Dimitrijević za Art kvart: Trenutno smo u crnoj rupi
Braco Dimitrijević već odavno je zauzeo svoje mjesto u historiji umjetnosti, ali i kulturi i društvu rodnog grada u kojem je okrunjen i počasnim doktoratom Univerziteta. Od njegovog prvog konceptualnog rada, zastave svijeta, prošlo je 60 godina. O svojim vizijama, kreacijama, inspiracijama, o vremenu nekad i sad za Art kvart govorio Braco Dimitrijević.
Kaže da počasni doktor UNSA doživljava i kao generalni aspekt poštovanja i praćenja savremene umjetnosti.
"Te neke dvije stvari se pretapaju u mojoj trenutnoj percepiji ovog bitnog događaja."
Navodi da je odrastao u očevom ateljeu i da je zahvaljujući tome imao izložbu sa 10 godina.
"U njoj je bilo predstavljeno 40 ulja na platnu. Kako je vrijeme odmicalo počeo sam shvatati da je samo slikarstvo kao umjetnost ograničeno na dvije dimenzije, a ja sam htio ići ui neku poludimenzionalnost. Osim toga, izgrađivati nove mogućnosti izlagačkog prostora tako da recimo čak moje prve intervencije sa 15 godina se odnose na javni prostor i preinaku nekih znakova i uobičajenih formi."
Dimitrijević ističe da ga je, za razliku od mnogih umjetnika koji se inspirišu drugom umjetnošću, uvijek insipirisala ljudska glupost i paradoks.
"Tako da recimo taj moj prvi rad koji sam napravio sa 15 godina, u kojem sam zamijenio državnu zastavu sa krpom koja je bila sa čišćenje slikarskih četki, ja sam to nazvao zastavom svijeta težeći ka nekoj univerzalnosti. Inspiracija za taj rad je došla prilikom prelaska Jadrana, gdje je na pučini odjednom jugoslovenska zastava bila zamijenjena talijanskom jer smo bili u talijanskim teritorijalnim vodama. Sve je apsurdnije samim tim što tu nema ni carinske kućice, nema ni neke plutače koja označava prelaz iz jednog teritorija u drugi, tako da je za mene to bio neki apsurd koji je poslužio kao inspiracija za to prvo djelo."
Na pitanje da li uvijek nađe inspiraciju u savremenom trenutku odgovara: "Da, uvijek. To su neki momenti, neke iskre uglavnom kretanja svakodnevna. Samo se pojave te neke iskrice koje se onda formuliraju u umjetničko djelo. Za mene umjetnost mora biti ta koja je stimulans za kritičku refleksiju i za kreativnost. I naravno mora sadržavati ono kognitivno."
Dimitrijević o Sarajevu kaže: "Antimitološka komponenta koja postoji u Sarajevu koji nikad ne dozvoljava nikome da bude dovoljno velik ili viši od njih, taj element je uticao vjerovatno i na moje radove sa slučajnim prolaznicima. Recimo u ta vremena kad sam radio prve gigantske fotografije koje su bile vješane na fasadama je bilo defunkcionaliziranje kulta ličnosti, ali i ukazivanje na potencijal kreativni svake individue. Uvijek sam uzimao kao neki svoj kredo da je za mene svaki čovjek genijalan dok ne pokaže suprotno, što nekad traje samo sekundu. Čovjek nešto lupi i vi vidite da imate posla sa krajnjom budalom."
Ističe da su on i njegova generacija imali sreću svarati u ambijentu u kojem su određene ideje mogle biti prepoznate i od institucija jer su se pojavili i kustosi i teoretičari umjetnosti i historičari umjetnosti koji su bili u stanju percipirati te ideje ili pisati o njima.
"Nažalost danas živimo u nekom totalno drugom vremenu koje nije ni blizu tako demokratično kao taj momenat oko '68. Ja bih volio da je danas tako ali mlađe generacije se ne smiju obeshrabriti i moraju samo radikalizirati svoj stav. u cijeloj historiji čovječanstva postoje ogromne kreativne rupe ili rupe kolektivne svijestkada nastaju ti tzv. mračni momenti. Trenutno smo u crnoj rupi, nažalost, što ne znači da ne postoji ljudi koji na svojim tavanima ne rade genijalne stvari, ali ne postoji taj kreativni fluid koji će spojiti te ljude sa recimo dobrim kustosima, dobrim kritičarima umjetnosti i sa publikom koja bi od toga mogla napraviti i prepoznati neki novi umjetnički pokret. Lijek za tu situaciji nema, ja ga ne vidim."
federalna.ba