Čovjek i fotografija – Fikret Alić – čovjek iza žice logora Trnopolje – Admira Fazlić
**
Dobro je čitati ... za za neke knjige nije dovoljno odvojiti samo vrijeme; potrebno je, prije svega, s poštovanjem otvoriti knjigu, uroniti u slova, rečenice,u tekst i podtekst, u značenja ... i biti otvorenog srca, jer čitamo i svjedočimo životu i sudbini jednog čovjeka ili žene ... ustvari, čitamo o sebi samima.
**
Nakon čitanja knjige „Čovjek i fotografija – Fikret Alić – čovjek za žice logora Trnopolje“, Admira Fazlić, najmanje što možemo učiniti je zašutjeti, a potom ukazati poštovanje prema Čovjeku Fikretu Aliću. I, ako ga sretnemo, nakloniti mu se i zagrliti ga (ako nam dozvoli), ljudski i iskreno.
**
Knjiga „Čovjek i fotografija – Fikret Alić – čovjek iza žice logora Trnopolje“ ima dva izdanja. Prvo izdanje objavila je Izdavačka kuća Dobra knjiga, a za drugo izdanje suizdavač je i Javna ustanova MESS Sarajevo i Modul Memorije. Naslovnice oba izdanja su iste. Na prednjoj strani knjige je fotografija Fikreta Alića autora Tarika Samaraha, a na poleđini je fotografija Magazina Time na kojoj vidimo čovjeka iza žice logora Trnopolje. Fotografija je nastala 5.avgusta 1992.godine i svijetu je obznanila postojanje koncentracionih logora u našoj zemlji i Fikreta Alića i hiljade drugih logoraša učinila vidljivim, učinila ih je svjedocima, a zločincima nagovijestila kaznu.
**
„Čovjek i fotografija je knjiga, nakon što je počnete čitati, niste u stanju ispustiti iz ruku. Čitate je bez daha, šokrani činjenicom da se radi o historijskom svjedočanstvu i biografiji. U njoj je opisana sudbina Fikreta Alića, samo jednog od hiljada onih koji su preživjeli ista ili čak i gora iskustva. Hiljade njih nisu preživjeli. Ova knjiga je važna zbog svih njih. Knjiga Admire Fazlić kroz sudbinu jednog od njih objašnjava suštinu svih zbivanja toga vremena, istovremeno ukazujući na bitan fenomen koji se suprotstavlja svakom zlu, a to je snaga čovjeka da preživi i ono nezamislivo ... Svako od poglavlja u knjizi, kao i cijela knjiga Admire Fazlić je u potpunosti sadržaj dostojan nekog velikog filma, a u što spada i posljednje poglavlje pod naslovom Nostalgija i povratak u Kozarac u kojem se, nakon svih proživljenih užasa, Fikret Alić vraća svom kraju, svom razrušenom domu koji obnavlja i u kojem započinje novi život kao i brojni drugi Kozarčani i Kozarčanke. Nakon čitanja knjige to izgleda potpuno nevjerovatno, a za takav čin nije potrebna samo ljubav, već i velika hrabrost. To ove ljude ovdje čini istinskim herojima. – Nihad Kreševljaković, umjetnički direktor Modula Memorije.
**
Način na koji je Admira ispričala Fikretovu priču je i težak i lagan za čitanje; težak zato što je tema takva da konstantno naviru užasne slike na oči, nerijetko i suze, a lagan zbog toga što knjigu ne možete ispustiti iz ruku. U njoj nema nikakve filozofije, nego samo puke činjenice, a ono što me posebno zadivljuje je saznanje da u Fikretu nema ni trunke mržnje. – Mirza Softić, novinar
**
Knjiga prati život najpoznatijeg logoraša u Bosni i Hercegovini, Fikreta Alića. Kroz njegovu biografi ju, možemo pratiti i neke segmente dešavanja na području opštine Prijedor 1992. godine, život izbjeglice u Bosni i Hercegovini i inostranstvu te život povratnika u Republiku Srpsku. Kozarac, rodno mjesto Fikreta Alića, jedan je od simbola stradanja bošnjačkog naroda u Bosanskoj krajini 1992. godine. Prema zamislima protagonista velikosrpske politike, Bošnjaci su na području prijedorske regije trebali biti svedeni na procen tualno beznačajnu brojku. Masovnim ratnim zločinima nad bošnjačkim i hrvatskim civilima, ova regija trebala je da uđe u sastav “srpske države”. Glavnik lik ove knjige je svjedok masovnih zločina počinjenih nad njegovim narodom u toku napada na Kozarac kada je u samo nekoliko dana ubijeno 800 bošnjačkih civila ove nekadašnje opštine, a zaseok u kojem je živio potpuno opljačkan i uništen. U potrazi za spasom, prolazi kroz neiz vjesne dane bijega po Kozari i selima oko Trnopolja. Dvadesetodnevni bijeg okončan je kada su srpske vojne i policijske snage krenule u posljednju fazu “čišćenja” područja nekadašanje opštine Kozarac. Alić, sa drugim mještanima i izbjeglicama, odveden je u logor Omarska gdje im je od strane stražara rečeno da za njih u ovome logor nema mjesta. Možda je u tome i bila njegova sreća – nije bio zatočenik najbrutalnijeg logora u bivšoj Jugoslaviji u kojem su kroz najstrašnije torture prošli članovi njegove porodice, komšije i prijatelji sa dru gih preko 3.200 prijedorskih i kozaračkih Bošnjaka i Hrvata. Najmanje 458 logoraša Omarske tu je, nakon brutalnih tortura, ubijeno. Umjesto u Omarskoj, Alić i drugi zatočenici završavaju u logoru Keraterm. U tom logoru svjedoči ne samo masovnim zločinima, kakvo je bilo ubistvo najmanje 150 logoraša u toku Admira Fazlić, Čovjek i fotografi ja: Fikret Alić – čovjek iza žice logo ra Trnopolje, Dobra knjiga, Sarajevo, 2017., 197 str. Knjiga prati život najpoznatijeg logoraša u Bosni i Hercegovini, Fikreta Alića. Kroz njegovu biografi ju, možemo pratiti i neke segmente dešavanja na području opštine Prijedor 1992. godine, život izbjeglice u Bosni i Hercegovini i inostranstvu te život povratnika u Republiku Srpsku. Kozarac, rodno mjesto Fikreta Alića, jedan je od simbola stradanja bošnjačkog naroda u Bosanskoj krajini 1992. godine. Prema zamislima protagonista velikosrpske politike, Bošnjaci su na području prijedorske regije trebali biti svedeni na procen tualno beznačajnu brojku. Masovnim ratnim zločinima nad bošnjačkim i hrvatskim civilima, ova regija trebala je da uđe u sastav “srpske države”. Glavnik lik ove knjige je svjedok masovnih zločina počinjenih nad njegovim narodom u toku napada na Kozarac kada je u samo nekoliko dana ubijeno 800 bošnjačkih civila ove nekadašnje opštine, a zaseok u kojem je živio potpuno opljačkan i uništen. U potrazi za spasom, prolazi kroz neiz vjesne dane bijega po Kozari i selima oko Trnopolja. Dvadesetodnevni bijeg okončan je kada su srpske vojne i policijske snage krenule u posljednju fazu “čišćenja” područja nekadašanje opštine Kozarac. Alić, sa drugim mještanima i izbjeglicama, odveden je u logor Omarska gdje im je od strane stražara rečeno da za njih u ovome logoru nema mjesta. Možda je u tome jedne noći, nego i činjenici da prijeratno poznanstvo sa zločincima nije garancija za spas. Zločini počinjeni od strane prijatelja i poznanika druge nacionalosti svojstvene su za sredine sa etnički izmiješanom strukturom stanovništva. Opština Prijedor upravo je bila takva. Alić postaje žrtva zlostavljanja Zorana Žigića, njegovog poznanika i kasnijeg haaškog osuđenika, i njemu sličnih. Ipak, za razliku od 371 logoraša Keraterma, pukom srećom preživljava i ovaj logor. Fokus knjige je u onome što je zapravo i obilježilo život Fikreta Alića – zatočeništvo u logoru Trnopolje. Tu susreće svoju porodicu, prijatelje, komšije i poznanike te saznaje za tragične sudbine desetina njemu poznatih osoba. I dok kao zatočenik Trnopolja, preko žice pruža ruku britanskim novinarima i tako postaje glavni lik na naslovnicama zapadnih novina, iste noći u njegovoj neposrednoj blizini – iz logora Omarska izvedeno je 123 logoraša i mučki ubijeno na lokaciji Hrastova glavica. Dvije sedmice nakon toga preko 180 zatočenika, Alićevih sapatnika iz logora Trnopolje odvedeno je na Korićanske stijene i ubijeno. Alić, konačno uspijeva doći na slobodu, na teritorij pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Iza njega će, kako su pokazala kasnija istraživanja, ostati 3.176 ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Paralelno sa ovim dešava mu se još jedna tragedija. Brat Hamed, kojeg više puta spominje u knjizi kao svog uzora, gine kao pri padnik ARBiH na području Travnika, tada izbjegličkog mjesta hiljada prijedorskih i krajiških Bošnjaka. To saznaje daleko od zavičaja kao jedna od preko 50.000 žrtava progona s područja prijedorske opštine. Spoznajom da je sticajem okol nosti postao poznata ličnost, počinje nova faza u životu Fikreta Alića. Naredne godine u znaku su dokazivanja istine kada iz političkih ili kojekakvih sličnih interesa jedna skupina novinara predvođena Th omasom Deichmannom pokušava “dokazati” da su slike iz Trnopolja montirane, a da je bodljikava žica postavljena u svrhu antisrpske propagande. “To poricanje i te laži su mi teže pale nego sve batine što sam dobio u logoru...” reći će Alić opisujući susret “licem u lice” sa Deichmannom. Relativizatorima i negatorima zlo čina Deichmannove tvrdnje poslužile su kao lajtmotiv da, ne samo Fikreta, nego na hiljade drugih Bošnjaka optuže za laž. Negatori zločina oličeni u “postdejtonskoj” prijedorskoj lokalnoj vlasti samo nekoliko godina nakon na stanka snimka i na udaljenosti od sve ga nekoliko metara od bodljikave žice – postavljaju spomen-obilježje vojsci koja je, između ostalog, 23.000 civila držala u zatočeništvu u Trnopolju, držala Sarajevo pod opsadom i koja je u nekoliko dana jula 1995. godine ubila preko 8000 Bošnjaka na širem području Srebrenice. Danas, uprkos u presudama dokazanim zločinima, dvoglavi orao u kompleksu nekadaš njeg logora Trnopolje pokazatelj je ne samo paradoksa nego i apsurda do kojeg možete dovesti žrtve zločina. Prvijenac autorice Admire Fazlić i autentična priča Fikreta Alića nude novi pristup u percepciji zbivanja u Bosni i Hercegovini u toku agresije. Autorica, metodom usmene historije, bilježi život običnog čovjeka oslobođenog potrebi da događaje ili svoju ulogu preuveliča, ali svjesnog da istina mora biti zapisana i s nadom da će ovom knjigom prestati manipulacija foto grafi jom i njegovim imenom. Ujedno, ova knjiga potencijalni je motiv dru gim logorašima da ostave pisani trag o torturama kroz koje su prošli. – Jasmin Medić, historičar. Tekst objavljen u Časopisu Novi Mualim, zima 2017. Broj 72.
**
Admira Fazlić novinarka je i niz godina radila je na holandskoj televizji. Bila je dopisnica za mnoge domaće i strane medije. Članica je „Netwerk Oral History“ pri univerzitetu u Amsterdamu, a na više univerziteta i fakulteta u Nizozemskoj imala je predavanja upravo o ratu u našoj zemlji, genocidu i oralnoj historiji. Knjiga „Čovjek i fotografija“ Admirina je prva, no zasigurno ne i jedina, knjiga.
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Dijelove iz knjige interpretirao – Haris Etemi
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Originalna fotografija naslovnice – Tarik Samarah
Foto – Selma Dizdar