Bobbi Gibb: pionirka Bostonskog maratona u trci protiv laži

Bobbi Gibb: pionirka Bostonskog maratona u trci protiv laži

"Žene nisu fiziološki sposobne da trče maraton."

Tih sedam riječi na papiru bilo je poput šamara. "Smjelosti", pomislila je Roberta 'Bobbi' Gibb.

Pismo koje je držala bio je odgovor na njen zahtjev za dozvolu da nastupa na Bostonskom maratonu 1966. - otvorena odbijenica, ali i pogrdno ruganje njenim sposobnostima kao žene, posebno s obzirom na to da je tada trčala i do 64 km.

Bilo je to šezdesetih, ali stavovi prema atletičarkama i njihovom učešću u trčanju na duge staze ostali su arhaični. Na pitanje da li žene mogu trčati 40 km odgovoreno je nebrojeno puta ranije, a ipak je trkačicama i dalje bio zabranjen pristup praktički na svakom maratonskom događaju širom svijeta.

"Do đavola s njima", pomislila je dok je gužvala pismo i bacala ga na pod. Bobbi Gibb će trčati Bostonski maraton - bez obzira dozvolili joj to ili ne.

Pitajte Google ko je bila prva žena koja je trčala Bostonski maraton i naći ćete ime Kathrine Switzer, zajedno sa fotografijom koja prikazuje grupu muškaraca koji jure za ženom s brojem 261 zakačenim na njenom trbuhu.

To je šokantna slika koja se lako uklapa u narativ o ukorijenjenoj mizoginiji, ali to nije prava priča o prvoj ženi koja je trčala najstariji maraton na svijetu. Istina je, kao što te i često biva, daleko od crno-bijele.

Odrasla u predgrađu Bostona, Gibb je uvijek bila energično dijete sa osjećajem strahopoštovanja i ljubavi prema prirodi. „Majka mi je govorila da nikad neću naći muža dok trčkaram po šumi sa komšijskim psima“, kaže Gibb. Uprkos svim značajnim promjenama koje su se dogodile tokom 1960-ih, to je još uvijek bilo vrijeme krutih društvenih konstrukata.

"Nakon rata, ljudi su se samo rado vraćali u normalnost - a normalno je značilo male žene u kuhinji, koje peru suđe i sobe sa lijepim zavjesama. Postojala su stoljećima ustaljena vjerovanja o ženama", rekla je Gibb.

"Promatrala sam život moje majke i život njenih prijateljica; bili su to tako uski životi - nisu mogle dobiti čak ni kreditnu karticu bez dozvole svog muža." Gibb je znala da želi nešto drugačije, ali kao i mnogi odrasli sa idealističkim snovima o velikoj promjeni, put do toga bio je poput labirinta.

"Željela sam da promijenim društvenu svijest o ženama od ranog djetinjstva, ali nisam znala kako to da uradim – barem ne u početku."

Uprkos tome što je živela blizu staze Bostonskog maratona, Gibb nikada nije prisustvovala trci sve dok ju 1964. otac nije poveo tamo. Učinak je bio trenutan i dubok.

"Jednostavno sam se zaljubila - smatrala sam ga veoma dirljivim. Svi ti ljudi su se kretali sa takvom snagom, hrabrošću, izdržljivošću i integritetom. Nešto duboko u meni govorilo mi je da ću trčati tu trku - to je bilo nešto što sam osjećala da trebam uraditi."

Sredinom 1960-ih, žensko trčanje na duge staze i dalje se smatralo opasno radikalnim. Trkačice su mnogo puta prešle oko 40 km, ali su se zadržale neutemeljene ideje da žensko tijelo nije izgrađeno za tako ekstremne napore. Strahovalo se da bi dopuštanje ženama da pređu tolike distance dovelo do opasnih nivoa nedoličnosti. "Trčanje se smatralo plodnim tlom za neprikladnost koja bi pretjerano seksualizirala žene", kaže Jaime Schultz, profesorica kineziologije na Penn State University.

Imena koja bi trebala biti urezana na pločama kao veliki pioniri maratona sada su skoro izgubljena. Dan nakon muškog maratona na prvim modernim Olimpijskim igrama u Atini 1896. godine, Stamata Revithi, 30-godišnja majka iz Pireja, nezvanično je istrčala istu stazu za pet i po sati.

O Revithi praktički ne postoje pouzdane informacije, osim da je došla iz siromaštva, da je imala 17-mjesečno dijete i da je izgubila starije dijete prethodne godine. Njeno postignuće nije dobilo gotovo nikakvu pažnju, a Athens Messenger je kratko izvijestio da je "aktivna i odlučna žena probno trčala klasičnom rutom početkom marta, bez ikakvih zaustavljanja osim kratkog odmora da pojede narandže".

Ništa se ne zna o ovoj ženi pionirki, koja je nakon tog dana često označena kao 'prva maratonka'. Kako kaže grčki pisac Atanasios Tarasuleas: "Stamata Revithi je izgubljena u prašini istorije." Trideset godina kasnije, 1926. godine, Engleskinja, Violet Piercy, nezvanično je istrčala stazu Londonskog maratona za 3:40:22 i završila dva zvanična maratona 1933. i 1936. godine. Sunday Mirror ju je citirao kako je njena trka 1936. trebala "dokazati da žene mogu istrčati tu udaljenost."

Svima je bilo jasno da žene mogu trčati i 40 km, ali su se cinični stavovi zadržali zasnovani na izmišljenim dokazima i često otvorenim lažima.

Na Ljetnim olimpijskim igrama 1928. žene su se prvi put takmičile u atletici, a 2. augusta tri od devet žena koje su trčale u finalu na 800 metara oborile su svjetski rekord, a Njemica Lina Radke osvojila je zlato. Međutim, ono što je trebao biti ogroman korak naprijed za žensku atletiku izrodilo se u izuzetno gadnu medijsku kampanju u kojoj su novine širom svijeta netačno izvještavale da su mnoge žene kolabirale od iscrpljenosti nakon utrke i da su takvi podvizi daleko iznad onog što žene mogu.

New York Times je lažno objavio da je "šest od devet trkačica bilo potpuno iscrpljeno i palo naglavačke na zemlju", dok je Montreal Star podvlačio da je trka "očigledno izvan moći žena da izdrže i da može biti samo štetna za njih". Daily Mail je čak razmišljao o tome hoće li žene koje trče preko 200 metara prerano ostarjeti. Medijska bura navela je zvaničnike da odustanu od ženske utrke od 800 metara na Olimpijskim igrama, s tim da se događaj ponovo pojavio tek 1960. Percipirana krhkost žena bila je potkrijepljena nekim apsurdnim medicinskim teorijama koje su se uvukle u javnu svijest. "Postojali su strahovi da će žene postati 'muževnije' ako se bave sportom i da imaju ograničenu količinu energije. Ako bi je trošile na obrazovanje, politiku i sport, to bi oduzelo njihove reproduktivne sposobnosti", kaže Schultz.

Gibb je počela tiho trenirati za Bostonski maraton 1964. godine, često koristeći rezervat Middlesex Fells u blizini svoje kuće kako bi pobjegla od osuđujućih pofleda.

"Nisam znala šta da radim. Nisam imala trenera, nisam imala knjige, ništa. Nisam imala način da izmjerim razdaljinu, pa sam samo išla po vremenu. Moj dečko bi me ostavio na svom motoru a ja bih trčala nazad do kuće", kaže Gibb. Godine 1964. njeni roditelji su otišli na odmor u Veliku Britaniju, ostavljajući 21-godišnjoj Gibu njihov VW kamper. S ljetom pred sobom i dugogodišnjim snom da vidi više zemlje, spakovala je kombi i provela narednih 40 dana krećući se polako od istočne do zapadne obale.

"Noću bi spavala pod nebom i svaki dan bih trčala na drugom mjestu. Preko Berkshiresa, duž rijeke Mississippi i preko Velikih ravnica, preko Stjenovitih planina i Kontinentalnog razvoda, i dole u Kaliforniju - prije nego što bi skočila u Tihi okean - sve u jednom ljetu. To je bio moj trening za Bostonski maraton 1966.", kaže Gibb.

Nekoliko mjeseci prije maratona, prijavila se za broj trkača da bude jedna od 540 koji će na kraju početi trku, ali je odbijena sa sada već čuvenom šturom procjenom ženskih fizioloških sposobnosti. "Shvatila sam da je to moja šansa da promijenim društvenu svijest o ženama. Ako bih mogla dokazati da je ovo lažno uvjerenje o ženama pogrešno, mogla bih dovesti u pitanje sva druga lažna uvjerenja koja su korištena da se ženama uskrate mogućnosti", kaže Gibb.

Četiri dana prije trke ukrcala se u prvi od nekoliko Greyhound autobusa i stigla u porodičnu kuću 72 sata kasnije. Majka ju je odvezla na startnu liniju trke koja će je katapultirati u centar pažnje.

"Moj tata je mislio da sam luda i odbio je da dođe. Nosila sam bratove bermude, kupaći kostim ispod i veliku duksericu sa kapuljačom koju sam navukla preko glave", kaže Gibb. Nakon što je pretrčala nekoliko km zagrijavanja, vratila se na startno mjesto, gdje je dala sve od sebe da se sakrije uvukavši se u niz grmova u blizini.

Kada je startni pištolj opalio, Gibb je lutala, dozvoljavajući bržim trkačima da se kreću niz cestu prije nego što se pridruže gomili u pokretu.

„Vrlo brzo su muškarci iza mene mogli vidjeti da sam žena – vjerovatno proučavajući moju anatomiju odostraga“, kaže Gibb. "Bila sam tako nervozna. Nisam znala šta će se dogoditi. Mislila sam da bih čak mogla biti uhapšena." Njeni strahovi su bili neosnovani. Umjesto neprijateljstva, pojavilo se drugarstvo. Kada je postalo jasno da treba da skine duksericu ili da trpi vrućinu, muškarcima oko sebe se požalila da ju je strah da bi je mogli izbaciti s trke. "Nećemo im dozvoliti", stiglo je njihovo jedinstveno uvjeravanje.

"Postojao je mit da su muškarci uvijek bili protiv žena, ali to nije bila istina. Ti momci su bili sjajni, raspoloženi, druželjubivi i zaštitnički nastrojeni; bili su kao moja braća", kaže Gibb.

Podstaknuta društvom, Gibb je skinula vanjski sloj i trčala slobodno i ponosno - njen plavi konjski rep ljuljao se s jedne na drugu stranu. Gledaoci na ulici - muškarci, žene i djeca - aplaudirali su joj dok je prolazila, a vijest o njenom učešću se putem radio biltena širila stazom. Dok se približavala koledžu Wellesley, ženskom univerzitetu na ovoj ruti, izbio je nered. Ovaj značajan događaj opisala je 30 godina kasnije predsjednica Wellesley Collegea Diana Chapman Walsh, koja je tog dana bila prisutna kao studentica.

„Vijest se proširila na sve nas da je jedna žena trčala stazom“, rekla je ona. „Gledali smo lice za licem u iščekivanju bez daha, sve dok je uzbuđenu gomila nije prepoznala i svi smo navijali kao nikada ranije.

"Tog dana smo zaurlali, osjećajući da je ova žena učinila više od pukog probijanja rodne barijere u poznatoj trci."

"Žene su plakale i skakale. Jedna je stalno vikala 'Ave Maria, Ave Maria'. Bio je to emotivan trenutak za mene", kaže Gibb.

Gibb nije samo trčala, ona je to radila brzo. Trčala je prva 32 km tempom ispod tri sata, ali s njenim novokupljenim muškim tenisicama koje su joj se urezale u stopala, njena brzina je počela opadati.

Razlog zbog kojeg je nastavila trčati se promijenio. Anksioznost zbog povlačenja od strane zvaničnika sada je zamijenjena onim osjećajem koji je previše poznat svakom trkaču na duge staze - bolna odlučnost i čežnja za ciljem.

Dok se probijala kroz Boston, podstaknuta ogromnom bukom koja ju je pratila, Gibb nije imala pojma koliko je blizu kraja. „Nisam znala gdje sam ni koliko mi je ostalo – samo sam stisnula zube i trčala“, kaže Gib. Skrenuvši desno u ulicu Hereford, činilo se da se buka pojačala, a pogled krajnje lijevo na ulicu Boylston, otkrio je cilj o kojem je toliko dugo sanjala.

Gibb je svoj prvi Bostonski maraton završila za impresivna tri sata, 21 minut i 40 sekundi - brže od dvije trećine takmičara.

Sada već kultna slika prikazuje je kako trči sama, s grimasom na licu dok se približava cilju. Sa obje strane, publika ignoriše druge trkače koji prolaze, očajnički želeći da vide prvu ženu koja završava poznatu trku. Prelazeći liniju, srdačno ju pozdravlja guverner države Massachusetts John Volpe, koji se s njom rukuje i čestita joj prije nego što je uveden u hotelsku sobu gdje je svjetska štampa čekala bez daha.

Nakon intervjua, grupa muškaraca s kojima je trčala pozvala ju je da im se pridruži na tradicionalnom paprikašu nakon trke, ali kada su stigli do vrata, Gibbovoj je zabranjen ulazak: "Izvinite, samo muškarci."

Bio je to dan dramatičnih promjena, ali svaki pojam istinske jednakosti još uvijek je bio daleki san.

Gibb je još dva puta trčala Bostonski maraton. Godine 1967. pridružila joj se Switzer, trkačica koju su često prikazivali kao prvu ženu koja je istrčala tu trku i koju je pobijedila za više od sat vremena. Sljedeće godine pet žena je trčalo Bostonski maraton, a Gibb je još jednom pobijedila. Dugi niz godina, učešće Switzer na trci 1967. zasjenilo je postignuće Gibbove, činjenica s kojom se prva žena koja je istrčala Bostonski maraton nikada nije pomirila. Čuvena fotografija Switzer postala je simbol borbe žena za postizanje ravnopravnosti u sportu, ali to je slika i kontekst koji zaslužuju pažljivo ispitivanje.

Čini se da pokazuje kako Switzer maltretira grupa muškaraca dok trči, ali u stvari, je u pitanju samo jedan muškarac, ko-direktor utrke Jock Semple, koji je pokušavao ukloniti njen broj umjesto da je fizički napadne, kao što je često prijavljivano.

"Ona je dobila svoj broj ilegalno tako što je prikrila svoj spol u aplikaciji i natjerala svog muškog trenera da ga pokupi", kaže Gibbova, koji se još jednom kandidirala bez broja ili službenog unosa.

Switzer je, pak, oduvijek tvrdila da se nikada nije namjerno pretvarala da je bilo šta drugo do žena, te da je korištenje inicijala, a ne imena, na obrascu za prijavu bila njena uobičajena navika. Dodala je da je njen muški trener uzeo njen trkački broj kao nominovani vođa grupe, a ne kao dio namjerne prevare. Gibb kaže da je imala neke simpatije prema Sempleu, za kojeg vjeruje da je bio motiviran očuvanjem statusa trke, a ne zastarjelim društvenim normama.

"Jock je jednostavno bio zabrinut da bi utrka mogla izgubiti svoju akreditaciju kod Atletskog saveza amatera ako bi u utrci za muškarce trčale i žene." Nije iznenađujuće da je slika Switzerove bila ta koja je dospjela na naslovne stranice i podstakla bijes i kontroverze, uprkos tome što je Gibbova još jednom dobila toplu dobrodošlicu.

"Otvoreno sam stajala na startnoj liniji 1967. Niko nije pokušao da me makne, nije bilo problema. Svi muškarci su bili sjajni - čak i Jock Semple", rekla je Gibb.

Ali Switzerina priča, koja se uklapa u naraciju o antagonizmu i konfrontaciji, bila je ta koja je više odgovarala duhu vremena iz 1960-ih, nego Gibbina. Tokom narednih decenija, ta slika je postala pogrešno utkana u priču o prvoj ženi koja je trčala Bostonski maraton.

Međutim, stav Gibbove je jasan. "Switzer nije bila ni prva, ni zvanična. Ona je, u stvari, bila drugoplasirana žena u drugoj godini onoga što se sada zove ženska pionirska divizija Bostonskog maratona", kaže Gibb.

Iako su tek 1972. godine žene dobile brojeve i dozvoljen im je službeni ulazak, pioniri su zapalili fitilj. "To je promijenilo način na koji ljudi misle o ženama koje trče", kaže Gibb.

Godine 1973. održan je prvi ženski maraton u Waldnielu, Zapadna Njemačka, ali kako su Ljetne olimpijske igre 1980. u Moskvi dolazile i prolazile, i dalje bez ženskog maratona, strpljenje je bilo na izmaku. Pogotovo jer se činilo da je Američki koledž sportske medicine (ACSM) izjavom u januaru 1980. srušio pitanje medicinskih dokaza protiv žena koje trče na velike udaljenosti.

"Ne postoje uvjerljivi naučni ili medicinski dokazi da je trčanje na duge staze kontraindikovano za zdrave, trenirane sportistkinje", pisali su. "ACSM preporučuje da se ženama dozvoli da se takmiče na nacionalnom i međunarodnom nivou na istim udaljenostima na kojima se takmiče njihove muške kolege."

Sljedeće godine, kada se Međunarodni olimpijski komitet sastao u Baden-Badenu u Njemačkoj, usvojeno je da na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine bude uključena i ženska maratonska disciplina - i od tada traje.

Uticaj koji je ovo imalo na žensko trčanje u maratonu je bio dramatičan. U posljednjih 60 godina, svjetski rekord za žene na više od 40 km je pao za nevjerovatnih jedan sat i 23 minute. Poređenja radi, muški rekord je pao za samo 54 minute u posljednjih 115 godina.

Gibb je nastavila svakodnevno trčati, ali njen život je krenuo u drugom smjeru. Ona je pomogla da se redefinišu stavovi prema ženskom trčanju, ali to je bilo samo jedno poglavlje u životu koji je bio raznolik.

„Poslije toga, željela sam da izazovem sve – kako bi se granice nastavile pomjerati“, kaže Gibb.

Godine 1969. diplomirala je na Univerzitetu u Kaliforniji. Željela je upisati medicinu, ali, kao u Bostonu, ženi je bilo tu teško naći mjesto. U jednom intervjuu joj je rečeno da je "previše lijepa" te da bi "odvlačila pažnju momaka u laboratoriji".

Umjesto toga, počela je raditi na područjima epistemologije i neuronauke na Massachusetts Institute of Technology dok je naveče pohađala časove prava. Godine 1976. osnovala je Institut za proučavanje prirodnih sistema, neprofitnu obrazovnu i istraživačku grupu, a dvije godine kasnije je položila pravosudni ispit. Bavila se pravom 18 godina prije nego što se vratila naučnim istraživanjima, ovog puta ćelijskoj molekularnoj biologiji s fokusom na neurodegenerativne bolesti.

Takođe je vajar likovne umjetnosti i savremeni slikar, a napisala je nekoliko knjiga, uključujući svoje memoare „Vjetar u vatri“.

Njeni trkački podvizi i dalje inspirišu. Godine 1996. Gibb je konačno priznata kao zvanična trostruka pobjednica, primivši svoje medalje, a njeno ime je upisano na Memorijal Bostonskog maratona na Copley Squareu.

Godine 2016, 50 godina nakon te značajne trke, Etiopljanka Atsede Bayisa poklonila je Gibbovoj trofej pobjednika Bostonskog maratona nakon što je saznala za događaje iz 1966.

„Svake godine me slave kao trostruku pobjednicu, što je zabavno, ali glavna stvar je da upoznam sve ove nevjerovatne ljude iz cijelog sveta, svih društvenih grupa, svih etničkih grupa, rasa, polova – mi se volimo – sprijateljimo“, kaže Gibb.

Trkačica, naučnica, pravnica, umjetnica i spisateljica - Bobbi Gibb je sve to i nastavlja da promoviše pozitivnu poruku u vezi sa jednakošću.

„Jedan od mojih ciljeva je bio da okončam glupi rat između polova, gdje su muškarci morali da žive u jednoj kutiji, a žene u drugoj“, kaže Gibb.

"Uvijek se borim protiv lažnih poruka. Istina nas oslobađa. Tada muškarci nisu smjeli imati osjećaje, a žene nisu smjele imati mozak. Šta ako muškarac želi da plete? Je li onda on manje muškarac? Nije. Šta ako žena želi da vozi kamion? Da li je manje žena? Nije. "Svi ljudi mogu biti ono što žele."

federalna.ba/BBC

Bobbi Gibb atletika maraton
Emir Hastor Tuzlanski maraton Marija Vrajić atletika Prvenstvo BiH u maratonu
0 30.10.2023 14:48
Kelvin Kiptum Chicago maraton svjetski rekord rekord
0 08.10.2023 19:17
atletika maraton Emir Hastor
0 21.09.2023 13:44
Škola atletike Mostar Mostar atletika Afan Koso Emina Đulić Armin Duzić
0 13.09.2023 20:31
Miltiadas Tentoglu atletika
0 24.08.2023 21:51