Avdagić za FR: Nije mi jasna inicijativa Hrvatske, ne vidim da ima značaj

Peking je optužio NATO da pretjeruje s teorijom o kineskoj prijetnji, samo dan nakon summita Sjevernoatlantskog saveza koji je spomenuo sistemski izazov koji predstavlja Kina. Na summitu u Bruxellesu jučer su čelnici zemalja NATO-a spomenuli zabrinutost zbog Rusije i Kine, ali se govorilo i o Bosni i Hercegovini. Stav da Hrvatska neće podržati završnu deklaraciju NATO summita ako ne bude promijenjena formulacija koja govori o Bosni i Hercegovini, tj. ako ne budu spomenuti Daytonski sporazum i reforma izbornog zakonodavstva, izazvala je brojne reakcije u Bosni i Hercegovini. Zašto je Hrvatska tako reagirala, te da li je sa Joeom Bidenom otvoreno novo poglavlje u transatlantskim odnosima, za Radio Federacije BiH govori geopolitički analitičar iz Zagreba Denis Avdagić.

Na godišnjem NATO summitu u Bruxellesu govorilo se i o Bosni i Hercegovini. U nedjelju je hrvatski predsjednik Zoran Milanović izjavio da neće dati saglasnost za završni dokument samita, ako u njemu ne bude spomenut sporazum kojim se BiH definira kao država tri konstitutivna naroda - Bošnjaka, Srba i Hrvata i ostalih građana. Iako je Hrvatska inzistirala da u dokumentu budu navedeni Daytonski mirovni sporazum i konstitutivnost tri naroda, u završnoj Deklaraciji naveden je samo Daytonski sporazum. Izazvalo je to mnogo reakcija na relaciji BiH – Hrvatska. Kako to komentirate?

Nisam siguran da mi je uopće jasna ta inicijativa i zašto je pokrenuta. Svima je jasno da BiH funkcionira u skladu s Daytonskim sporazumom i da u Bosni i Hercegovini imamo Daytonski ustavni  okvir. Ta inicijativa, čini mi se da je više nešto što je bilo ciljano za unutarnje političke potrebe hrvatskog predsjednika, ne vidim da ima ikakav značaj za bilo koga u Bosni i Hercegovini, pa ni za  Hrvate. U Deklaraciji je spomenuta potreba da se mijenja izborno zakonodavstvo, ali sve su to stvari o kojima se na nekim drugim razinama puno ozbiljnije razgovara. Rekao bih da je to, prije svega, na razini komunikacije sa Europskom unijom i na bilateralnoj razini sa Sjedinjenim Američkim Državama. Sama NATO deklaracija u tom pogledu nema osobiti značaj, to je skup raznih prioriteta, ali i svih stvari kojima se članice NATO-a bave u sigurnosnom smislu. Bosna i Hercegovina je u svakom slučaju trebala biti spomenuta, jer se očekuje njen napredak, što bi trebalo značiti i njen put ka članstvu u NATO-u. Ne vidim nikakav značaj spominjanja Daytonskog okvirnog sporazuma, ne znam zašto je to bilo izuzetno važno bilo kome pa i predsjedniku Republike Hrvatske. Vrlo je neobična jedna takva, pa možemo reći prijetnja - da se neće dati podrška jednom dokumentu koji se koncenzualno donosi. Uobičajeno je da se diplomatskim kanalima takav dokument, koji je doista glomazan, dogovara duže vrijeme i obično se sve uvrsti što zemlje članice vide kao određenu potrebu. Možemo vidjeti da se spominju i krimski Tatari koji su stavljeni na inicijativu Turske, ali osim simboličnih poruka taj dokument nije ključno mjerilo za ove teme koje se rješavaju na drugim razinama.

Gospodine Avdagiću, radili ste na promociji NATO-a u Hrvatskoj i drugim zemljama koje su se pripremale za članstvo u Savezu. Koliko je važan ulazak Bosne i Hercegovine u NATO za unutrašnje odnose, ali i regionalnu sigurnost?

Izuzetno važno, značilo bi dugoročnu stabilnost, to nije dobro samo za BiH, to je bitno za sve države u okruženju. Bez obzira na to da li će Srbija jednog dana biti članica ili ne, ulazak BiH u NATO bi relaksirao odnose i poslao drugačiju poruku. Međutim, gledajući globalnu, pa i evropsku sigurnost, čak ni članstvo ne znači potpunu sigurnost, primjer baltičkih zemalja koje su uvijek u određenoj dozi političke napetosti zbog blizine velikog susjeda Rusije. Općenito promatrano, da nisu u članstvu NATO-a pitanje je što bi se događalo, a to gledamo iz perspektive onog što se dogodilo u Gruziji i Ukrajini u koju su ušetale ruske snage ili u Moldaviji u kojoj se ruske snage nalaze. Ne želim reći da je Rusija država koje se svi trebamo bojati, ali da unosi određeni remetilački faktor u Evropu, to da. Treba težiti da smo što prije, u kontekstu europske sigurnosti, svi u jednom savezu kakav je NATO, koji bi napravio granicu sigurnosti i natjerao i drugu stranu da se dogovara o budućnosti. Ovako trebamo se svi nadati da će se zatvaranje sigurnosnog kruga, pa i evropskog kruga ukupnih euroatlanskih integracija, što prije završiti i da se barem ovaj, kako se kaže, „meki stomak“ Europe integrira te da nije više prijetnja sigurnosti cijelog kontinenta.

Na summitu u Bruxellesu prvi put je učestvovao američki predsjednik Joe Biden koji je u prvoj posjeti Europi od stupanja na dužnost. Bidenova posjeta se smatra veoma važnom, jer treba učvrstiti transatlantske odnose koji su bili prilično “hladni” tokom administracije Donalda Trumpa. Gospodine Avdagiću, hoće li se Amerika vratiti NATO savezu kako je to obećao Biden?

Mislim da je jasno da se Amerika u potpunosti vratila, mada ne možemo ni govoriti da je otišla iz NATO saveza, to je više bilo nekakvo igranje po crvenoj liniji. Bili su partner, ali ono što je nedostajalo bile su riječi utjehe potrebne Europi koja je uvijek uplašena pitanjima sa Istoka. Sad je stigla potvrda, u svakom slučaju čvrsto i argumentirano je poručeno da Amerika stoji u odbrani Europe u slučaju bilo kakvog napada, osjeća se zajedništvo, a prepoznati su i novi zajednički problemi. Okrećemo se sve više ka Kini kao izazovu sutrašnjice.

U toku Trumpovog mandata, u Bijeloj kući nijednom nije organiziran samit s liderima Europske unije. Odnosi Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije s Rusijom od Hladnog rata nisu bili ovako loši. Lideri zemalja NATO-a osudili su na summitu u Bruxellesu rastuću prijetnju koju predstavlja vojno jačanje Rusije i pozvali je da poštuje međunarodno pravo. Srijeda,16.juni je rezervirana za susret s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Kakav se ishod razgovora može očekivati?

Mislim da je dobro što dolazi do tog sastanka. Veliko je pitanje da li bi to bilo ovako brzo na dnevnom redu da nije bilo nagomilavanje ruskih snaga na granici Ukrajine. Postojao je određeni strah da bi moglo doći do upada ruskih snaga u Ukrajinu, to se, na sreću, nije dogodilo. Ne treba očekivati spektakularne ishode ovog sastanka, ali u svakom slučaju to doista relaksira odnose i daje nadu da će doći do sređivanja svega što se zakompliciralo u zadnjih desetak godina.

Testiranja najnovijih naoružanja koja su u direktnoj korelaciji s rastom moderne tehnologije su svakodnevica. Osim Rusije, i Kina je označena kao globalni izazov. Koliko i na koji način je ubrzani rast utjecaja Kine izazov za transatlantsku sigurnost Alijanse?

Kina je izazov u svakom mogućem pogledu. Cijeli zapadni krug kojem pripada i Europa izgubio je proizvodnju, ona je predana Kini, od prehrambenih namirnica do visoko sofisticirane tehnologije koja ne može bez komponente koja dolazi iz Kine. U potpunosti smo svoj život predali zemlji koja ima neprikladan odnos prema ljudskim pravima. Kina jeste izazov i niko ne želi s njom konfrontaciju. Činjenica je da se izazov koji ona predstavlja mora gledati sa više razina, jedan je svakako sigurnosni, mi smo krucijalne stvari za opstanak predali u ruke Kinezima. Kada bi sutra prestala svaka moguća trgovina s Kinom, pitanje je da li bi bilo dovoljno hrane i da li bismo mogli servisirati tehnologiju koju danas imamo. To pokazuje koliko se svi trebamo plašiti i biti zabrinuti, ali moramo tražiti rješenje, kazao je Denis Avdagić u intervjuu za Federalni radio.

federalna.ba