FTV u Istanbulu: Šarena reportaža o istanbulskim čaršijama
Ekipa Federalne televizije bila je u Istanbulu, gradu s kojim dijelimo kulturno naslijeđe i njegov konkretan dio – čaršije. Ovo je priča o tim istanbulskim prostorima gdje još živi kontakt licem u lice.
Razmjena dobara je fenomen koji postoji od pamtivijeka. Samo se njegove forme mijenjaju kroz vrijeme. Istanbul, jednom nogom u Aziji, drugom u Evropi, je porpište u kojem na svakom koraku tragovi prošlosti komuniciraju sa savremenim svijetom. To je grad u kojem, u dobu simulakruma i kapitalizma, istovremeno supostoje i tržni centri i bazari.
U dobu blještavila tržnih centara i konzumerizma, zanimljiv je fenomen da i dalje postoji tradicija čaršija i bazara. Upravo u jednoj takvoj, gdje se trgovci obraćaju ljudima, gdje se sve to suprostavlja otuđenosti čovječanstva se nalazimo i mi. Riječ je o grand bazaru u istanbulu koji se počeo praviti veću 15. st.
Grand bazar ili Kapali čaršija, sagrađen je kao jedna ulica trgovina u drvetu. Potom je dodana još jedna, pa još jedna, dok nije izgrađena mreža ulica u kamenu. Postao je to natkriveni market sa više od 4000 prodavnica i sa više od 25000 prodavača
„Svaka od ulica bila je namijenjena za jednu vrstu robe: ćilime, mačeve, ulja, keramiku. Vrsta robe je određivala i nazive ulica. U posljednjih 25 godina, otkada u Istanbulu imamo mnoštvo tržnih centara, u Grand Bazatu više se ne prodaju proizvodi koji nam trebaju u kućanstvima. Sada su tu suveniri, dekoracije za zidove, kaligrafske dekoracije. One stvari koje su povezane sa vrijednostima iz historije. Nećete tamo, kao u tržnom centru pronaći modernu majicu“, kaže Serkan Özbabacı, turistički vodič.
Susret licem u lice trgovaca sa kupcima prepoznatljiv je istanbulški fenomen. A kako svaki fenomen ima svoje dijametralne ekstreme tako i ova vrsta komunikacije često ulazi u zonu prelaska granica intime. U istanbulškim čaršijama nema intime.
Da se cjenjkanjem sa istanbulškim trgovcima cijena može spustiti i za 50 posto, činjenica je koja prelazi granice ove države. A da je taj manir dio identiteta lokalnih trgovaca i igra na koju, ne samo pristaju, već i sami započinju, uočili smo izvodeći eksperiment. Pristali smo kupiti suvenir prema početnoj cijeni. Trgovac je samoinicijativno snizio za 10 posto.
Prišli smo bliže moru i nalazimo se u bazaru začina. Inicijalno je to bio egipatski bazar u kojem su se prodavali začini, među kojima je najpoznaiji bio šafran. Šafran je još uvijek najpoznatiji, najtraženiji i najskuplji začin. Razlika je u tome što on danas dolazi sa različitih kontinenata.
Već sa ulaza u bazar koji lokalci nazivaju egipatskim, osjećaju se opojni mirisi sušenih biljaka: čajeva, voća iz Egipta, Španije, Irana. To su tri kulture koje se susreću na tezgama prostora koji podražava razumijevanje orijentalne kuhinje. A tačka u kojoj se presijecaju ove gastronomske tradicije je šafran. Takozvano zdravlje u malom, biljka aromatičnog mirisa i vrijednosti jednake onoj plementih metala.
Kako prepoznati šafran? Prvo, dolazi ovako. U vlaknima. Ovo je dovoljno za cijelu porodicu. Tri četiri komadića su dovoljna. Kada ga stavite u vrelu vodu, ona polako mijenja boju. Postaje žuta. Nikad narandžasta, nikad crvena. Baš ovako. Možete pomirisati. Možete piti, ali preporučujemo i da jedete. Prvo stvavite u vruću vodu, potom to sve stavite u hranu koju kuhate, rekao je Efe Kaynar, trgovac.
Manje poznat fenomen je da je većina tržnica u Istanbulu izgrađena s istom svrhom – ekonomskom potporom džamijama. Kroz vrijeme su se načini finansiranja religijskih ustanova mijenjali, stoga danas bazari postoje kao pasaži za vremeplov. Za ulazak u šareni srednjovjekovni orijent i sve čarolije njegove svakodnevnice, moći i kulture.
federalna.ba