Darko Cvijetić – Što na podu spavaš

Dobro je čitati! Jer čitanje ima mnogobrojne benefite. Dobro je čitati, kažu stručnjaci, jer čitajući učimo nešto novo, obogaćujemo rječnik, preveniramo mnoge bolesti ... Čitanje utiče na naše emocije. Dok čitamo počinjemo drugačije razmišljati i drugačije se osjećati. Čitajući ostvarujemo vezu sa likovima iz knjige, razvijamo sposobnosti razumijevanja drugog i drugačijeg – bilo da se radi o književnim likovima ili stvarnim osobama.

Zato – predlažemo – Čitajte!

**

Pročitali smo knjigu „Što na podu spavaš“ Darka Cvijetića

**

Darko Cvijetić je prevashodno pjesnik. Piše i kratke priče, radi u pozorištu, glumac je, reditelj. Prvu knjigu poezije „Noćni Gorbačov“ objavio je još davne 1990.godine. U periodu od 1996-e do 2017.godine objavljene su Cvijetićeve knjige – „Himenica“, „Manifest mlade Bosne“ „Passport for Sforland“, „Masovne razglednice iz Bosne“, „Konopci s otiskom vrata“, „Mali ekshumatorski eseji“, „Emotikoni u viberu“, „Paraolimpijske himne“ i „Ježene kožice“ – sve redom knjige poezije. A, onda, 2018.godine Izdavačka kuća „Buybook“ objavila je prvi Cvijetićev roman „Šindlerov lift“. Roman je za kratko vrijeme pobudio veliki interes i čitalačke i stručne javnosti, a dobitnik je i Nagrade „Kočićevo pero“ i Nagrade „Fric“. Dvije godine nakon „Lifta“ Cvijetić je objavio roman „Što na podu spavaš“.

**

Riječ kritike

Selvedin Avdić – Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Cvijetić govori o toj tišina, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi. Dozvoljava im da svjedoče, upozoravaju, savjetuju. Vraća im oduzetu ljudskost. Ni iz ove knjige nećete saznati istorijsku istinu. Dobit ćete mnogo dragocjenije saznanje – kako se osjećaju žrtve. Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život.

Marija Ott Franolić na portalu Moderna vremena u svom tekstu „Čitati Darka Cvijetića – teško hvatati dah“, piše - Nije lako pronaći riječi za neizrecivo, za zakočeno, pokopano i nevidljivo – teško je izreći ono što se šuti, ali Darko Cvijetić u tome je uspio. Efekt njegove literature je fizički, za vrijeme čitanja i nakon njega čitatelj prolazi katarzu, inače specifičnu za kazalište ... Njegovi su tekstovi istovremeno jezikotvorni i svjetotvorni, on svijet opisuje i stvara, zaustavlja i mijenja, obuhvaćajući prošlost i stremeći utopiji. Do utopije se ne stiže, nova stvarnost izmiče, do nje se čitanjem tapka ali se ne dospijeva, kao da uzimamo dah a ne možemo udahnuti punim plućima nego dišemo plitko i bolno, neprestano svjesni svoga disanja. Njegov je iskaz krhak, uvijek na rubu poniranja u sebe – ali prelijeva se i van svijeta, kao tek uhvaćeni komadić smisla koji bismo lako ponovno mogli izgubiti! 

**

Darko Cvijetić o svom romanu „Što na podu spavaš“ – Roman je o mojoj obitelji koja se raspada. Recimo, ja sam bio nekoliko dana na straži u Trnopolju, unutar kojeg logora je bio moj rođeni ujak, tako da smo bili na različitim stranama u najstrašnijoj mogućoj poziciji. Na drugoj strani, moj brat je bio u kasarni „Viktor Bubanj“, u Sarajevu, kao redovni vojnik koji je položio zakletvu JNA 8.marta 1992.godine. A, već početkom maja se našao u potpunom okruženju zajedno sa drugim klincima iz bivše Jugoslavije ... i taj pakao je bio doista stravičan. Roman je zapravo priča, ako govorimo o sintagmi naslova „Što na podu spavaš“, priča o nepostojanju sigurnosti, nepostojanju kreveta za spavanje, o toj vječitoj fetalnoj poziciji koja je nekakav fatum svih nas koji živimo na području ove nesretne regije ... Roman obuhvata spektar tema koje su bliske mojoj porodici – od mojih baka, djedova ... jedan brz, strelovit prolaz kroz imaginarij mog djetinjstva, djetinjstva mojih roditelja. Moj otac je u bio u domu za siročad, jer mu je cijela porodica pobijena u onom ratu ... Oba moja romana i „Šindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“ dio su jedne integrativne priče. Ako je „Šindlerov lift“ bio roman koji je pričajući o crvenom soliteru u Prijedoru ispričao priču o urušavanju Jugoslavije, koja je metaforički bila taj crveni soliter, „Što na podu spavaš“ je sužavanje kamere na moju obitelj i na ono što se joj događalo ... Ovaj roman je bio moj dug mojoj porodici i mom bratu koji je prošao pakao tog rata kao vrlo mlad dečko od 18, 19 godina ... Okidač za oba romana je bila i smrt mog oca 2018.godine, što je mene duboko potreslo. Kao da sam se uplašio da će neke stvari ostati nekazane. Prihvatio sam se olovke i pokušao da skrenem sa do sada trasiranog pjesničkog puta u taj romaneskni svijet.

**

Priredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar