Bill Pullman: Izraz "kasno procvjetao" zvuči užasno gubitnički

Bill Pullman imao je 32 godine kada je glumio u svom prvom filmu, Nemilosrdni ljudi iz 1986. To je, napominje, barem desetljeće kasnije nego što je većina filmskih zvijezda dobila svoj veliki proboj. "Izraz 'kasno procvjetao' zvuči užasno, gubitnički, ali pretpostavljam da je to ono što i jesam", kaže on. “Zvuči mi kao politički korektan izraz za: ‘Ti si glup. Zašto si tako dugo čekao?’”

Razlog zbog kojeg je toliko dugo čekao je pozorište. Prije Pullmanove hollywoodske karijere, tokom koje je skakao od noira (Izgubljena autocesta) i dječjih filmova (Casper) do horora (Lake Placid, The Grudge), romcoma (Sleepless in Seattle, Dok ste spavali) i trijumfalnog blockbustera (Dan nezavisnosti), mnogo je vremena provodio režirajući i glumeći u predstavama.

Ni katastrofalan pad tokom studentske produkcije Ibsenovog Branda, koji je izazvao krvarenje u mozgu i stavio ga u komu na dva i pol dana, nije ga odbio od glume. Tada je imao 21 godinu i igrao je titularnog župnika koji se u jednom trenutku penje na ledenu crkvu, koja je u ovoj predstavi izgrađena od tijela ostalih glumaca. “Penjao sam se ljudima na ramena, neko se pomaknuo i onda: bum! Pao sam dole”, prisjeća se. “Nikad se nakon toga nisam vratio Ibsenu.”

Pullman, koji danas ima 68 godina, razgovara iz New Yorka gdje je na probama za novu predstavu Therese Rebeckove Mad House, crnu komediju o porodičnoj disfunkciji smještenoj u ruralnu Pennsylvaniju. To mu je prva pozorišna uloga od pandemije, a vrijeme je učinilo taj proces još slađim. Kao glumac, kaže, „želite da bude živahno, želite čuti ideje koje već neko vrijeme niste čuli da se zajednički govore. Želite osjetiti tu nabijenu energiju jednostavnih ulaza i izlaza.”

Pullman govori tihim, lakonskim izvlačenjem, ali oči su mu svijetle i pune nestašluka. Ima izgled čovjeka koji tiho uživa u šali koju ne dijeli s razredom. Kad ne putuje na posao, Pullman i njegova supruga, plesačica Tamara Hurwitz, dijele svoje vrijeme između Beachwood Canyona u Los Angelesu i ranča za stoku u Montani u kojem je s bratom suvlasnik već 30 godina.

Danas je uglavnom zadužen za infrastrukturu – popravljanje ograda, navodnjavanje i tako dalje – iako je njegovo troje djece tamo provodilo duga ljeta, tokom kojih bi Pullman zasukao rukave i zabrljao. “Ako morate uključiti lijekove u guzicu neke zvijeri, mnoge druge stvari izgledaju vrlo izvodljive”, kaže.

Ovalni časnik… Bill Pullman (u sredini) u filmu Dan nezavisnosti. Fotografija: Everett/Alamy

U predstavi Mad House glumi patrijarha Daniela, koji ima uznapredovali emfizem, a o njemu brine njegov sin Michael, kojeg glumi David Harbor (Jim Hopper iz Stranger Thingsa). Pullman kaže: „Jedini sin koji je na raspolaganju za njegu i sin za kojeg osjeća potrebu da se najviše brine. Ima još dvoje djece koja se pojavljuju želeći razgovarati o tome što će se dogoditi s nasljedstvom, iako je moj lik o tome oprezan, umjesto toga odlučuje kako će ih mučiti.” Kako predstava napreduje, Daniel postaje sve slabiji sve dok nije prikovan za bolnički krevet, iako nastavlja svoju kampanju okrutnosti. "Još uvijek možete voditi rat, pa i iz horizontalne pozicije", kaže Pullman.

Scena porodice okupljene oko kreveta veoma je važna glumcu. “Moj otac je umro na mojim rukama”, kaže on. “Nisam bio tamo kad mi je majka umrla. Ali imam tri brata i tri sestre i svi smo sada u toj nesigurnoj dobi u kojoj postoje bolesti. Moj prijatelj ovu pozornicu naziva 'ulicom pucnjave“. Pullman, koji je odrastao u Hornellu u okrugu Steuben u državi New York, dolazi iz liječničke porodicei. I njegovi roditelji i njegov djed radili su u medicini, “pa su imali tu sposobnost da objektivno govore o bolesti i smrti. Čak i kada se to događalo u blizini kuće, bili su zaljubljeni u podatke i čuda medicine i tijela.”

Pullman nikada nije bio u iskušenju slijediti svoje roditelje u medicini, ali mu je trebalo neko vrijeme da pronađe svoju strast. Nakon srednje škole studirao je građevinu, zamišljajući da će završiti obnavljanjem starih kuća za život. No onda se angažirao na fakultetskom dramskom odjelu gdje ga je jedan od profesora potaknuo na glumu. Pullman je diplomirao na scenskoj akademiji, a zatim magistrirao režiju. U svojim 20-ima preuzeo je mjesto profesora na Državnom univerzitetu Montana. Na kraju ga je novac, odnosno nedostatak istog, namamio natrag u glumu. “Volio sam Montanu i tamo sam imao dobar život, ali plaća je bila slaba i recimo da je postojalo „mjesto koje je svrbilo, a koje još nisam počešao“.

Tako su se Pullman i Hurwitz preselili u New York, gdje se pojavio u raznim predstavama, uključujući Prokletstvo izgladnjele klase Sama Sheparda, uz Kathy Bates. Godine 1985. preselio se u Los Angeles gdje su uloge u Nemilosrdnim ljudima, s Bette Midler i Dannyjem DeVitom, te Spaceballs Mela Brooksa pokrenule njegovu filmsku karijeru. Pullman se često postavljao kao "tip koji gubi djevojku" (pogledajte While You Were Sleeping, A League of Their Own and Sleepless in Seattle, u kojima ga je ostavila Meg Ryan), ali je mogao pokazati veći raspon u kasnim 1990-im kao problematični saksofonist Fred Madison u Lost Highway Davida Lyncha i kao američki predsjednik na Dan nezavisnosti. Godinama bi mu stranci prilazili i tražili da izrecitira njegov čuveni prkosan govor povodom Dana nezavisnosti – “Nećemo tiho ići u noć! Nećemo nestati bez borbe!” – iako, lažno prijeteći kaže: “Naučio sam im uzvratiti.”

Policijske snage… Bill Pullman kao Harry Ambrose u The Sinner. Fotografija: USA Network/NBCU/Getty

Posljednjih nekoliko godina uglavnom se bavi serijalom The Sinner, detektivskom serijom u kojoj glumi sijedog policajca koji se bori s traumom iz prošlosti. Nakon uspjeha prve sezone, puštena je još jedna, s Pullmanovom likom kao jedinom konstantom. “Stvarno sam se bojao prijaviti se za to”, priznaje. “Divim se glumcima koji uživaju u tome da rade osam ili devet sezona iste stvari, ali moj um je previše lud. Mislio sam da ću uvenuti. Ali Derek Simonds je bio sjajan i prije svake sezone razgovarali bismo o tome gdje će priča krenuti. Tako da mi nikad nije dosadilo.” 

Pullman je godinama bio u čudnoj poziciji u kojoj je ovo poznato ime pogrešno smatrano pokojnim Billom Paxtonom, zvijezdom Apolla 13, Twistera i Jednog plana. Čak i sada, Pullmanova stranica na Wikipediji ima pomalo drsku bilješku na vrhu: "Ne miješati je s Billom Paxtonom." Pullman za zbrku okrivljuje plozive u njihovim imenima, iako sumnjam da je to više povezano s njihovim svakodnevnim personama. Godine 1998., na vrhuncu Pullmanove slave, kritičar Greil Marcus bio je potaknut da napiše American Berserk: Bill Pullman's Face, uzvišenu raspravu koja opisuje evoluciju Amerike kroz glumčeve filmske uloge, u kojoj je osudio njegovu običnost i sveprisutnost.

Kada novinar to spomene, Pullman uzvikne: "Bože moj, jesi li to pročitao?" ali se zaustavlja da ne kaže više. Kad ga pitam kako je bilo biti tako pomno proučavan, odgovara: “Uvijek sam osjećao da ima nečeg korisnog u tome da si pomalo kameleon ili šifra. I tako sam pomislio: 'Vau, jesam li ja to krivo shvatio! Mislio sam da je to namijenjeno tako.’ Ali naravno, nije uvijek novac koji zarađuje. Ako imate brend samo zato što ste zvijezda, malo je lakše izgraditi bogatstvo.”

Pullman dodaje da je oduvijek uživao u činjenici da kada mu nepoznati ljudi priđu i kažu “Stvarno mi se sviđaš u…”, nikad ne može predvidjeti koji će film reći. “Nemam pojma hoće li reći Casper ili Spaceballs ili The Sinner. Zbog te raznolikosti u svom poslu osjećam se sretnim. Oduvijek sam želio biti osoba koja bi mogla biti obuzeta nečim“.

U svom članku o Pullmanu, Marcus također citira Lyncha koji je, istražujući Pullmanov katalog za vrijeme glume za Lost Highway, rekao: "Uvijek sam vidio nešto u njegovim očima... vidio sam mogućnost bijesa, ludila." Je li to istina, pitam? "Ako govorite o bijesu, onda me to odmah vraća na ovu predstavu", odgovara Pullman, očito zadovoljan prilikom da naš razgovor zaokruži. “U prošlosti sam imao likove koji su bijesni protiv uslova i bijesni protiv nepravde. Ali ovaj tip, Daniel, treba izazvati bijes, potaknuti bijes. Ali, znate, zaboravio sam da je (Lynch) to rekao. Mislim da je vjerojatno bio na nečemu.”

federalna.ba/The Guardian