Djedović: Svi smo zakazali, dužni smo da zaštitimo svoju djecu

Informacije koje dolaze do javnosti samo su vrh ledenog brijega, jer pedofilija kao poremećaj seksualne preferencije karakteriziran trajnim seksualnim sklonostima prema predpubertetskoj djeci, je daleko više prisutna nego što pretpostavljamo. Tako kaže struka ali i istraživanje Vijeća Evrope u kojem se navodi da svaki peti maloljetnik je doživio neki oblik seksualnog nasilja. 80 posto su to djevojčice. Prema podacima Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu u proteklih pet godina su podignute 33 optužnice zbog krivičnog djela bludne radnje. Međutim, negdje nešto ne funkcionira. O ovoj pojavi u emisiji Federacija danas govorila je psihoterapeutkinja Vahida Djedović.

Ko je zakazao sistem ili društvo?

Zakazali smo svi, nažalost. Zakazalo je i društvo, zakazao je i sistem. Mi nemamo zakona o mnogo čemu, a pogotovo nemamo zakona o ovako osjetljivoj kategoriji kao što su djeca.

Je li statistika bila dovoljan alarm da se već nešto poduzme u vezi sa ovim slučajem? Dokle čekati da parlament i sve institucije u nizu rade na rješavanju zakonski ovog problema?

To treba pitati ljude koji sjede tamo u tim foteljama i treba pitati ljude koji su odgovorni za to, ali mi što se tiče zakona generalno kaskamo u mnogo čemu. Ne znam odgovor na to pitanje dokle ćemo čekati, ali kad su naša djeca u pitanju, dakle svi mi odrasli pokušavamo da se zaštitimo, negdje smo obavezni da se zaštitimo, ali djeca se sama ne mogu zaštititi i mi smo dužni da zaštitimo našu djecu. A ako se ne govori o tome, ako se to stavlja ispod tepiha, onda će problem samo rasti i onda je pitanje čije je sljedeće dijete, ako mi ne govorimo o tome i ako se nešto konkretno ne radi po tom pitanju.

Kako prepoznati predatora i kako uopće dolazi do pedofilije? Koji su uzroci?

To su neki seksualni nagoni koji su poremećeni. I to su te neke seksualne fantazije koje ta osoba koja sklona pedofiliji razmišlja, da ne može ostvariti seksualni užitak ukoliko to ne ostvaruje sa djecom. Dakle, i kad se radi na psihoterapiji, onda se tačno radi na takvom fokusu, na toj promjeni načina razmišljanja. Što se tiče fizičkih tih karakteristika, oni ni po čemu ne odaju, što se tiče njihovog fizičkog izgleda, da su stvarni pedofili. E sad, po ponašanju zapravo možemo prepoznati - pa vidjet ćemo ako neko baš se previše bavi djecom i to djecom koja nisu iz porodice, koja nisu iz prijatelja. Oni ljudi koji se odvajaju sa djecom, koji se osamljuju, koji na bilo koji drugi način manipulišu tim dječjim tijelom, eksploatišu. Dakle, uvijek oni pokazuju te znakove, ali te znakove treba prepoznati.

Prosjek godina razotkrivanja pedofilije kod djece je otprilike od 10 do 16 godina. Pojedini preživjeli nikada ne smognu hrabrosti jer se srame da progovore javno o zlostavljanju. Na koji način to ostavlja traga na razvoj te osobe u kasnijem životu?

Pedofilija je seksualna sklonost prema djeci koja su do tog predpubertetskog uzrasta, do 11 godina. Znači, ova djeca nisu ni fizički, ni psihički, ni emocionalno razvijena. A ima i hebefilija, dakle, to je od 11 do 15 godina kad ima fizičkih promjena, ali emocionalno nema, dakle emocionalno su još u zaostatku. Dakle, treba razlikovati. Kakve emocionalne posljedice ostavlja - trajne, to je trauma. Raditi sa djetetom koje je seksualno uznemiravano, na bilo koji način, je zaista jedan jako težak posao.

Dokle ćemo čekati da parlament razmatra izmjene Krivičnog zakona koje se odnose na seksualno nasilje i uznemiravanje upravo iz svih ovih razloga koje ste pobrojali, jer mnogo vremena treba da neko progovori o tome i da onda recimo pojedinac ili porodica dođe u situaciju da se sa sistemom bori za dokazivanje onog što je već učinjeno? A to je nemjerljiva šteta.

Stalno potenciram - šta treba još da se desi da bi zakon bio adekvatan, da bi zakon nešto učinio, da bismo mogli zaštititi našu djecu. Dakle, ne tražimo ništa što nije regularno. Zakon treba da služi ljudima, treba da služi građanima ove države, ali, mi nemamo takvog zakona, nažalost.

federalna.ba