinavske noći“ i „Jazz za zaboravljenog strica“. Poezija Tugomira Matića prevedena je i objavljena na više stranih jezika. Od 1997.godine živi u Račišću na otoku Korčuli.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar