‘Čemu tišina? Zašto nema akcije? To mi slama srce’: Malala i Jennifer Lawrence u borbi protiv Talibana

„Snažnim ženama nije lako,” kaže Jennifer Lawrence, “a život te žene je usamljen. Toliki dio našeg iskustva muškarci ne mogu podijeliti ili razumjeti, a naša su prava u njihovim rukama. Zato trebamo jedni druge.” Malala Yousafzai, koja je s Lawrence producirala novi dokumentarac o ugnjetavanju afganistanskih žena od strane talibana nakon povlačenja američkih trupa 2021., se slaže. Baš kao i Sahra Mani, koja ga je režirala.

Bread & Roses također je priča o tri žene. Sharifa se zatvara kod kuće u skladu s novim zakonima koji ženama zabranjuju izlazak u školu, na posao ili izlaske osim u određenim okolnostima pod nadzorom, s pokrivalima za cijelo tijelo. Zahra je zubarka koja zbog svog aktivizma završi u zatvoru. Taranom traži utočište u Pakistanu i tuguje za svojom domovinom. “Jake žene su uvijek usamljene žene”, kaže ona pred kraj filma, ožalošćena.

"Zato smo ovdje", kaže Malala. "Zato što je to usamljeno putovanje, pridružujemo se jedna drugoj kako bismo podijelili empatiju i solidarnost sa svim afganistanskim ženama." Mani se nije vratila u Kabul otkako su talibani ponovno preuzeli kontrolu. Gledanje školskih prijateljica kako se udaju kao maloljetnice dodatno ju je potaklo da stekne obrazovanje. Njen se rođeni brat usprotivio. "Morate se boriti u svojoj zajednici, u svojoj porodici", kaže. Zatim, kada uđete u “društvo u kojem dominiraju muškarci, oni vas nisu spremni prihvatiti kao nekoga ko ima mozga. Tako da, stvarno je usamljeno.” Danas je, naravno, situacija još gora. “Ako ste rođeni kao djevojčica u Afganistanu,” kaže Malala, “sistemsko ugnjetavanje spolova od strane talibana odredilo je vašu budućnost umjesto vas. Ovo je najgori oblik diskriminacije: ženama je uskraćeno svako osnovno pravo i mogućnost.”

Zapravo, dodaje Mani, njen film prikazuje ublažava stvarna događanja. Vidimo demonstrante koje napadaju vodenim topovima; u stvarnosti su mnogi “ubijeni, oteti i nezakonito zarobljeni. Situacija je puno gora nego što govorim u filmu.”

Rad na Bread & Roses počeo je prije tri godine, nakon što je Lawrence ostala zgrožena medijskim izvještajima o stradanju tih žena i izgledima da budu zaboravljene. “Mislim da je doista lako biti pod kontrolom našeg ciklusa vijesti koji se stalno mijenja”, kaže ona – manje živahna, trezvenija i, kasnije u razgovoru, emotivnija od poznate šarmerice iz chat showa. "Dok informacija dođe do nas, ona je toliko puta destilirana kroz našu zapadnjačku leću."

Slažući se s Malalom da je “pripovijedanje duša svakog aktivizma”, Lawrence je zadužila Mani da koordinira snimanje svjedočanstava u prvom licu. “Nadajmo se da će ovaj film”, kaže Lawrence, “koji su napravile afganistanske žene, kroz njihovu perspektivu ovog trenutka, značiti da to nije samo komadić priče koji će nestati. To je otpor koji se događa upravo sada. Ovim ženama je potreban svijet da tome svjedoči kako ne bi uzalud patile, a mi moramo izvršiti pritisak na naše vlade da talibane pozovu na odgovornost.”

Napredak je spor. Američka administracija nije preuzela odgovornost za posljedice svog vojnog povlačenja. Zapadne feministkinje nastoje se usredotočiti na pitanja od neposrednog domaćeg značaja i na politiku identiteta, a ne na masovno i dramatično kršenje ljudskih prava na Bliskom istoku. „To je stvarnost koja vam slama srce”, kaže Malala. “Zašto vlada tišina? Zašto se ništa ne učini?“ Aktivisti i pripovjedači ne mogu trošiti previše vremena razmišljajući o tome. „Konačna je obaveza na široj javnosti“, smatra ona. “Mislim da je posao ljudi pozivati svoje vođe na odgovornost i vršiti veći pritisak na njih. Stoga se nadam da će ljudi početi ispitivati svoje predstavnike i pitati ih šta su radili. Šta misle kada kažu da su predani rodnoj ravnopravnosti - te lijepe otmjene riječi - kada ne poduzimaju ništa da zaštite prava žena i obrazovanje djevojčica u Afganistanu?"

Zašto još nisu? Rasizam i neznanje svakako doprinose, slaže se Malala, uvijek odmjereno i sabrano. “Ponekad kad ljudi govore o Afganistanu ili Pakistanu pretpostavljaju da je to normalno, očekivano. Ali kad su žene sistemski ugnjetavane, ne bismo to trebali pravdavati na temelju vjere i kulture.” Zahra, Sharifa i Taranom pokušavaju se definisati unutar svog društva i vjere: sada se smatra radikalnim činom, a prije manje od 100 godina se poticalo na žensko obrazovanje i moderno odijevanje, dok su se prisilni ili dječji brakovi ukidali. (Sve su takve reforme poništene, ponovno uspostavljene i ponovno poništene mnogo puta.) “Mislim da kulturu definiraju ljudi,” nastavlja Malala, “a žene često nisu uključene u to.”

U filmu su muškarci neobično odsutni. Čak ni Zahrin zaručnik Omid, iako uplakan zbog njenog mogućeg odlaska, očito ne podržava njene proteste. Takva je inercija standardna, kaže Mani. “U glavama afganistanskih muškaraca, obrazovanje žena je problem žena. Ne njihov.” Neki su čak omogućeni lockdownom: jedna žena jeca prijavljujući kako je suprug tuče, a kojeg je izolacija oslobodila (izvještaj WHO-a prije devet godina pokazao je da je 90% afganistanskih žena doživjelo porodično nasilje). Manijev prethodni film, A Thousands Girls Like Me (Hiljade djevojaka poput mene) iz 2018., govori o mladoj afganistanskoj ženi koja želi razotkriti zlostavljanje unutar svoje porodice - i propuste pravosudnog sistema u zemlji.

Seksizam također pomaže objasniti prigušeni međunarodni odgovor, kaže Mani. Da su žrtve bili muškarci, mogli smo očekivati drugačiji glas negodovanja. “Ono s čime se afganistanske žene danas suočavaju nije došlo od Boga. One su žrtve muških političara koji su donijeli pogrešnu odluku – a djeca i žene plaćaju cijenu toga.”

U jednom trenutku ženama na pohodu prijete nasilni muškarci (koje ne vidimo u kadru): idi kući i šuti ili ćemo te ubiti, kažu. Jedna žena ga jezgrovito ošamari: "Ti očajnički tražiš moć nad nama."

Koliko je to univerzalizam? "Sve je ovo univerzalno", kaže Lawrence. “Ova mizoginija je opasna. A paraliza koja nas obuzima kada ne znamo što učiniti ili kako pomoći je opasna.” Ovakvo ponašanje talibana nije neočekivano, ali prešutno suučesništvo voljenih osjeća se kao veća izdaja. Ili je to možda prejaka riječ?

"Nedovoljno jaka riječ", kaže Lawrence. “Naravno da je to izdaja. Naravno, osjetili smo tu izdaju kada je naš vrhovni sud okrenuo Roe protiv Wadea. Kako me ne vidiš kao ravnopravnu? To ne smanjuje broj abortusa, samo povećava broj smrti. Žene umiru. To je golema izdaja.”

Njena rodna država Kentucky bila je jedna od prvih koja je zabranila abortuse nakon presude 2022., čime je ponovo otvorila razdor s njenom republikanskom porodicom, a koji je počeo tokom Trumpovog predsjedničkog mandata. Odnos koji je Lawrence pokušavala popraviti otkako je rodila sina Cyja, koji danas ima tri godine. „Toliko sam se trudila u posljednjih pet godina da oprostim svom tati i svojoj porodici i pokušam razumjeti,” rekla je za Vogue 2022. “Pokušala sam preći preko toga i stvarno ne mogu... ne mogu se više nositi s ljudima koji nisu politički angažovani... Previše je strašno. Politika ubija ljude... Kako ste mogli odgajati kćer od rođenja i vjerovati da ona ne zaslužuje jednakost?”

Jedan od ishoda tog gnjeva danas je to što ona svoj svakodnevni posao naziva "čisto samo načinom da se može snimiti ovakav film". „Očito je bilo zastrašujuće doći u kontakt sa Sahrom i ponuditi joj sredstva i opremu. Bilo je mnogo ljudi u mom životu koji nisu željeli da se umiješam u nešto što bi učinilo da me Talibani ne vole. Zastrašujuće je i neodoljivo, ali najstrašniji mogući ishod je ignorirati to i pretvarati se da se ne događa.”

Koliko je Lawrence stalo do ulaganja u ovakav projekat posebno je vidljivo kada počne plakati. Njene emocije izlaze na vidjelo dok govori o ljudima “kojima su prava oduzeta, a domovi ukradeni. Ti ljudi moraju biti odvojeni od svojih porodica. Niko ne želi ići u izbjeglički kamp u Njemačkoj gdje mora dijeliti šator s hiljadama ljudi. Životna situacija je toliko strašna da dio mene jednostavno ne može vjerovati da mi... to je jednostavno nevjerovatno.”

Da dopuštamo da se to događa? "Da. I da je ovo teroristički odgovor: dječacima je lakše manipulirati da postanu mladi vojnici ako im majke nisu obrazovane. Tako zaustavljaju obrazovanje za mlade djevojke od šestog razreda. To je nevjerovatan način ophođenja prema ljudima, prema svojim sugrađanima, prema ženama koje su vaše žene, koje su vaše majke, vaše sestre. To je zaista previše.”

Lawrencin glas podrhtava. “Razumijem i suosjećam s tim odogovorima. I sama se moram boriti protiv toga. Ali alternativa je mnogo strašnija, jer su Talibani za svijet teroristička organizacija. I što duže ignoriramo prava žena u vlastitoj zemlji i zemljama širom svijeta, svijet postaje opasnije mjesto.”

Ovdje se, slaže se Mani, međunarodna strategija šutnje čini perverznom, ali i okrutnom. Suosjećanje ne bi trebalo biti luksuz - ali i druge zemlje trebaju nastojati obuzdati talibane vlastitim interesom.

“Ne bismo im trebali vjerovati. Ako afganistanske žene danas plaćaju cijenu, ostatak svijeta bi je mogao platiti sutra. Ne želimo da se ponovi nešto užasno poput 11. septembra.” Umjesto toga, kaže ona, čini se da zapad finansira vlastito uništenje. “Dali smo dio našeg svijeta teroristima i rekli im: ‘Možete ga imati! Plus: plaćat ćemo vam milione dolara svake sedmice!’ Talibani primaju veliku financijsku potporu od međunarodnih zajednica bez ikakve odgovornosti.”

Naginje se naprijed, uznemirena i ljuta. “Dakle, koja je poenta? Događa se horor. Koja je priča iza svega toga?”

federalna.ba/The Guardian