Damir Sadiković za FTV: Upisao sam se u historiju Cracovije, drago mi je biti dio ovog kolektiva

Početkom oktobra Damir Sadiković, fudbaler Željezničara počeo je jednim dijelom živjeti svoj san. Potpisuje za poljsku Cracoviju i u debiju za svoj novi klub postiže i prvi pogodak u okviru utakmice Superkupa čime ispisuje historiju kluba.

U intervjuu za FTV Damir Sadiković govori o počecima karijere, epizodama u Željezničaru, navijačima, usponima i padovima u karijeri, omladinskim selekcijama u reprezentacije Bosne i Hercegovine. Njegova priča je dokaz da trud, rad i talenat isplivaju na površinu i da mladi talentovani bh. fudbaleri uspijevaju izgraditi kvalitetne karijere.

Nakon što ste u oktobru ove godine potpisali za Cracoviju iz Poljske, u Vašoj prvoj utakmici u okviru Superkupa postižete pogodak i upisujete se u historiju. Jeste li to očekivali?

U Poljsku sam došao početkom oktobra i odmah sam se priključio treninzima sa ekipom. Iskreno, nisam odmah ni očekivao da ću konkurisati za tu utakmicu Superkupa, jer sam došao početkom sedmice a utakmica je bila za vikend. Trener mi je odmah dao šansu. Kada sam vidio u zapisniku da počinjem, stvarno sam se iznendio. Moram priznati da nisam bio u maksimalnoj fizičkoj spremi, jer sam odradio samo par treninga, a prije toga sam prebolovao koronavirus. Nisam se osjećao baš najbolje za tako veliku i jaku utakmicu, ali eto dobio sam priliku i mislim da sam odgovorio na najbolji mogući način. Odigrali smo neriješeno sa Legijom, ali nakon penala smo pobijedili i osvojili Superkup. To je i njihov prvi Superkup u historiji, tako da sam bio stvarno sretan i ponosan jer tekao sam došao a upisao sam se u historiju kluba. Riječ je o najstarijem klubu u Poljskoj i stvarno mi je drago biti dio ovog kolektiva.

Zadržali ste kontinuitet nakon te utakmice. Koliko ste danas zadovoljni svojim angažmanom i igrama?

Nakon te utakmice zadržao sam kontinuitet igara i svaku narednu utakmicu sam igrao 90 minuta. Preskočio sam jedino protiv Legije kući kada smo igrali, jer sam imao problema sa povredom. Nismo htjeli da rizikujemo i trener me odmorio tu utakmicu. Što se tiče mojih igara stvarno sam zadovoljan. Tempo odigravanja utakmica je zaista brz i na visokom nivou. Potrošim se na svakoj utakmici i osjetim razliku između naše i Poljske lige, tako da što se tiče igara i mog angažmana, stvarno mogu biti zadovoljan.

Kako se odvija igranje utakmica u Poljskoj u vrijeme pandemije koronavirusa, kakva je uopćena situacija?

Koronavirus stvara probleme svugdje, pa tak i ovdje. Sve je rigorozno što se tiče pravila, ali meni je drago da imam mogućnost da igram. Na stadionima nema publike. U jednom periodu su dozvolili da se popuni određeni kapacitet stadiona, da se mogu gledati utakmice, ali su pogoršanjem situacije u čitavoj državi u vezi sa koronavirusom to ukinuli. Dakle igra se bez navijača, maske su obavezne, nema okupljanja, ali je dobro da se može igrati. Općenito, svi veći tržni centri su zatvoreni, rade samo male prodavnice. Kada su pitanju restorani i kafići ne radi ništa.

Karijeru ste započeli u Radniku i Hadžića, nakon kojeg odlazite u Željezničar. Bilo je tu i uspona i padova, no kako se sve odvijalo u tom periodu. Nedostaje li Vam danas Željo, navijači...?

Počeo sam karijeru u Radniku iz Hadžića i tu sam ostao do kadeta. Bio je neki kamp koji je osnovao Admir Adžem. On me prvi vidio i on je zaslužan za moje dalje korake jer je vidio da mogu igrati i biti fudbale na većem nivou. On me i doveo u Želju na razgovor sa Amarom Osimom, jer je bilo dogovoreno da dođem u Omladinski pogon i da vidimo kako će se stvari dalje odvijati. Došao sam kao mlađi junior u Omladinski pogon Želje i tu su mi nakon pola godine ponudili prvi ugovor. Kako je vrijeme prolazilo malo po malo sam se pridruživao prvom timu. Tu sam bio tri i pol, četiri godine. Nakon toga je bilo dosta smjena trenera, uspona i padova, dobrih i loših igara. Bio sam mlad u tom periodu i nisam mogao biti na nekom visokom nivou, jer očigledno nisam bio zreo za neke stvari, ali svi mladi igrači imaju oscilacija, pa sam ih imao i ja u tom periodu. Nakon toga dolazi nova Uprava, novi trener Slovenac Miloš Kostić koji nije računao na mene. U tom periodu mi nisu htjeli dati papire, a nisu mi dali da igram, ali ne želim pričati o tome. Možda je to u neku ruku i najružniji period moje karijere. Bio sam mlad igrač. Nikada nisam bio u situaciji da moram na plastici trenirati odvojeno, nisu mi dali s ekipom da treniram. Nakon ove situacije, idem na posudbu godina dana u Sloveniju u NK Krško. Tamo sam poprilično igrao, standardno, kad god sam bio zdrav. To je bilo dobro iskustvo, kada je u pitanju promjena lige, promjena ambijenta. Slovenija ima malo bolje uslove i na većem nivou je od bh. lige. To mi je stvarno koristilo i to mi je bio prvi samački život. Sam sam živio, sam o sebi brinuo, tako da mi je dosta pomogla ta godina dana u Sloveniji. Kada sam se vratio u Želju osjetio sam da tu pripadam, kao kod kuće, već sam neke stvari posložio, imao sam iskustva nekog i bio sam sretan i zadovoljan, uz maksimum kada su pitanju moje igre. Nedostaju navijači, nedostaje sve, drugačiji je adrenalin, drugačije je sve kada su tu navijači. Vidite i sami koliko znače navijači, kada Željezničar igra na Grbavici bez navijača, puno ekipa odnese bodove sa Grbavice, tako da je to sam pokazatelj koliko nedostaju navijači. Meni su značili i sigurno nedostaju čitavoj ekipi, osjeti se to.

Igrali ste i za NK Krško i Mladost iz Doboja kod Kaknja. Kakve utiske nosite iz tih perioda Vaše karijere?

Pa jeste igrao sam i za Krško i za Mladost. Bilo je tu i neke priče za Maribor. Neke stvari se nisu poklopile, prošao je prelazni rok, pa sam u međuremenu odbio neke ponude, jer se nijedna ponuda nije mogla porediti sa tom iz Maribora. Bio sam u čini se bezizlaznoj situaciji a želio sam da igram, tako da sam otišao u Mladost. Tada je trener bio Edis Mulalić i tada su imali stvarno dobru ekipu, bio je Zahirović, Šećerović, Arežina, Hiroš... Otišao sam tamo i pokušao sam se nametnuti. Na početku i nisam igrao. Bilo je tu i raznih oscilacija, ali smo kasnije dobro igrali svi. Na neki način i u Mladosti se nije računalo na mene, želio sam da idem, ali i tu mi nisu dali čiste papire. Namjeravali su me poslati na posudbu, ali gdje sam mogao tada ići na posudbu, sve ekipe su bile otišle na pripreme i nisam znao šta da radim. Da li da ostajem ili da idem, da li da sjedim na klupi ili šta već. Gledao sam da idem, jer su mi trebale igre. Poslije Slovenije sam stvarno želio da igram i da pokažem da vrijedim, jer igrač kada ne igra, kada nema kontinuitet igara i utakmica to loše utiče i na samopouzdanje i formu i kvalitet samog igrača. Dan dva prije kraja prelaznog roka, nazvao me Amar Osim i tako sam prešao u Želju minut do dvanaest i ispostavilo se da je to bio ispravan potez.

Nosili ste i dres mlade reprezentacije BiH?

Bio sam član omladinskih selekcija BiH i čast mi je bila nositi dres države u kojoj živim i države koju volim. Prošao sam sve omladinske selekcije i došao sam do U-21 selekcije. Bilo je tu lijepih rezultata, ali bilo je i padova, ali takav je fudbal. Nekad ste uspješni, nekad manje uspješni. U svakom slučaju meni je to dobro za iskustvo na tom polju, jer ipak državna selekcija je kruna karijere svakog igrača, tako i mene. Nisam došao još do A selekcije, ali nadam se da će i za to biti prilike.

Koliko je inostrani angažman bitan u karijeri jednog fudbalera?

Svaki igrač iz Bosne teži tom inostranom angažmanu, ali mislim da ne treba žuriti pri tom izlasku i odlasku vani, jer ako ne vidite da niste na maksimumu i da se niste zasitili i pokazali da vrijedite, ne treba ići po svaku cijenu vani. I u inozemstvu je teško i valja se pokazati, pogotovo u ozbiljnijim klubovima, ali onda morate biti non-stop na top nivou. Mnogo je igrača, mnogo kvaliteta, mnogo novca se vrti, tako da niko nema vremena da vas čeka i da vam pomaže. Imate sve uslove za rad, za postizanje forme, za kontinuitet, ali uvijek morate biti na optimalnom nivou i davati dobre partije. Bh. liga je teška, pogotovo za mlade igrače i najveći problem su uslovi, ali što se tiče kvaliteta ima i kvalitetnih igrača i ekipa, ali mora sve biti na većem nivou da bi mogli pratiti evropsku scenu.

Čime upotpunjavate slobodno vrijeme, kada niste na treninzima i kada ne igrate utakmice?

Koronavirusa sada pravi probleme, ne rade ni teretane. Kupio sam nekih stvari i kući napravio neku teretanicu i tu obavljam sve što mogu. Također, ima teretana i u klubu. Pripremaš se za svaki naredni trening, jer puno vremena provodim i na stadionu. Pokušavam biti na maksimalnom nivou što se tiče mene. Uglavnom sam kući kada nisam na stadionu, družim se s rajom, igramo play station. Tu je i Rodin koji mi je pomagao koji mi je mnogo pomagao kada sam došao i sa njim se družim. Tu je i Adi Mehremić i sa njim sam non – stop. Družimo se, ali smo najviše u kućnom ambijentu.

federalna.ba/Dino Durmić