Bend "MC5" konačno u Kući slavnih rock'n'rola

Pojavili su se iz Detroita 1960-ih s eksplozivnim zvukom koji je utro put punku. Dok izlazi novi LP, oni koji su ih poznavali objašnjavaju kako su zauvijek promijenili oblik glazbe.

Detroit ima izuzetno bogatu muzičku historiju. Od soula do tehna, preko bluza i garažnog roka, ovaj američki grad bio je centar inovacija tokom gotovo celog prošlog stoljeća. Iako je zvuk Detroita 1960-ih godina bio obiljeležen i definisan Motown-om, koji je bio definiran etiketom  soula, još jedan bend se pojavio u tom desetljeću i pomogao oblikovanju zvučne baštine grada: Bio je to MC5.

Upravo su oni grupa koja je uvrštena u Rock and Roll Kuću slavnih  i koja se, izvanredne 53 godine od svog posljednjeg albuma, upravo vratila s novim albumom, „Heavy Lifting“, kao i novom knjigom „MC5: Usmena biografija najrevolucionarnijeg rock benda“.

Međutim, slavlje njihove ostavštine i utjecaja ima prizvuk gorčine jer su dva preostala osnivača grupe – Wayne Kramer i Dennis Thompson – preminuli ove godine.

Njihov uticaj je ogroman. Obožavali su ih svi, od Motörheada do The Clash-a, njihova muzika je korištena u samplovima od strane KLF-a, a obradili su ih The Stranglers i The White Stripes. Čak su bili i razlog zbog kojeg je Alice Cooper preselio u Detroit da bi osnovao bend. "Nije bilo ničega sličnog nigdje drugdje u SAD-u," kaže on u citatu na omotu biografije. Njihov zvuk, vatrena mješavina hard rocka, bluesa, free jazza, dodira psihodelije i nevjerojatno jedinstvenog tona – upotpunjen poput Jamesa Browna – kasnije će ih nazvati proto-punkom, što će reći: punk prije punka . Nakon Kramerove smrti u februaru, gitarist Rage Against the Machine Tom Morello, koji se pojavljuje na Heavy Liftingu, napisao je u objavi na Instagramu da je bend "u osnovi izmislio punk rock".

Njihov temeljni debitantski album Kick Out the Jams snimljen je kao live album – hvatajući njihovu sirovu energiju (Izvor: Alamy)

„To je jednostavno toliko pogrešno“, kaže William DuVall, pevač Alice in Chains i saradnik MC5, za BBC. „Napokon ulaze u Kuću slavnih (Hall of Fame), baš u trenutku kada niko od njih nije ovde.“ Iako je tragično što bend nije imao priliku da vidi izlazak svog posljednjeg albuma ili da primi dugo zasluženo priznanje, njihova muzička ostavština neće nestati brzo. Za one koji su se našli u vrtlogu zvuka koji je dolazio s bine dok je bend bio u punoj snazi, teško je to zaboraviti. „Nikada neću zaboraviti kada sam ih gledao“, kaže muzičar i producent Don Was za BBC. „Bilo je to nevjerovatno – šokantno. Nikada nisam čuo niti vidio nešto slično.“

Dinamika Detroita

Was je iznimno uspješna figura u industriji, radio je sa svima, od Boba Dylana do The Rolling Stonesa, a odrastao je u Detroitu 1950-ih i 60-ih. "Bilo je stvarno živahno", prisjeća se. "Nakon Drugog svjetskog rata, radnici su dolazili iz cijelog svijeta raditi u tvornicama automobila i sa sobom su donijeli svoje kulture. Tako je postojala ova luda mješavina svih tih različitih elemenata. Sve su se te kulture tada počele spajati u nešto vrlo originalno , a možete ga čuti u glazbi koja je dopirala iz grada.

Osim multikulturalne i multirasne pozadine koja je činila grad, njegovi radnički korijeni također su igrali ulogu u inspirativnoj muzičkoj produkciji poslije rata, vjeruje Was. "Ima nečeg stvarno iskrenog u ljudima", kaže on, "jer je Detroit bio grad s jednom industrijom i svi su bili u istom čamcu. Dakle, muzika odražava tu osnovnu iskrenost. John Lee Hooker je, po meni, personifikacija Detroita. Muzika je toliko sirova da pomislite da će skoro da se raspadne, ali nikada se ne raspada, i jako dobro groova, i što je najvažnije, puna je duše. Tako da sve dolazi iz te tradicije, od Mitcha Rydera i Detroit Wheels do MC5, The Stooges i The White Stripes. Svi oni potiču iz te tradicije.“

Ako je Motown predstavljao težnje Detroita 60-ih, onda je MC5 bio odraz njihove brutalne stvarnosti– Brad Tolinski

Međutim, Detroit je takođe bio grad u promjeni. Radna mesta u industriji automobila bila su u oštrom opadanju, dok su tenzije bile u oštrom porastu, kulminirajući rasnim nemirima 1967. godine. Koautoru njihove usmene biografije, Bradu Tolinskom, rekao je za BBC: „Ako je Motown predstavljao aspiracije Detroita u 60-im, onda je MC5 odražavao njegovu brutalnu realnost.“

Bend je osnovan 1963. godine od strane gitarista Waynea Kramera i Freda „Sonic“ Smitha, a kasnije su im se pridružili Rob Tyner na vokalima, Dennis Thompson na bubnjevima i Michael Davis na bas-gitari. Oduševljeni Johnom Coltranom, ali i Bo Diddleyem i Chuckom Berryjem, u svojim ranim danima bend je bio lokalni sastav poznat po snazi i preciznosti svirke. U intervjuu za Mojo magazin 2003. godine, Iggy Pop se sjetio da ih je vidio u tom periodu, kada su, kako je rekao, bili odličan „veliki gradski cover bend“ koji je „dobro izvodio“ pesme The Rolling Stones, Jimi Hendrixa i The Who, među ostalima.

Bend, koji je bio odlučno lijvo orijentisan, takođe je oslikavao  kontrakulturu 1960-ih, inspirisan Marksizmom, beat pesnicima, kao i psihodeličnim drogama tog doba. Uključili su se s lokalnim hipijem, aktivistom i ljubiteljem jazza Johnom Sinclairom, koji je postao njihov menadžer. Kao antirasisti, bili su strastveni podržavaoci Crne pantere i pridružili su se Bijeloj panteri, političkom kolektivu koji su Sinclair i drugi smislili. „Posjetio sam njihovu zajedničku kuću gdje su imali Xerox mašinu u podrumu“, kaže producent muzike Bruce Botnick za BBC, „gde je Sinclair pravio kopije političkih materijala Bijelih pantera.“ Svirali su anti-vijetnamske demo snimke koje su završavale nemirima, a ubrzo su stekli reputaciju benda koji je bio jednako zvučno razarajući koliko i politički angažovan – očajnički tražeći revoluciju na svim frontovima. Na pjesmi Gotta Keep Movin' pjevali su: „Atomske bombe, Vijetnam, projektili na Mesecu / A pitaju se zašto njihova djeca tako brzo koriste drogu“, dok su na The American Ruse kritikovali „terminalnu stagnaciju“ SAD-a.

Demonstrirajući svoju političku aktivnost, bend je svirao na protestima protiv rata u Vijetnamu (izvor: Getty Images)

Prema Jaanu Uhelszkiju, drugom koautoru njihove usmene biografije, oni su postali i reprezentacija i odbacivanje svog vremena. „MC5 su uzeli kulturne promjene – Vijetnamski rat, rasne nemire, zlostavljanje dugokosih – koje su eksplodirale u SAD-u krajem 60-ih i pretvorili ih u subverzivnu, nesmotrenu, razbojničku umjetnost“, kaže Uhelszki za BBC, „punu visokog volumena, visoke energije, nepristojne blistavosti  i grube magije koja kao da je oslobodila primitivne sile u njihovoj publici.“

Njihov izvanredan debi album

Danny Fields, koji je menadžirao The Ramones i radio u A&R za Elektra Records, video je bend koji je sada izvodio više svojih autorskih materijala i želeo je da ih potpiše. Tako su šef etikete Jac Holzman, zajedno s Botnickom, otišli da ih provere u Detroitu. „To je bio najglasniji zvuk koji sam ikada čuo u svom životu“, sjeća se Botnick. „Jac ih je odmah potpisao.“ U veoma neobičnom, ali vrlo pametnom potezu, debitantski album benda bio je live album. „Rekli smo: 'Ovo je ono što je važno,'“ sjeća se Botnick. „'Ako ih stavimo u studio, neće to tako dobro izvesti jer im je potrebna publika.' Muzika se nije uklapala u studio – MC5 je izvođački bend.”

Izdan 1969., “Kick Out the Jams” ne samo da se smatra jednim od najboljih live albuma svih vremena, već i debitantskim albumom koji je daleko ispred svog vremena. Također bilježi trenutak čiste kristalizacije dok se stvara nova vrsta rock 'n' rolla. "Zvučalo je kao da je sve eksplodiralo odjednom", prisjeća se DuVall slušanja ploče kad je bio tinejdžer. Mogao sam zamisliti kako se soba teško drži da se ne raspadne. Zurio sam u naslovnicu ploče na isti način na koji sam gledao stripove kad sam bio dijete. Samo bih buljio u slike jer sam želio da budem dio te slike. Bilo je gotovo kao da, ako dovoljno dugo buljim u to, možda ću dobiti dio te energije.“

Album je sadržavao jedan trenutak koji će definirati ne samo album nego i bend. Uz užasno snažan gitarski riff i dionicu bubnja toliko žestoku da je Thompsona prozvali “Mašinka”, pjesma “Kick Out the Jams” ima Tynerov strastven vrisak. Prije nego što pjesma eksplodira u život, on izjavljuje: “Upravo sada, vreme je da… izbacimo džemove, pas ti mater!“

To nije dobro prošlo 1969. godine. Hudson's, jedan od detroitskih robnih kuća, odbio je da prodaje album zbog takvih opscenosti. MC5 i Sinclair odgovorili su tako što su u lokalnom časopisu Fifth Estate objavili oglas koji je glasio: „Ostanite živi s MC5, i j**i Hudson's!“ To je rezultiralo time da su njihovi albumi uklonjeni sa polica prodavnica širom zemlje, a bend je bio otpušten od strane Elektra.

Član MC5 Fred 'Sonic' Smith oženio je punk ikonu Patti Smith 1980. (Izvor: Getty Images)

Umjesto da bude samo prolazna epizoda, ovo je bio samo početak turbulentnog perioda. Sljedeći album MC5-a, „Back in the USA“ iz 1970. godine, uslijedio je, ali su takođe došle i svađe sa Sinclairom, koji je 1969. godine dobio zatvorsku kaznu od 10 godina zbog posjedovanja dva džointa marihuane (iako je pušten 1972. nakon protesta i demonstracija, uključujući podršku poput one od Johna Lennona). Konzumacija droga postala je problem i u bendu, a heroin se pojavio do vremena izlaska albuma „High Time“ 1971. godine. Na Dočeku Nove godine 1972. svirali su u Detroitovom Grande Ballroomu, mjestu koje je samo nekoliko godina ranije bilo ispunjeno hiljadama obožavalaca, a sada je bilo slabo posjećeno. Kramer je napustio scenu usred nastupa, potpuno izbezumljen, a bend je završio.

Njihovo konačno okupljanje na povratničkom albumu

Kramer i Davis završili su u zatvoru zbog optužbi za drogu, dok su ostali članovi formirali različite grupe i krenuli različitim putevima. Prošlo je 20 godina pre nego što su se ponovo okupili 1992. godine kako bi odali počast Tyneru nakon njegove smrti prethodne godine. Nažalost, Smith – koji je u međuvremenu upoznao i oženio punk ikonu Patti Smith – umro je 1994. godine. Ali kako su godine prolazile, utjecaj i značaj benda su bili sve više prihvatani i slavljeni, a održavale su se reunion turneje sa sva tri preživjela člana – Kramerom, Thompsonom i Davisom – kao i raznim gostujućim vokalistima, uključujući DuValla. „Bilo je to potpuno nadrealno i magično“, kaže DuVall o trenutku punog kruga kada je imao priliku da svira sa svojim idolima. „Teško je čak i opisati šta je to značilo za mene.“

Slično, gitarista Gilby Clarke, koji je bio član Guns N' Roses, seća se koliko je bilo posebno svirati muziku MC5 pred novom, zahvalnom publikom kada je bio u bendu od 2005. do 2012. godine. „To je bilo urađeno isključivo iz ljubavi“, sjeća se. „A kada mi je Wayne pokazao neke gitarske dionice, to me oduševilo. Potpuno mi je dalo novu perspektivu na muziku, i da vidim kako su on i Fred zaista isplanirali te dijlove, i šta je zapravo činilo taj MC5 zvuk, bilo je jednostavno nevjerovatno.“

Davis je umro 2012. godine, a Kramer, Thompson i Sinclair su svi umrli između februara i maja 2024. godine, neposredno prije nego što je trebao da izađe posljednji album benda. Heavy Lifting producirao je Bob Ezrin (Lou Reed, Alice Cooper, Kiss). Thompson se pojavljuje u dvije pjesme, dok je Kramer koautorski radio na 12 od 13 pjesama albuma sa pjevačem i kantautorom iz Oaklanda, Bradom Brooksom. Pošto je Kramer toliko aktivno i strastveno radio na novom albumu, njegova smrt od raka pankreasa bila je ona koja je najviše šokirala. „Niko to nije očekivao, najmanje Wayne“, kaže Was. „Stvarno je mislio da je u redu sve do otprilike 10 dana prije nego će preminuti. Imao je velike planove za ovu godinu i za ovaj album.“

Was svira bas na albumu i smatra da je to radosna poruka na rastanku. „To je za mene prelijepa uspomena“, kaže. „Naša misija bila je svirati s maksimalnom energijom kako bismo odrazili duh originalnog benda i veoma sam srećan što smo dobili priliku da to uradimo. Takođe, ponosan sam na Waynea. Otišao je u vrhunskoj formi. Mislim da je to najbolji album koji je napravio.“

Wayne Kramer radi na povratničkom albumu MC5 Heavy Lifting s producentom Bobom Ezrinom (Izvor: Margaret Saadi Kramer)

Iako su se prvobitno raspali baš kada je punk bio na vidiku "Razlog zašto opisujemo MC5 kao 'Rock's Most Revolutionary Band' u knjizi je taj što su oni zapravo bili", kaže Tolinski. "Oni su bili pioniri zvuka heavy metala i prkosnog stava punk rocka." Međutim, Was još uvijek smatra da je njihov utjecaj zanemaren u velikoj shemi stvari. "Njihovu ostavštinu treba uzdići", kaže on. "Bili su najrevolucionarniji, najradikalniji i najbuntovniji od svih grupa – uhvatili su pravu bit rock 'n' rolla."

Album “MC5's Heavy Lifting” (earMUSIC) je sada dostupan publici.

federalna.ba/BBC