Borba protiv gojaznosti u sjeni gladi: Skrivena kriza hrane u Keniji

Tri milijuna Kenijaca suočava se s glađu, a ipak se smatra da će do 2030. godine 1,4 milijuna djece u zemlji biti gojazno.

Djeca iz vrtića Bees Haven su oko 15 minuta na sedmičnom času tekvondoa kada im instruktor kaže neke stroge riječi poput: „Želim da vidim moć! Udarimo!”

15 djece uzrasta od četiri do šest godina naizmjenično udaraju ispred sebe, u bijelim uniformama za obuku, uzvikujući "Da!".

Nakon nastave djeca sjedaju na ručak, te izgovaraju "Hvala vam na našoj hrani i našim brojnim blagoslovima", uz obavezno: “Amen.”

Ova djeca su predvodnici novih napora da se podstaknu doživotne navike vježbanja i zdrave prehrane – i odbiju neprijatelja koji je sve vidljiviji u kenijskim gradovima: gojaznost.

U vrtiću se naglašava važnost kretanja i zdrave hrane. Foto: Brian Otieno/The Guardian

Kao i u većem dijelu Afrike, broj ljudi koji su klasifikovani kao gojazni u Keniji je u porastu: do 2030. godine, Svjetski atlas gojaznosti kaže da će 1,4 miliona djece u uzrastu pet do 19 godina biti gojazno. SZO smatra da osoba s indeksom tjelesne mase (BMI) iznad 25 ima višak kilograma, a kada je BMI iznad 30 - gojazna.

Istraživanje iz 2015. je posljednje sprovedeno, a pokazuje da je 20% kenijskih muškaraca i više od 50% žena bilo pretilo ili gojazno.

U prošlogodišnjem izvješću, kenijska vlada prepoznala je pretilost kao glavni čimbenik rizika za nezarazne bolesti (NCD) kao što su dijabetes i rak, koji su odgovorni za 39% smrtnih slučajeva u Keniji – u odnosu na 27% u 2014.

“Statistika pokazuje da pretilost raste vrlo alarmantnom brzinom, ne samo u Keniji nego i u regiji i svijetu”, kaže Stephen Kimutai Tanui, strateški menadžer za Wellness for Greatness, organizaciju koja stoji iza satova taekwondoa.

Obrazovanje koje grupa daje djeci je jako nedostajalo kada je Tanui, 32, bio dijete: “Nisu nam rekli da tjelesna aktivnost ima mnogo prednosti... ne samo za uživanje i uspješnost u školi nego i za naše zdravlje.”

U zemlji koju uhodi glad i gdje se više od tri milijuna ljudi klasificira kao osobe koje nemaju siguran izvor hrane, prioritet je bio dobivanje dovoljno hrane, bez obzira na njezinu nutritivnu vrijednost, kaže on.

"Kad smo bili mladi, ta veza između dobre prehrane i dobrog zdravlja je nedostajala", kaže Tanui. “U Keniji i većini afričkih zemalja imamo problem s pothranjenošću i to je ono na što se svi fokusiraju. Ljudi bi trebali imati hranu, ali bismo se također trebali fokusirati na dobivanje dobre i zdrave hrane, jer stope po kojima pretilost raste, idu ruku pod ruku: pothranjenost i pretilost. To je užasan teret.”

Nutricionist je Magdalene Wanjiru tijekom pregleda u Nacionalnoj bolnici Kenyatta u Nairobiju izračunao njezin BMI index. Foto: Benedicte Desrus/Alamy

U Nairobiju, gdje lanci brze hrane kao što su KFC, Burger King i Domino's stoje na svakom drugom uglu ulice, a jumbo plakati guraju vozačima "vitaminima obogaćena" pića, problem je prisutan. Dijabetolog navodi: “Ljudi ujutro dolaze na posao, ulaze u ured, vraćaju se u automobile, idu kući. Ne hodaju toliko na posao, a brza hrana je sada velika stvar u Nairobiju.”

Rezultat je jasan u njegovoj privatnoj klinici. “Viđamo sve mlađe ljude s dijagnozom u mlađoj dobi. Danas sam imao nekoga tko je imao 21 godinu. Dijabetes tipa 2. Sve je to zbog pretilosti; sve zbog stila života.”

Ministarstvo zdravstva prošle je godine objavilo strateški plan kako bi odgovorilo na svoju "epidemiološku tranziciju" u opterećenju bolestima sa zaraznih bolesti, poput malarije i tuberkuloze, na rastući teret NCD-a. Pretilost je prepoznata kao glavni čimbenik rizika, ali liječnici strahuju da je malo konkretnih akcija.

“Možda ćete otkriti da su te politike tamo na papiru”, kaže Ombui. “Ali nitko to ne pretvara u djelo na terenu. Siguran sam da ćete ako odete u vladu pronaći jako lijepe dokumente o politici koje su sponzorirali WHO i [druge] organizacije – koje samo skupljaju prašinu.”

Za komentar se obratilo Ministarstvo zdravstva. Vladin je cilj smanjiti prevalenciju pretilosti s 28% u 2020. na 26% u 2025., a sat otkucava. Očekuje se da će do 2030. godine smrtnost od NCD-a porasti za 55%.

I u društvu ostaje dugotrajna povezanost između viška masnoće i materijalnog uspjeha.

Steven Ogweno, izvršni direktor Stowelinka, poduzeća vođenog mladima s ciljem borbe protiv NCD-a. Foto: Brian Otieno/The Guardian

“Mladi ljudi na sveučilištu žele dodati težinu i povećati trbuh kao statusni simbol”, kaže Stephen Ogweno, izvršni direktor Stowelinka, poduzeća vođenog mladima i usmjerenog na borbu protiv NCD-a. “Još uvijek postoji percepcija koja se mora promijeniti.”

Za dobrostojeće Kenijce, dr. Wyckliffe Kaisha ima odgovor. Jedan od rijetkih kirurga u zemlji koji izvode barijatrijsku operaciju (za mršavljenje) poput želučane premosnice, te je zabilježio značajan porast pacijenata, dijelom zbog Covida-19, koji je upozorio više ljudi na posljedice pretilosti, dijabetesa i hipertenzija.

Jedna od njegovih pacijentica, 29-godišnjakinja koja je prošle godine imala rukavnu gastrektomiju – uključujući uklanjanje dijela želuca – ne žali.

“Zahtijeva da netko bude psihički i emocionalno spreman jer to nije lako, pogotovo ako ste navikli uzimati puno bezvrijedne [hrane]. Jako sam voljela čips. Danas ne mogu podnijeti ni miris krumpirića - kaže.

Žena, koja ne želi da joj se objavi ime, kaže da je smršavila 40 kg: “Sada barem mogu hodati stepenicama. Ne moram ovisiti o dizalima.”

Barijatrijska kirurgija ima svoje kritičare, ali Kaisha inzistira da je korisna za veliku većinu. Problem postoji sa osiguravateljima, koji odbijaju pokriti postupak, što znači da samo bogati mogu priuštiti njegove troškove od 5000 dolara.

Selo Njathaini, u sjevernom predgrađu Nairobija je daleko od Kaishine klijentele. Uz visoku nezaposlenost i mali raspoloživi prihod, upravo je na ovakvim mjestima intervencija hitna, kaže Ogweno.

Zahvaljujući genetici, prehrani i nedostatku tjelovježbe, Ogweno je vođen željom da "izgleda kao Dwayne 'The Rock' Johnson". Smršavio je na sveučilištu i natjecao se na natjecanjima Mr Fitness.

Želi dokazati da pretilost, dijabetes i rak ne pogađaju samo "stare i bogate". Ono što su on i njegovi kolege pronašli u Njathainiju šokiralo ih je: “[Ovo je] zajednica s vrlo niskim prihodima, a gotovo 70% ovdašnjih domova živi s dijabetesom ili hipertenzijom”, kaže Ogweno, koji sjedi u uredu seoskog poglavara.

U područjima s niskim prihodima, jeftina hrana i grickalice su prepuni ugljikohidrata i masti – zdravije opcije su skuplje. Fotografija: Brian Otieno/The Guardian

Tradicionalna prehrana u siromašnim četvrtima uvelike se oslanja na ugljikohidrate i masnoće od kuhanja s vrtoglavo visokim razinama transmasti, za koje se zna da povećavaju rizik od srčanih bolesti. U jednoj Njathaini trgovini kupus možete kupiti za 70 šilinga (50 p). Na drugom, nekoliko vrata niže, nalaze se vrećice čipsa za 20 šilinga, a pečene peciva su 10 šilinga.

Zatim je tu šećer. “Bezalkoholna pića su dostupnija od čiste vode”, kaže Ogweno. Trgovine su popunjene gaziranim pićima, a svakog kupca dočekuje reklama Sprite, Coca Cola i Fanta, kao i voda.

Francis Njuguna, zdravstveni radnik u zajednici, rođen je i odrastao u Njathainiju. “Prije, [pretilost] nije bila problem. Bilo je vrlo malo slučajeva. Ali danas ima puno ljudi - kaže.

Radeći sa Stowelinkom, Njuguna savjetuje lokalno stanovništvo o uzgoju povrća, kao i drugih novčanih usjeva. "Kelj, rajčice, luk, špinat" sve je moguće, kaže.

Najgori aspekt, kaže Ogweno, je to što se ljudima nakon dijagnosticiranja stanja povezanih s pretilošću bore za liječenje.

"Ako niste formalno zaposleni... gotovo uvijek niste pokriveni [nacionalnim zdravstvenim osiguranjem], a ako ste bolesni, morate platiti iz svog džepa", kaže on. To se, na primjer, odnosi na inzulin za dijabetičare. “Ljudi doslovno moraju okupiti cijelo selo da prilože novac da bi onda otišli i to učinili jer je inače smrtna kazna.”

Ogweno, čija je teta umrla od dijabetesa nakon što je zatražila pomoć od tradicionalnog iscjelitelja, smatra da vlada polako i sa zakašnjenjem kreće na ozbiljno shvaćanje NCD-a.

Za sada, dakle, djeca iz Bees Havena kovaju put. Bujni nakon treninga, borilački umjetnici u vrtiću s oduševljenjem jedu ručak - čak i zelje od managua. Djeca često dolaze prilično sramežljiva, kaže Itindi, redateljica, a vježba ih “stvarno otvara i psihički i fizički”.

Učenici dječjeg vrtića Bees Haven jedu zdrav ručak. Fotografija: Brian Otieno/The Guardian

federalna.ba/The Guardian