Crtanje čudovišta u podrumu: Posljednje dijete u ukrajinskom selu

Manje od 50 stanovnika ostalo je u Kutuzivki od invazije ruskih snaga. Ali čak i kada su ga ukrajinski vojnici uzeli nazad, neki u selu nisu imali kuda osim u podzemlje.

Timofij Sejdov je jedino dijete preostalo u svom selu blizu grada Harkova, na sjeveroistoku Ukrajine.

Osmogodišnjak provodi veliki dio svog vremena crtajući za stolićem, slabo osvijetljenim sićušnim LED svjetlom, u uglu inače gotovo potpuno mračnog podruma veličine 40 puta pet metara koji dijeli sa još 23 osobe uključujući njegovu mamu, tetku i baku.

Tenkovi predstavljaju mnogo na njegovim slikama. Ali danas, u mraku, radi na nekim čudovištima nalik Daleku za koje kaže da se sjeća iz crtanog filma koji je gledao na YouTubeu prije rata.

Takođe crta i sretnije scene, ponekad, kuća pod suncem i duga na nebu.

Timofij Seidov, njegova tetka Yana Sotnikova i ostali stanari podrumskog skloništa nemaju gdje da odu, ali imaju jedni druge.

U njegovom uglu je figura Spidermana, nekoliko paketa karata, društvena igra Vitez Mike i kolekcija flomastera i olovaka, ali Timofij nije vidio još jedno dijete od 30. aprila, kada je evakuisan veći dio podruma.

Ovaj tihi, učtivi dječak i njegova porodica žive ovdje ispod ruševina dvospratnog vrtića i medicinskog centra u selu Kutuzivka, 12 milja istočno od Harkova, od početka rata u Ukrajini 24. februara.

Iscrpljeni i uplakani ljudi u Timofijevom podrumu znaju da se Rusi jednako brzo mogu vratiti u Kutuzivku – ili barem artiljerija može.

Borbe oko Kutuzivke su bile žestoke. Bliže Rusiji nego bilo koji drugi veliki ukrajinski grad, Harkov je bio ključna meta za Vladimira Putina i ova teritorija je bila prolaz. Prije rata, Kutuzivka je imala 1.500 stanovnika. Danas ih je manje od 50.

Rusi su zauzeli selo 18. marta prije nego što su ga izgubili od ukrajinskih snaga prije otprilike dvije sedmice. Napušteni zaštitni prsluci, šljemovi, zavoji za rane i napola pojedeni tanjiri palente razbacani po onome što je bilo rusko sjedište u seoskom društvenom centru ukazuju na to da se radilo o naglom odlasku.

Ali ako Rusi mogu da odu u tren oka nakon višenedeljne okupacije, iscrpljeni i uplakani ljudi u Timofijevom podrumu znaju da bi se mogli isto tako brzo vratiti – ili barem artiljerija može.

Velik dio štete u njihovom selu i njihovim kućama iznad učinjen je od dolaska ukrajinskih vojnika, kada su Rusi počeli da tuku njihove položaje – i sve ostalo što im je stajalo na putu.

Konstantin Polovinkina spašava porculanske statue iz svoje uništene kuće u Kutuzivki.

Tog jutra je u blizini ubijeno osam ukrajinskih vojnika. Zvuk granatiranja ostaje konstantan – često vrlo glasan i blizu.

Govoreći dok se čuje još jedan udarac artiljerijske vatre, Timofijeva mama, Rita, 32, kaže da nikada ne razmišlja o sutra. "Samo razmišljam o preživljavanju", kaže ona.

Slikarka prije rata, Rita nije stavila kist na papir od 24. februara. „Želim da zaboravim, da nikada ne pomislim na to – ionako nemam materijale ovdje, ali ne želim da slikam o tome“, kaže ona. “Tymofiy je danas miran, ali bi tokom teških borbi postao histeričan.”

U suterenu se nalaze četiri sobe bez vrata. U svakom od njih je prikazan kalendar sa precrtanim danima u mjesecu. Važno je, kažu, zapamtiti koliko dugo su ovdje dolje i znati da to neće trajati zauvijek.

Mali kalendar iznad mjesta gdje Timofij radi, zalijepljen na zidu između skica dvije ukrajinske zastave, nacrtao je 15-godišnji dečak nakon što je sanjao da će Ukrajinci osloboditi selo 27. aprila.

Kada se to proročanstvo ostvarilo, dječak je otišao sa roditeljima, kao i većina od 150 ljudi, uključujući 40 djece, koji su živjeli u podrumu. Ali Timofij i njegova porodica nisu imali kuda.

Stanari podruma, međutim, imaju jedni druge.

Sa obje strane kalendara su dvije ukrajinske zastave, koje je nacrtao 15-godišnji dječak koji je sanjao da će ukrajinske snage osloboditi selo.

Alla Lisnenko guli patlidžan u podrumu uz pomoć svjetiljke.

Alla Lisnenko (59) je kuharica. Sa svjetiljkom pričvršćenom na glavu gumicom, ona sjecka patlidžan za večeru. Kada su 24. februara svi došli u podzemlje, donijeli su sadržaj svojih smočnica, ali svježa hrana je bila na cijeni. Bilo je olakšanje kada su neki od muškaraca iskopali plitke bunare da bi dobili vodu za piće, ali su se svi ubrzo razboljeli jer ih je oštar dim iz spaljenih kuća zagadio.

Tu je ušla Natalya Leus, 40, medicinska sestra koja je radila u medicinskom centru iznad. Koristila je sve lijekove koje je mogla kako bi pokušala zadržati djecu posebno hidriranima kada su se borili da smanje vodu i hranu.

Natalya Leus (desno) je radila u medicinskom centru iznad.

Alin suprug, Aleksandar, je poseban. Za nekoga je napravio peć na drva prije rata, a tri sedmice nakon ruske invazije, unio ju je u ledeni podrum i redovno je "hranio" cjepanicama. Također je nabavio četiri LED svjetla spojena na staru bateriju kamiona koja nude barem malo osvjetljenja njihovoj podzemnoj kući.

Nadiya Ryzkova (75), čija je kuća nedavno uništena, ima dovoljno mlijeka. Ona se iskrade u rano jutro da sama pomuze koze. „Pijemo ga svaki dan,“ kaže ona, puneći veliku flašu. “Svakako možemo podijeliti,” smije se.

Nadiya Rykova podiže pogled na svoju uništenu stambenu zgradu u Kutuzivki.

S obzirom da neki zapadni analitičari sugerišu da je bitka za Harkov skoro gotova, svi se nadaju da je dolazak ukrajinskih snaga početak kraja. Bila je to Alla, kuharica, koja je prva uočila prijateljska lica. “Čula sam neke tenkove kako prolaze, vidjela sam ukrajinske vojnike”, kaže ona.

“Slala sam im poljupce, ali oni su mi dali znak da siđem. 'Spusti babo'”, smije se ona. “Vikala sam slava Ukrajini.”

Jesu li slavili? „Ne još“, kaže Rita. “Ne znamo šta slijedi”.

federalna.ba/The Guardian