Đaurko moja – Osman Đikić
**
Dobro je čitati ... čitati poeziju u kojoj srca trepere na oči čarne i akšami gelde; čitati poeziju koja „svijetle slike pred okom stvara i sve sevdahom živo gori“
**
U čuvenom mostarskom kružoku, kome su pripadali Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Svetozar Ćorović, Atanasije Šola i drugi, Osman Đikić bio je najmlađi, još gimnazijalac. Tada je počeo objavljivati svoje prve pjesme u časopisima „Zora“, „Bosanska vila“ i „Behar“. Ispisujući svoja pjesnička snoviđenja, Đikić je istovremeno započeo i prosvjetiteljsku djelatnost. Mlad, poletan i borben, ističe se baš u trenutku kada su se počele sukobljavati tuđinske političke tendencije sa narodnom mišlju i ogorčenim povicima protiv ugnjetača. Osman Đikić rođen je 1879.godine, u vremenu kad je jedan okupator odlazio, a drugi dolazio i cijeli svoj život proživio je pod okupacijom, onom austrougarskom. Kao najraspjevaniji i „najopasniji“ u svojoj generaciji, jer je zagovarao zajednoštvo pravoslavaca i muslimana protiv okupatora, Osman Đikić biva izbačen iz gimnazije. Odlazi u Carigrad, potom u Beograd i Beč. Te godine „stranstvovanja“ u kojima završava Trgovačku akademiju, ustvari su i godine iznimno intenzivnog pjesničkog stvaranja.
**
Književno djelo Osmana Đikića čine tri poetske zbirke – „Pobratimstvo“, - knjiga koju je Đikić objavio zajedno sa prijateljima Omer-begom Sulejmanpašićem i Avdom Karabegovićem, 1900.godine; zbirka „Muslimanskoj mladeži“ objavljena je 1902-e i zbirka „Ašiklije“ 1903.godine. Povelik je broj Đikićevnih pjesama neobjedinjenih u zbirke, razasutih po mnogobrojnim književnim časopisima i novinama. To djelo prožeto je, u cjelini, onim idejnim i emocionalnim odrednicama koje su dominirale književnošću njegovog vremena i sredine - smjenjuju se motivi rodoljublja i optimizma, religije i morala, ljubavi i mladalačkog zanosa, a kroz koje se čitaju prosvjetiteljske ideje. Osman Đikić radio je Zagrebu, Brčkom, Sarajevu, Mostaru ... Bio je urednik časopisa „Gajret“, „Samouprava“ – koji je sam pokrenuo i „Musavat“. Uključen u sve kulturne i nacionalne tokove svog vremena, on je, s podjednakim žarom i upornošću radio i kao pisac, i kao novinar i urednik, i kao nacionalni borac i prosvjetitelj. Takav raspon djelovanja, pored prozaičnog činovničkog posla za kruh nasušni, morao je ostaviti traga na Đikićev književni rad.
**
Osman Đikić pjesnik je suptilnosti, nepravedno zaboravljen, živeći nešto više od tri desetljeća i izgarajući u apsolutnoj angažiranosti na političkom i prosvjetnom polju, nije dovoljno imao ni vremena ni mogućnosti da se upotpunosti posveti pjesništvu kako bi njegova poetska darovitost dosegla pravi izraz. Ipak, iako nedovršen Đikićev opus ukazuje ne toliko na originalnost izraza koliko na duboku i neposrednu osjećajnost duha. Ta ustreptala senzibilnost, uočljiva u gotovo svakoj njegovoj pjesmi, nikada nije prelazila u lažnu sentimentalnost. Ona je bila iskonska, iskrena i čista.
**
Đikićev pjesnički izraz i iskaz zasigurno je usmjerila i obilježila ljubav. Ljubav sa đaurkom, sa Zorkom Topalović, glumicom iz Beograda. Upoznali su se u Brčkom, živjeli u Sarajevu i Mostaru. U Mostaru, na Baščinama, u kući Osmanovog oca Avdage. Priča kaže da su oboje bolovali od tuberkuloze, ležeći soba do sobe. Osman je umro u krajem marta, a Zorka polovinom septembra 1912-godine. Osman je prvo sahranjen u Velikom carinskom haremu – kojeg danas više nema – a, nakon što je arhitekta Aleksandar Deroko osmislio turbe, prenešen je, 1936.godine, preko puta Karađozbegove džamije, u Mostaru. Zorku sa sahranili na pravoslavnom groblju Pašinovac, u Bjelušinama. Legenda kaže da je od groba do groba, od Osmana do Zorke Đaurke tek jedna pjesma nošena mostarskom burom ...
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Foto – barikada.com