Civili napuštaju Herson usljed sve intenzivnijih ruskih granatiranja

Trinaestogodišnja Nika Selivanova rukama je napravila oblik srca, mašući na pozdrav svojoj najboljoj prijateljici Inni koja je pritisnuta uz staklenu pregradu koja dijeli predvorje željezničke stanice u Hersonu od čekaonice.

Nekoliko trenutaka ranije, zagrlile su se, suze su im navrle na oči. Inna je poljubila Asiju, žutog psa jazavčara umotanog u toplu deku, kojeg je Nika nosila u naručju.

Djevojke nisu znale da li će se opet ikad vidjeti.

Nikina porodica napuštala je Herson, ne znajući gdje će na kraju završiti. Za sada su išli u zapadni grad Khmelnytskyi, nadajući se da će tamo dobiti pomoć. Proteklih nekoliko dana u Hersonu jednostavno je bilo previše za Nikinu majku Elenu.

"Prije su nas ruske snage granatirale sedam do deset puta dnevno, sada je to 70-80 puta, cijeli dan. Prestrašno je." rekla je Elena. "Volim Ukrajinu i moj dragi grad. Ali moramo ići."

Elena i njene tri kćeri su među više od četiri stotine ljudi koji su napustili Herson od Božića, nakon što se intenzitet bombardiranja grada od strane ruske vojske naglo pojačao. Elena je otišla vozom, u evakuaciji koju je omogućila ukrajinska vlada.

Stotine ljudi odlaze sami, a kolona automobila se gomila na kontrolnoj tački koja vodi iz Hersona, puna prestravljenih civila. Iryna Antonenko je bila u suzama kada su novinari BBC-ja prišli njenom autu kako bi razgovarali s njom.

»Ne možemo više. Granatiranje je tako intenzivno. Ostali smo cijelo ovo vrijeme i mislili da će proći i da ćemo imati sreće. Ali kuća do naše je pogođena, a granatirana je i očeva kuća”, rekla je. Planirala je otputovati u Kryvyi Rih, grad u središnjoj Ukrajini gdje ima porodicu.

Samo prošli mjesec, u Hersonu je bilo scena veselja. Grad kojeg su ruske snage zauzele drugog dana invazije, oslobođen je 11. novembra.

U blizini mjesta gdje su se mase okupile mašući ukrajinskim zastavama kako bi proslavile oslobađanje od ruske kontrole, minobacački napad na Badnjak ostavio je jedanaest mrtvih i desetke ozlijeđenih.

Među poginulima su socijalna radnica, mesar i žena koja je prodavala mobilne Sim kartice - obični ljudi koji su radili ili posjećivali središnju gradsku tržnicu.

Tog dana Herson je minobacačima gađan 41 put, navodi ukrajinska vlada. Rusi pucaju s lijeve (istočne) obale rijeke Dnjepar, kamo su se povukli; plovni je put postao de facto linija fronta na jugu Ukrajine.

Herson je strateški važna regija, često nazivana vratima Krima. Mnogi analitičari kažu da je Rusija ovdje sada prisiljena zauzeti odbrambenu poziciju.

Teško je vidjeti čemu se nadaju dobiti od udara na Herson. Osim minobacačkih granata, BBC-jevi reporteru su vidjeli i upotrebu zapaljivog streljiva - vatrene iskre koje su padale na grad, a koje su imale za cilj zapaliti mete. Također nije jasno pokušava li ukrajinska vojska vratiti kontrolu nad područjima na lijevoj obali rijeke.

U gradu jedva da ima predaha od neprestanog zvuka minobacačkih napada.

Serhii Breshun, 56, ubijen je dok je spavao, nakon što su se usljed granatiranja srušili zidovi njegovog doma.

Dan nakon njegove smrti novinari su sreli njegovu majku, 82-godišnju Tamaru, koja je u ruševinama došla tražiti njegov pasoš. Trebao joj je dokument kako bi njegovo tijelo pustili iz mrtvačnice. "Sigurno sam imala osjećaj da će nešto poći po zlu tog dana. Jer sam razgovarala s njim preko telefona i nagovarala ga da izađe iz kuće. Nije i to je bilo to. Životi su nam uništeni", rekla je plačući.

Jedva da je razgovor s njom i završen, a već su se začule glasnije eksplozije.

Usamljena potraga starije majke da sinu omogući dostojanstven oproštaj opasna je jer niti jedan dio Hersona nije siguran. Preživjeti ovdje, bilo na ulici ili u kući, stvar je slučajnosti.

Tridesetdevetogodišnja volonterka Crvenog križa Viktoria Yaryshko poginula je u eksploziji minobacačke granate nedaleko od baze organizacije u Hersonu, nekoliko metara od sigurne baze. Njena majka Liudmyla Berezhna pokazala je medalju časti koju je Viktorija dobila.

"Jako sam sretna što je pomogla mnogim ljudima. Bila je tako ljubazna. Ali to je i bolno za mene. Moram se oporaviti i podići njeno dvoje djece. Kažem im da trebaju biti ponosni na svoju majku jer je heroj, " rekla je. Viktoria je živjela u podzemnom skloništu Crvenog križa sa svoje dvoje djece - 17-godišnjom Alyonushkom i 12-godišnjom Sashom. Oni nastavljaju živjeti ondje, osjećajući utjehu i zaštitu među skupinom volontera koji su im postali porodica. 'Kad neko tako blizak umre, teško je. Ali ako odustanemo i prestanemo, onda bi njena smrt bila uzaludna. Radimo na tome da ljudi žive. Sve ostalo je sporedno", rekao je Dmitro Rakitskyi, Viktorijin prijatelj i još jedan volonter.

Ali teško je to učiniti znajući da bi vaša porodica svake minute mogla biti u opasnosti.

Kad nekoliko trenutaka kasnije eksplodira još granata, Dmitro hoda gore-dolje pokušavajući dozvati svoju ženu, napetost mu se vidi na licu. Ima dvoje djece. "Oni ne žele otići. Brinu se za mene, a ja za njih. Tako živimo", rekao je.

"Ono što me najviše ljuti je to što ruske snage uvijek pogađaju civilnu infrastrukturu. Kuće, stambene blokove, kotlovnice. Nemoguće je razumjeti logiku iza ovih napada", rekao je Dmitro. "Skoro nikad nemamo struje ili vode. Ponekad dođe nakratko i opet nestane zbog granatiranja. Noću je jako zastrašujuće. Ipak, još uvijek imamo plina i možemo se ugrijati", rekla je jedna stanovnica, Larysa Revtova.

Deseci hiljada civila još uvijek žive u Hersonu, ali ih je regionalna uprava barem dva puta ove sedmice pozvala da odu. Grad je to opsjednut nemilosrdnim i neselektivnim napadima.

federalna.ba/BBC